7. Rimska naseobina i trnski castrum kod Banjeluke. Dr. Oto Blau (Reisen in Bosnien und der Hercegovina, Berlin, 1877., str. 130. i d.) piše o tome: „Ja sam pohodio na desnoj obali Vrbasa mjesto, koje se zove Trn, i koje su mi oznacili kao razvalinu staroga grada; ovdje sat od današnjeg mjesta vele, da je nekoc bila Banjaluka sa 1200 kuca, koje su megjutim opustjele radi kuge. Danas ondje stoji samo osamljena džamija sa dva turbeta. Zanimljivo je jedno mjesto 1/4 sata niže džamije uz Vrbas, gdje uzvišena ovalna prostorija, kako se cini, negda ogragjena nasipom i jarkom, duga 72, a široka 36 koraka u sjeverojužnom pravcu sa dvije terase, koje se sa strane na nju prislanjaju, prilici starome castrumu; uz receni jarak sagradio je sada neki mlinar svoj mlin." Na temelju te vijesti tražio je Tomaschek (Die vorslaviscbe Topographie der Bosna, Hercegovina, Crna Gora und der angrenzenden Gebiete). Izvj. c. kr. geogr. društva 1880., str. 497.) u Trnu štaciju Ad Ladios u Antoninovom itineraru. Prije svega trebalo bi ispraviti, da opcina Trn, 7 do 8 hm niz rijeku od Banjeluke, doduše obje obale zaprema, ali da su kako ostanci rimske naseobine, tako i oba turbeta, a isto tako i tako zvani castrum Blauov ležali uz lijevu obalu rijeke, dok ili je on premjestio na desnu obalu. I ja sam najprije mnogo vremena izgubio tražeci džamiju na desnoj obali, otkud sam mislio naci castrum, koji sam po opisu držao prehistorickim žrtvovalištem. Istom poslije mnogog raspitivanja saznao sam, da uz desnu obalu uopce nema turbeta, a drvena džamija, koja je megjutim za vremena okupacije izgorjela, da je uz oba turbeta bila na lijevoj obali. Ja se sada vratih na lijevu obalu te sam odmah uz oba prastara turbeta, od kojih je nad jednim svod od tesane sedre, a nad drugim od opeke, našao temelje izgorjele džamije. U svoj okolini tih turbeta nalaze se po njivama daleke ravnice rasuti ostanci zgrada, kao i mnoštvo tipskog rimskog krovnog crijepa, te po tome ne može biti sumnje, da se je tuda nekoc prostirala rimska naseobina. Tobožnji castrum Blauov, koji sam, pošto sam se jednom orientirao, lako našao, nije drago nego od prirode onako upriliceno mjesto. Vrbas je naime pred mnogo vremena prorovao svoje obale poviš vodenice, što je Blau spominje, i koja još i sada postoji, pa je ogrankom, koji je sada vec opet zamuljen, odvojio komad obale od ostalog zemljišta. Time je nastao posve nepravilan ovalan zaravanak, koji se prostire prama jugoistoku i u šilj završava. Najveca mu je širina oko 25, a najveca duljina oko 55 m. Taj zaravanak visinom je posve ravan obali unaokolo, te po tome nipošto nije uzvišen, kako Blau javlja. Nigdje se nadalje ne razabire ni najmanji trag, da su ljudske rake sudjelovale pri postanju tog malog zaravanka, a još manje vigja se onuda tragova nekadašnjim zidinama ili makar samo komadica lijepa, opeke, ilovastog crepovlja i si. Ne može dakle ni govora biti o tome, da je tu kada bio kakav rimski castrum. 8. Crkveni podor kod Pištaline Iblizu Cazina i rimska naseobina kod Ljusine blizu Otoke. Vozeci se na kotarskoj cesti od Krupe prama Cazinu, zapaziceš kod sela Pištaline u daljini od 1 km po prilici sjeverno od ceste podor crkve sv. Petra, kojoj toranj prijatno oživljava jednolikost brežuljcima i dolinama okicenog onog kraja. Taj crkveni podor stoji uz današnju malu i siromašku seosku crkvicu. On se sastoji od temelja nekadašnje crkve i spomenutog vec cetverastog zvonika, koji je na svojoj istocnoj i zapadnoj strani raspuknut i visok oko 14 TO. Crkva je bila pravokutno zdanje, pruženo od istoka prama zapadu od 14m dužine i 6 m širine, pred kojim se uzdiže zvonik s duljinom stranice od 41/2 m. Istocna strana, gdje je valjda stajao žrtvenik, pravo je zagragjena, tako da ta crkva nije imala apside. Veoma je zanimljiv gragjevni materijal zvonika, jer dok su zidovi od lomljenog kamena zidani lijepom, vidi se u tornja na prvi pogled, da je sazidan od gragje nekadašnje rimske zgrade. U zidu mu naime vidiš posve bez reda izmiješan tesani vapnenac, tesanu sedru, lomljeni kamen i rimsku opeku, koja je potonja cesto uzidana megju kamenitim materijalom i ima do 8 cm debljine. Nijesam mogao saznati, da li u neposrednoj blizini Pištaline ima ostanaka od rimskih zgrada, narocito rasutih komada opeke, pa lasno može biti, da je materijal za taj zvonik dobavljen od razvalina rimske naseobine u Ljusini, opcine otocke. Na lijevoj obali potoka Ljusine vigjaju se naime u Ljusini, i to na zemljištu Grromili, nedaleko kuce Pere Mihica, cesto temelji rimskih zgrada, a njive i šikare uokolo u duljini od 300 m i širini od 80 m po prilici sasvim su zasute komadima rimske opeke, narocito žmurnjaka. Tu mora dakle da je stajala citava rimska naseobina, pa je ucitelj Milan Obradovic, koji je jednu od razvalina tamošnjih zdanja prekopao, ondje našao i našem zemaljskom muzeju poslao razlicitog gragjevnog materijala, megju ostalim i dva kratka stupa s glavicama. 9. Grad Bužanin kod Livna. U šematizmu „almae missionariae provinciae Bosnae argentinae ordinis fratrorum minorum observantium pro 1877", Mostar 1877., ima na strani 77. ova bilješka: „Ad radicem montis Tušnica amplae cujusdam civitatis muris cinctae rudera, et iapides disjecti, quae in hane diem portat nomen Grad Bužanin." Ova vijest i dalji izvještaji inžinira Moiza, koji veli, da je uhodio trag rimskoj cesti od gorskog klanca Prologa preko Vidoša do mjesta Bužanin, bijahu Tomascheku povodom, te je u gradu Bužaninu tražio štaciju rimske ceste In monte Bulsinio peutingerove table ili Mons Vulsi zemljopisca ravenskog. Blau nadalje bilježi u svome putokazu uz današnji jahaci put iz Livna preko Vidoša i Grgurica u Županjac podor gradine Bužanin, ali ocevidno slijedeci gornjoj naznaci šematizma i samo po kazivanju, pošto sam nije bio u onom kraju. Hoernes nasuprot sudi, da je rimska štacija „In monte Buls inio" bila nad klancem Raduše planine megju Gor. Vakufom i Prozorom a primjecuje u opasci, da je „Grad Bužanin" samo razvalina neznatnog, sredovjekog gradica, kak