Bilo je vrijeme, kad je bosanska štiva bila na dobru glasu i kad je i u znanosti bila pripoznata; no došlo je vrijeme, kad su se spremili, da izbrišu štivu iz popisa bosanskih ruda. Danas vec kažu, da je to magnezit, pa samo da ga još mjestimice u Bosni zovu i upotrebljavaju kao štivu. Ali štivi uciniše krivo, jer da je bosanska štiva u istinu prava štiva, pokazace ovi reci. Prošlog ljeta ispunila mi se davna želja, da se ogledam megju serpentinima sjeverne Bosne. Išla mi je u tom na ruku jugoslavenska akademija u Zagrebu, a vanredno mi je pomogao i preuzvišeni gospodin ministar B. Kallav, koji mi je otvorenim pismom, što sam ga na ruke dobio, otvorio sve puteve i doveo me u doticaj sa tolikim promicateljima kulture, pa mi je ugodna dužnost, da mu se ovdje javno zahvalim. Prošavši ponajprije neka zanimljivija mjesta u obližnjoj Hrvatskoj, gdje je na površje izbilo starije kristalinicno kamenje, prešao sam kod Novoga u Bosnu, te sam obišao redom Pastirjevo, Kozaru, Prisjeku, Skatovicu, Uzlomac, Borju i napokon Ljubieplaninu. Rezultate svoga istraživanja priopcim drugom zgodom, a možda ce biti i nužno, da prije toga obigjem i drugu, vecu polovicu serpentinske zone, u koju prošle godine nijesam dospio, pa da na nju obratim mnogo više vremena, nego što sam na prvu polovicu obratio. Ovdje samo želim priopciti svoja istraživanja o štivi iz Ljubicplanine i uz to nadovezati samo nekoliko opcenitih opazaka o serpentinima. U literaturi a i u trgovini bila je bosanska štiva iz Ljubicplanine vec odavno poznata, pa da je i u tehnickom izragjivanju imala najbolji glas, dokazuje nam to, što su je trgovci u Becu dulje vremena kupovali i izragjivali u sprave za pušenje. Vješti i iskusni trgovci upoznali su u bosanskoj robi dobru štivu, pa niko nije na to ni mislio, da bi trebalo ustanoviti njezin kemicki sastav. Kad su godine 1879. clanovi geološkog zavoda u Becu boravili na geološkom istraživanju u Bosni i Hercegovini, i došla im je ruku i bosanska štiva. Dr. Emil Tietze obišao je onaj dio sjeverne Bosne, u kome se nalazi Ljubicplanina, pa nam on i izvješcuje u djelu, što ga je napisao zajedno sa svojim drugovima o geološkim prilikama Bosne i Hercegovine), o nalazištu i naravi štive. Sama Ljubic planina sastoji, kako Tietze piše, od gabra i serpentina. Cio greben Ljubica i svi njegovi veci vrhunci sastoje po njegovom istraživanju od gabra, koji se je obicno u krš razdrobio, a u ovom se vigjaju veliki listovi broncita i dialaga, dok se serpentin drži samo gorskih bokova. I taj serpentin znamenit je radi toga, što se s njim pojavljuje „magne žitna rastvor ina, koja se ovdje u Bosni upotrebljava kao štiva". Takvo nalazište vidio i je Tietze kod Kremne na sjevernom obronku Ljubicplanine. Tu je on našao vrlo rastrošen serpentin, a mjestimice i nješto gabra. Sam „magnezit" — kako zove Tietze štivu — nepravilno je rastresen, te se pojavljuje po svim obroncima i jarcima velikim prostorom, a na mnogim mjestima se vide tragovi, gdje su ga ljudi kopali. Drugo „slicno" nalazište spominje Tietze kod sela Reljevca. Štivu od Kremne dao je Tietze u Becu Johnu, predstojniku kemijskoga laboratorija na geološkom zavodu, da je kemicki istraži. John nije, kako se cini, izveo potpune kvantitativne analize, nego se je zadovoljio samo s nekim pokusima, jer su ga vec i oni uvjerili, da ono, što je dobio, nije štiva. John je ustanovio, kako Tietze navodi, da „tako zvana štiva" od Kremne sastoji poglavito od magnezijevog karbonata, pa da u njoj ima samo 5 do 8 postotaka kremene kiseline. Po tom zakljucuje John, da u tom magnezitu ima nešto malo magnezijeva hidrosilikata (dakle štive). Napose valja istaknuti, da je taj „magnezit" bio kao „kreda", kao „snijeg" bijel, pa da su se u njem mogli naci i tragovi vapna. Uza sav taj nepovoljni rezultat kemickog istraživanja izrice ipak Tietze nadu, da bi se na onom velikom prostoru moglo naci bolje rude, u kojoj bi bilo više silikata. Nema sumnje, da je ono, što je Tietze sa sobom na istraživanje ponio, bio obicni magnezit, koji je uz pravu štivu vrlo raširen, pa da je morao samo slucajno zamijeniti jednu rudu s drugom. B. Walter, koji je napisao znamenito djelo o rudnom bogastvu Bosne, nije imao razloga, da ne vjeruje u navode, što ih je Tietze priopcio, pa za to nije cudo, da on u spomenutom djelu veli, da se u okolici Prnjavora magnezit upotrebljava pod imenom „bosanske štive", pa da Bošnjaci iz lula od te štive „velikim pijetetom" puše. Mislio je, da je to zbilja magnezit. V. Radimsky, rudarski satnik u Sarajevu, nije se dao zavesti onim, što je Tietze priopcio, nego je pomno proucio neka glavnija svojstva bosanske štive, a iz rezultata, što ih je priopcio u Glasniku zem. muzeja (Serpentini Bosne i njihovi utvori, osobito istiva, knj. L, 1889., str. 88.; radnja je tiskana i njemacki u casopisu „Mittheilungen der Section ilir Naturkunde des ost. TouristenGlub", 1892, Nr. 2) proviruje jasno, da je pisac uvjeren, da bosanska štiva nema nikakva posla sa magnezitom. Radimsky navodi u spomenutom clanku sva najglavnija nalazišta štive oko Ljubicplanine, te izricno spominje, da su becki trgovci štivu od Branešaca hvalili kao izvrsnu robu, te su je pretpostavljali onoj od Kremne. Radimsky imao je u rukama samo štivu od Branešaca, pa nam dakako i ne kaže, da li ima u istinu kakve razlike izmegju te štive i one, što je u okolici Kremne kopaju. Ispitivanje, što ga je na toj štivi izveo, posve je tacno. Štiva ta lijepi se jako za jezik, upija požudno vodu, pokazuje, raznu gustocu i raznu tvrdocu, te ne zašumi u kiselini, ni kad se ugrije, samo zidina u potonjem slucaju bude pahuljava. Na jednoj vrsti štive našao je Radimsky gustocu 047 i tvrdocu 10, dok je druga vrsta imala,gustocu 095 i tvrdocu 25. Ako se ova druga vrsta namoci, odmah joj tvrdoca padne ispod 2. Ovomu ispitivanju tek još treba kemicka analiza, da utvrdi, da je bosanska štiva u istinu prava štiva. U spisima geološkog zavoda priopcio je u novije vrijeme M. Tscherne neke analize bosanske štive. Za komad, što ga je za ispitivanje dobio