Tekst o Karlu Mijiću najlogičnije je početi riječima Azre Begić »Kada se 1964. u 77-oj godini, ugasio život Karla Mijića, malo je ko u Jugoslaviji slutio da je umro jedan od velikih umjetnika one generacije koja se školovala u inozemstvu početkom našeg stoljeća . . ,« Sama ova konstatacija nedvojbeno govori o značaju retrospektive koja ie upriličena ovom velikom umjetniku i Lujzi KuzmićMijić. Šta prije saopštiti o Mijićevom radu, da li prvo pomenuti njegov prefinjeni crtež, portret, akvarele ili njegovo osebujno viđenje prirode? Umjetnik se uspješno okušao u svim granama likovne umjetnosti i svemu je dao snažan pečat svojom kreativnošću. Njegovi akvareli na samom početku odišu uticajem impresionizma sa širokim potezima i svjetlošću. U to vrijeme nije se dovoljno bavio uljem osim kada je radio portrete. Krajem dvadesetih godina ovog vijeka Mijićev rad je već duboko u domenu ekspresionizma ( Majka« nastala oko 1918. godine), što se posebno očitava u jakim bojama, skoro plamtećim. Neće proći dugo, a Mijić će se upustiti u uskovitlane vode neorealizma. a to svjedoči o njegovom umjetničkom nervu, o nagonu da se iskuša u svemu što ga je privlačilo. I mada mu to nije bio cilj, Mijićevi pejzaži se odlikuiu izraženom notom romantičnosti što samo još više naglašava sveukupni dojam. Mijićev opus dokaz je njegove prilagodljivosti savremenim umjetničkim kretanjima, što nije bila odlika većine umjetnika koji su ostajali vezani za jedan pravac u likovnom stvaralaštvu, strahujući da se upuste u neizvjesnost novih kretanja u umjetnosti. Opus Lujze Kuzmić-Mijić je znatno manji po obimu, pa ipak, njena uloga je od neprocjenjive važnosti za nastanak moderne umjetnosti u ovoj sredini. Posebno je upečatljiva njena mrtva priroda »Jabuke« nastala 1922. godine kada je u to vrijeme bila grandioznog formata. U svim vidovima likovnog izražavanja portretima, pejzažima i mrtvim prirodama posebno je upečatljiv njen kolorit, posebno kada su mtve prirode u pitanju, koje spadaju u vrhunska ostvarenja bosanskohercegovačke umjetnosti. Neprocjenjiva je šteta za umjetnost uopšte, što je Lujza Kuzmić-Mijić veoma rano napustila štafelaj i boje, tako da je njena umjetnička zaostavštlna veoma skromna, a procjenjuje se na svega dvadesetak uljanih slika, još manje crteža i samo nekoliko akvarela. Ova izložba u svakom slučaju zaslužuje dužnu pažnju kao jedna od najznačajnijih likovnih prezentacija, posebno s obzirom na kvalitet i broj izloženih djela, te pažnju s kojom je pripremana.