Svaki povjesnicar uvrstice bana Borica bez sumnje u red najznamenitijih bosanskih banova. Ovaj ban osnovao je moc i slavu bosanske banovine. Istinabog, bilo je i poslije njega banova, koji nijesu ama baš ni za korak zaostajali za Boricem, no njihov rad bio je druge prirode: Boric je — da reknem — upravo stvorio moc svoje banovine, dok su njegovi našljednici bud palu podizali, bud jurve opstojalu proširivali. — Ban Boric nije tek udario temelj bosanskoj slavi, vec je sagradio citavu zgradu. Istina, razne politicke bure i oluje znale su toj zgradi otpuhnuti krov, znale su je katkad i više no napolak porušiti, no ostali su temelji, cvrsti Boricevi temelji, pa je njegovim našljednicima valjalo tek popraviti ono, što se oštetilo. Pa eto — pored sve njegove znamenitosti, ipak je ovaj ban potpunoma išceznuo narodu iz pameti. Razlog ce tomu biti taj, što su se izmegju ovoga bana i današnjega doba tolike važne i sudbonosne dogodovštine i uspomene naslagale, da su toga bana posve zatrle pred duševnim okom naroda. — Pa ni sama historija ne može se baš velikim marom, obzirom na ovu znamenitu bosansku povjesnu licnost, pohvaliti. Koliko je barem nama znano, scijenimo, da povjest nije u tolikoj mjeri posvetila pažnje ovomu banu, koliko bi on to zasluživao. — No ni ovo nije teško shvatiti. 0 ovom naime banu imamo tek nekoliko kratkih vijesti. Sa nekoliko pak kratkih vijesti, sa nekoliko nuzgrednih kontura ne može se stvoriti dosta jasna slika. Ali baš zato, ??? je ban Boric tako znamenita licnost u bosanskoj povjesti, mislimo da ne ce biti s gorega, ako ga dozovemo opet narodu u svijest. A da bude citatelju što jasnija njegova slika, nanizacemo sve zgode, u kojima je ovaj ban sudjelovao ili mogao sudjelovati. To jest, mi ne cemo navagjati samo one zgode, gdje se prisutnost bana Borica izricito spominje, vec i one, gdje sve prilike govore, da je mogao ili morao sudjelovati. — Narocito pak istaknucemo one dojmove, koji su odregjivali banovomu djelovanju neki stalni smjer i odmjereni djelokrug. Banovanje Boricevo pada u vrlo burno doba. On je vladao u Bosni u ono vrijeme, kada su se interesi dviju velikih sila na Balkanu najžešce sukobili, to jest onda, kad su ugarskohrvatski kraljevi iz koljena Arpadova i silni bizantinski Komneni radili, da jedan drugoga istisne sa Balkana. Ugarski kraljevi dostanuv se hrvatskog kraljevstva (1102.), postadoše na taj nacin dionicima balkanskoga poluotoka, a imajuci dva kraljevstva, dakle ne malu silu u rukama, gledali su da osiguraju interes na Balkanu, a ako bude moguce da ga i prošire. U tu svrhu stupiše odmah u doticaj sa manjim balkanskim državama: najprije sa Srbijom, a poslije sa Bugarskom i današnjora Rumunjskom. U Srbiji vec se je stao narod buditi i težiti, da se otrese dugotrajnoga ropstva pod Bizantincima. Župan Uroš i njegovi sinovi Primislav i Deša (Stjepan Nemanja) radili su koliko su god mogli, da rascjepkani narod ujedine i da ga uvedu u okvir jedinstvene države, koja bi se imala osloboditi grckoga gospodstva. — Ova politika srpskih župana bila je naravno naperena protiv Bizanta, a ovaj je imao dovoljno sile, da ju skrši. S ovoga razloga, valjalo se je srpskim županima ogledati, da nagju gdje u blizini mocna pomagaca, saveznika. Ovoga pak nagjoše, kako je sasvim naravno, u Arpadovcima, kojima su išle u prilog težnje srpskih župana. Negdje oko godine 1129. oženi Stjepan II. svoga rogjaka Belu II. Sliiepog sa kceri srpskoga župana Uroša i tim prokrci put tjesnijemu i nježnijemu odnosu izmegju srpskih župana i Arpadovaca, a pošljedica toga bila je, da je srpski narod ipak jednom ugledao sunce slobode i pred svojim vratima. — Po ovoj ženidbi postane srpski župan Uroš tastom ugarskomu kralju Beli II., a djedom kralju Gejzi II., docim su sinovi i našljednici Uroševi Primislav i Deša bili ujaci Gejzini. — Ovako su evo nastojali Arpadovci, da što nježnije, ali zato tim cvršce i trajnije oko sebe okupe balkanske narode i knezove, da budu predstraža protiv Bizantinaca. Interesi Arpadovaca na Balkanu, stajali su u obratnom razmjeru prema interesima Bizantinaca: cim su više napredovali interesi prvih, tim su više gubili interesi potonjih. A kakovi su bili interesi Bizantinaca na Balkanu? Aksiom bizantinske politike bio je kroz sva vremena, da zemlje nekadanjega istocnorimskoga carstva pripadaju po pravu Bizantu. Ovaj aksiom izgubio je doduše prakticnu vrijednost za odaljene azijske, africke, pa i odaljenije evropske pokrajine, na koje su Bizantinci prisvajali pravo, ali nikada ni za cas nije prestao vrijediti za Balkan. — Razlog je tomu taj, što je život i buducnost bizantinskoga carstva postala usko svezana sa balkanskim poluotokom. Imali su doduše Bizantinci još lijepih pokrajina i u Maloj Aziji, nu kako su svi znaci pokazivali, njima je bilo sugjeno da prije ili kasnije padnu plijenom azijskim osvajacima: — Perzijancima, Arapima ili Osmanlijama. Dobro su to osjecali Bizantinci, pa su zato tim više važnosti polagali na balkanski poluotok, cim im je nesigurnijim postajao posjed u Aziji. Oteti Bizantu Balkan znacilo je isto, što podsjeci stablu korijenje. Evo ovo je bio razlog zašto Bizantinci ne mogahu gledati na Balkanu nijedne slobodne, a kamo li jake države. A je li se našla koja takova, tada ratuju s njome na život i smrt. Eno primjera sa Bugarskom! Car Bazilije II. shvatio je ko glavnu, dapace regbi ko jedinu zadacu svoga života, da satare tu državu. Pa doista i nije mirovao, dok nije taj cilj postigao, premda je pri tom propustio mnoge druge razne stvari, što mu i mnogi bizantinski pisci spocituju. — A bome niti sa Srbijom nijesu bolje postupali. Ovaj su narod Bizantinci regbi živ na komade raznašali, te su ga tako oslabili, da kroz cijelih pet vijekova nije bio kadar niti na cas da odahne, da se osovi na slobodne noge, vec je neprestance služio pod bizantinskim gospodstvom, sve evo do doba, o kojem želimo govoriti u ovoj raspravi. Prema tomu aksiomu bizantinske politike bili bi imali doci na red Hrvati, pošto bi se vec bilo obracunalo sa Bugarima i Srbima