Izvješca, što ih ovdje u originalu priopcujemo, poticu od trojice fran-ceskih casnika, koji su u pocetku XIX. stoljeca proputovali Bosnu i dio Hercegovine. Ta se izvješca nalaze pohranjena u arhivu franceskoga ratnoga ministarstva te sacinjavaju drugu seriju zbirke dokumenata, koja je zavedena u registar pod naslovom „Armée de Dalmatie“. Ova su izvješca bila sastavljena po narocitomu nalogu samoga cara Napo-leona. O tomu nam pruža dovoljnih dokaza bogata prepiska velikoga zavojevaca. Tako u depeši, upravljenoj 20. juna 1806. iz dvorca u Saint-Cloud-u na generala Lauriston-a, zapovjednika franceskih ceta u južnoj Dalmaciji, Napoleon preporuca potonjemu, da mu spremi izvješca o Dubrovniku i o Albaniji. Govoreci u toj istoj depeši o bosanskomu paši, car veli Lauriston-u, da je bosanski valija dobar prijatelj Francuza, pa mu nalaže da nastoji s njime živiti u najboljemu skladu. Napoleon traži, da mu se narocito šalju tacne topografske i etnografske bilješke, osobito pak da se pokloni velika pažnja putevima. On je n. pr. nezadovoljan s memoarom generala Poitevin-a o Dalmaciji, koji, umjesto da se ogranici na vijerno opisivanje prirode tla, položaja mjesta, paravi stanovnika, zalijeta se u visoka strategicka razmatranja. U depeši od 21. juna 1806., upravljenoj na istoga Lauristona, Napoleon traži od njega, da mu po mogucnosti pribavi geografsku kartu turskih provincija, susjednih Dubrovniku. Prvi od naših izvještaja sastavljen je od generala Anthouard-a i datiran iz Monce 14. juna 1806. Izvjestitelja zanimaju gotovo iskljucivo putevi. Kako da se najzgodnije i najlakše ude iz Dalmacije u Bosnu? General pretpostavlja više polaznih tacaka u Dalmaciji, Knin, Sinj, Imotski i Opuzen, pa se odavlen upravlja u srce Bosne, to jest u Sarajevo, bilo po postojecim putevima, bilo opet po putevima, što ih on mišlju trasira. On istice mane, što ih je primjetio kod postojecih cesta, te istodobno pokazuje i popravke, koje mu se cine potrebitim. Francuski general ispisuje, uz neznatne izuzetke, tacno mjesta, koja je pri svojemu putovanju posjetio, te dava skoro za svako i najmanje selo približni broj kuca, koje svrstava prama vjeroispovijesti njihovih obitavalaca. Njegov je izvještaj po tomu s geografskoga i s cisto statistickoga gledišta nesumnjivo važan. Drugo izvješce potice iz pera štopskoga kapetana Roux-la-Mazeliere-a. Njega je general Marmont bio spremio u posebnoj misiji Usref-Mehmed paši, tadanjemu bosanskomu veziru. Izvještaj se sastoji od dva dijela. Prvi dio sadržava opcenita opažanja o topografiji, podneblju, pucanstvu, rudnicima, poljoprivredi, cestama, cuprijama itd. Izvjestitelj opisuje nadalje tvrdave, za koje veli, da ne predstavljaju ozbiljiih zapreka eventualnim neprijateljskim pothvatima. Po njegovomu bi se sudu takoder najlakše prodrlo iz Dalmacije u Bosnu preko Imotskoga i Duvna. Drugi dio izvješca sastoji se od posebnih opažanja pri putovanju, što ga je franceski oficir bio poduzeo iz Dalmacije preko Travnika i Sarajeva do u okolicu Zvornika, gdje se je u to vrijeme nalazio glavni stan bosanskoga valije, koji upravljaše ratnim operacijama protiv srpskih ustaša. Potonji bijahu prodrli u Bosnu, a vezir ih bješe upravo prisilio, da se povuku onkraj Drine. Kapetanu Roux-la-Mazeliere-u je bio dat nalog, da utvrdi jednu tursku poziciju u dolini Sprece i da podigne uzduž Drine nekoliko meteriza. On se je bio upravo dao na posao, kada li se u Carngradu zbiše važni politicki dogadaji koji ponukaše pašu, da se na vrat na nos povrati u svoju travnicku rezidenciju. Franceski oficir ne bijaše posjetio Zvornika, pa tek po kazivanju opisuje ovu u to doba cuvenu tvrdavu. Pri svomu povratku u Travnik on udari preko Tuzle, Žepca i Vranduka. Taj je put i kraci i udobniji od onoga, kojim bijaše došao. On veli, da bi taj put mogao biti lako pretvoren u kolni drum. Francuski kapetan opisuje nadalje put iz Travnika u Celebipazar (danas Rogatica) a odavlen u Taslidžu, preko Goražde i Cajnica, i napokon put iz Taslidže u Sarajevo. On u velike hvali bosanskoga vezira, za kojega veli, da je odan Francuzima. Na koncu svoga izvješca francuski oficir priznava, da nije mogao prodrijeti u mnoge krajeve Bosne i Hercegovine, jer je njegovo prisustvo pobudivalo u mnogim mjestima duboko nepovjerenje domacega muslimanskoga pucanstva. Treci je izvještaj datiran mjeseca augusta 1806. a sastavio ga je kapetan Leclerc. Ovaj oficir opisuje narav puteva, narocito u Hercegovini. Njega zanimaju takoder tvrdave, kojih je nabrojio 40. On opisuje sve one, koje je vidio, akoprem mu samo stolacka i livanjska izgledaju donekle važne. Ovo je izvješce najzanimljivije, jer pored kratkoga geografskoga pregleda, koji se i kod ostale dvojice nalazi, to izvješce sadrži interesantnih razmatranja o politickomu ustrojstvu zemlje. Tako on opisuje medu ostalim specijalnu organizaciju bosanskih janjicara. Krenuvši iz Travnika Leclerc htjede pohoditi Sarajevo, ali mu to ne bi moguce, pošto mu je travnicki namjesnik bio izjavio, da mu ne može podnipošto zajamciti licnu sigurnost. U to je doba bilo vrlo opasno putovati po Bosni. Ubijalo se je na samim vratima Travnika. Osim toga dolazak franceskoga casnika u Travnik bijaše silno uzbudio niže slojeve muslimanskoga stanovništva, koje se je ozbiljno bojalo francuske okupacije. U Travniku se je bio naime prosuo glas, da je travnicki kajmakam izdao Bosnu Francuzima i da je došla zlatom natovarena mazga, noseci tobože primljeno mito. Leclerc je u ostalom doživio na svomu putovanju mnogo neprijatnosti. Dati cemo sada nekoliko kratkih biografskih podataka o autorima ovih izvještaja. Grof Charles Anthouard de Vraincourt rodio se je 7. aprila 1773. u Verdun-y. God. 1789. on je bio imenovan topnickim potporucnikom, a god. 1792. bi promaknut na cin kapetana. God. 1800. bi dodijeljen u svojstvu pukovnika glavnomu topnickomu štopu, a god. 1804. bi imenovan upraviteljem artiljerijske škole u Piacenci, a godinu dana za tim pobocnikom princa Evžena, talijanskoga potkralja. Od sada je on brzo napredovao u karijeri, pa