Otkad je pokojni Vaclav Radimsky objavio prvi prijegled antiknih ostataka županjackog kotara, mi smo ponovno došli u položaj da izvješcujemo o daljnjim, narocito epigrafskim nalascima iz ovog podrucja. Ponajprvo našao se u Županjcu fragmenat sarkofaga, koji nas upucuje u prvu polovinu drugog stoljeca; iza toga obreo se u obližnjemu selu Stipanicu odlomak nadgrobnog spomenika, iz kojeg se razabrala važna vijest, da se u Duvanjskomu polju nalazila rimska konstituirana varoš. Ako je vec po ovim istraživanjima postalo vjerojatno, da je ta rimska varoš identicna sa današnjim Županjcem, nekadanjim sijelom srednjevjekovnih župana, to su ti argumenti znatno umnoženi nalascima, pronagjenima na „Karauli“ u Županjcu godine 1896. Ovi nas nalasci upoznaše sa božanstvima, koja se ondje ponajvecma poštivahu, pa su u cast tih božanstava podignuti spomenici i uz njih nagjeni nadgrobni monumenti posvjedocili, da je na ovom mjestu ležala oveca rimska opcina. Sasvijem pouzdanu sliku podalo nam je iskopavanje od godine 1897., jer se srecnim slucajem, — što cemo razabrati iz ovog izvještaja, — odmah kod prvog pokusa obrelo središte nekadanje rimske varoši, njezin forum. Cini se, da se je eto sada ispunilo naše nadanje, proisteklo iz napredovanja našeg istraživalackog rada, e ce prodrijeti vec dosta stara tvrdnja, zasnovana narocito na srednjevjekovnomu imenu ovog kraja Dlmno, Dumno i na sadanjemu imenu Duvno: da je stara glavna varoš plemena Delmata, Delminium, ležala ovdje a ne, kako je pokušao dokazati Mommsen, s onu stranu dinarskih Alpa u Gardunu kraj Trilja; jer se sada viže ne može pravom održati po M. Glavinicu i H. Kiepertu protiv identifikovanja Županjca sa Delminiuinom istaknuti argumenat: „da u Duvanjskomu polju nema baš nikakvih tragova kakvog oveceg, starodavnog mjesta.“ Mi moramo ipak razlikovati izmegju predrimskog i rimskog Delminiuma. Po svemu, što nam je poznato o položaju i vrsti utvrgjenih ilirskih mjesta, valja da vec a priori predrimski Delminium sebi zamišljamo kao utvrdu sa bedemima (Wallbau) na kakvoj uzvisini i da je ta utvrda opasavala stanoviti broj drvenih zgrada i kucica od pletera, cija je množina odgovarala pucanstvu, koje je trebalo štititi od navale neprijatelja. Da ovo mišljenje odista odgovara cinjenicama, razabiremo iz bilježaka o podsjedanju i zauzecu ovoga mjesta u zimi 156. i u narednoj godini prije Hr. U pogledu operacija konzula C. Marciusa Figulusa javlja Appian III. 11: NAPOMENA: (U pdf formatu slijedi zapis na grckom jeziku.) Na drvene gragjevine u unutrašnjosti ovakove utvrde valja zakljucivati takogjer po Florusu II. 25.: Delmatae plerumque sub silvis agebant; unde in latrocinia promptissimi. hos iam pridem Marcius consul incensa urbe Delminio quasi detruncaverat. Kod Strabona VII. 5., 5., koji opisuje pošljednja rimska ratna naprezanja pod upravom P. Cornelius-a Scipia Nasica-Corculum-a, Marcius-ovog našljednika: NAPOMENA: (U pdf formatu slijedi zapis na grckom jeziku.) — nalazimo vijest o velicini utvrde, koja je izricno zasvjedocena takogjer navodima Appian-a i Frontin-a strat. III., 6., 2. glede broja branitelja, koji bi se prikupili iz susjednih mjesta. Kako Županjac po svojem položaju u kotlini, koja je lahko pristupacna sa sviju strana, ne odgovara istaknutim uslovima, to valja tražiti stari Delminium u jednoj od onih mnogobrojnih „gradina“ oko Duvanjskog polja, koje je pobilježio Radimsky na oznacenom mjestu str. 283. i dalje; on ih je naveo cetrdeset i jednu. Ovakovo premještanje nije zapravo ni neobicno, vec je novi primjer za pravilo, proizašlo iz proucavanja o položaju naših prastarih mjesta: da se Kimljanin, ili pravilnije receno Dalmatin rimskog doba — izuzevši dakako rudarska mjesta — sa brdskijeh mjesta spušta u doline; da starija mjesta s vremenom postaju malena naselišta i da se i nadalje održavaju samo važne tacke kao obranbene postaje. Preseljivanje Delminiuma slucilo se svakako prije godine 18./19. poslije Hrista, jer je te godine, što cemo pokušati dokazati niže dolje na str. 327., sagragjen forum u današnjemu Županjcu. Gradine u neposrednoj blizini Županjca, Selimovica gradina na sjever i Gradina kod gaja ili Kolska gradina na zapad varoši, ne odgovaraju nikako gore izloženim podacima o velicini i snazi starog Delminiuma; to važi i za druge gradine u Donjem Brišniku, Bukovici, Grabovici, Kovacima, Mandinoj gradini, Mesihovini, Mrkodolu, Oplecanima, Prevali, Vedušicu i t. d. Niti su one dosta jake za obranu, niti dosta prostrane. Naprotiv su ova dva svojstva združena, kako sam se ponovno uvjerio 3. juna 1901., u predrimskoj utvrdi ili gradini na Lib-planini, koja leži upravo na prolivnoj strani Zupanjca. Ova se planina kao klin utisnula u Duvanjsko polje, te se svršava oštrim i vrlo strmenitim grebenom. Relativna visina mjeri na Orlovom kuku 523 m, na Libu 156 m. Obronci su vrlo strmi, a na bilo možeš se popeti samo teškom mukom. Sjevero-istocna strana daleko je strmija, nego jugo-zapadni obronak. Ova uzvisina nije se mogla osvojiti, ako je bilo snažne obrane, i to tim manje, jer mnoge goleme hridine pružaju dobru zaštitu pa i materijal za bacanje na neprijatelja. Obranbenu snagu ovog mjesta povecavalo je i to, što je u ono doba tu bilo šumskog drveca. Sada su greben i obronci ponajvecma goli krš; ali se stariji ljudi dobro sjecaju, da je nekoc po obroncima bilo gajeva ili bar skupina drveca. Nasadi hrastica i lijeske, što ih je ovdje uredila šumska državna uprava, bujno se razvijaju. Sa grebena otvara se ponajbolji vidik u daljinu; oko može da pregleda citavo Duvanjsko polje i da odmah zapazi, ako bi se ko približavao preko visocina uz rub. Dva izvora na sjevero-istocnoj strani: Klisac i nešto poviši Kosovac, daju dobru vodu. Vrelo Klisac vrlo je bogato vodom, koja u svojemu oticanju dobro služi za mlinove u Kongori. Kosovac-vrelo usahnuce u ljetno doba. Od starih utvrda održaše se na Lib-planini: za rimskog doba još upotrebljavana „Gradina“, do koje vode iz Borcana uzane, serpetinaste terase, što ih sasvim dobro možemo smatrati cestom, z