Do nazad desetak godina u selu Vrnju nije bilo ni krcme ni ducana. Tek su žene mogle dobiti kod stare kume Lucijo konca, igala, bumbažina, butane i slicnih stvari, pa soli, bibera i luka, a kacaduri mogli su dobiti kapelina i balina za pušku. Višeput ona je bila zapitala u oblasti, da joj dopusti prodaju pušcanog pralia, ali sve badava: ljudi od komisije bijaliu pronašli, da ona nema prikladna mjesta, gdje bi držala tu opasnu robu. Kumi Luciji to nije nikako moglo uci u glavu, pa je ona samo govorila: „Meni bi bome bilo u interes, da se cuvam od vatre; a ne njima; e, a što cemo, kad je eto došlo vrijeme, da su svi na siromaka!" Ko je nastojao da ju uvjeri, da za nju nije zbilja prodaja pušcanog praha, taj bi joj se samo bio zamjerio i postao njezinim neprijateljem. Kuma Lucija držala je svu svoju trgovinu u sobi za spavanje, u kojoj se je nahodilo i „krasno" — sprava za pravljenje domaceg platna. Tek za vrijeme jematve, kad se u obilnosti troši bakalar, držala je i to na prodaju, a isto tako i kruh u veoma malim „turtama", koje je sama mijesila i pekla u svojoj peci, jer su u to doba i žene zabavljene u polju okolo berbe, pa im no dostaje vremena, da se kod kuce bave mijesenjem i pecenjem. Kad bi kogod kumi Luciji bio rekao, da poveca trgovinu, ona bi odmah tada odbrusila: ,,Za koga cu; samo za šjor kurota i za šjor meštra i može biti još za dvije ili tri fameje? Nije potreba za njih ne, oni su šinjori; njima dolazi sve iz grada". Pa još: „Eto, bome, držim sve što u selu kuri". Svake nedjelje, poslije velike mise, kuma Lucija zalazila je u varoš Jelšu, da nabavi kod trgovaca Dobrovica, Gamulinovih ili Žankovica sve što joj treba, pa ako je komu drugomu što trebalo, rado bi mu donijela, bez ikakova dobitka, a osobito ako jo bio njezin aventur — i cim se je ko više u nje služio, tim bi mu ona bila više pri ruci, kad bi zašla u varoš k trgovcima. Kuma Lucija poznavala je nešto i talijanski; u svojoj mladosti možda i više, dok je u Starom gradu, jedan sat daleko, služila u nekog poreznog cinovnika; ali na selu, kroz punih trideset godina, mnogo je toga zaboravila. Nije imala s kime da se vježba i tek je gospogja mjesnog ucitelja, znajuci da ce joj time ugoditi, ustrpljivo slušala njezine krupne uvredo po talijansku gramatiku. Kuma Lucija bila je u selu uopce omiljena. Ona se je razumijevala u stanovite ljekarije: znala je „navrcati podušnice", lijeciti razne ocne bolesti, napravljati slomljenu ruku ili nogu, dijeliti urok i još mnogo toga, a do potrebe bivala je i primaljom, koje u selu nije inako ni bilo. Dakako, sve je to ona obavljala u potaji, pa joj se je višeput dogodilo, da ju je lijecnik zatekao kod kojeg bolesnika, a ona je tada, ne imajuci drugog izlaza, morala pod krevet, dok bi tu ostao lijecnik. Jednom joj je cak rekao, da ce ju tužiti oblasti, pa ga se je s toga bojala. ,,A što cemo," govorila je ona — „ovakovi su ovi mladi ljekari; cini im se da sve znadu, a kad tamo, nijesu ni oni kao sveti Anton, koji može ciniti cudesa. Blagoslovio se pokojni ljekar Gazar; on je uvijek preporucivao da mene zovu. E, ne ce se vec onakav roditi, ne". Mogao je kogod u selu i najopasnije oboliti, ipak niko ne bi poslao po lijecnika, prije nego što bi mu to kuma svjetovala ili naredila. Bilo ih je pace u selu, koji su imali mnogo više pouzdanja u njezine propise i ljekarije, nego u lijecnikove. Kuma Lucija bila je još i veoma pobožna duša. U nedjeljni ili koji drugi svetašnji dan nije htjela nikomu ništa da proda; tek ako je ko pitao soli, luka, bibera ili kruha, bila bi se jedva jedvice sklonila da mu dade, ali novac primiti, to bože sacuvaj, vec bi preporucila, da joj ga sutra donese. Na Božic pak i na Uskrs nijesi mogao u nje ništa dobiti ni uz kakav uvjet. Svakoga jutra slušala bi „malu misu", a u nedjelje „veliku pjevanu", poslije koje bi zašla u varoš, gdje bi i objedovala u kojeg trgovca. * Bilo je prošlo trideset godina, da se je kuma Lucija mirno bavila svojom malom trgovinom i nije se bojala nikakovo „konkurence". Ali nastupi cas — i kuma Lucija nešto se uznemirila. Prosuo se je bio po selu glas, da se je povratio iz Amerike neki Petar Balic i da misli u selu otvoriti ducan. Kuma Lucija poradi toga naiprije se izgovorila i izjadala po susjedstvu, zatim je otišla k uciteljevoj gospogji, da joj se istuži. Toga puta nije joj govorila talijanski: osjecala je potrebu da govori mnogo, ama baš mnogo, a u talijanskom joj je jezik cesto zapinjao. Sva talijanština toga puta bila je, da je neprestano zacinjala svoju tužbu sa rijecima: ,,a, gave višto, mia bona parona!" I s kim god se je u to doba sastajala, uvijek je istu pjesmu pjevala: — Neka dogje, ko može reci, da sam ga ikada na miri prevarila, ili mu što skuplje prodala nego drugomu, bilo kruh, bilo so, bilo biber, bilo što bilo. — Neka, neka, svako ce mi znat reci, kad se otvori ta nova butiga. Meni? A, meni je sve jedno, ma znat ce mi reci, kad bude. Neka, neka, vidit cemo — vederemo! Najradije je brundala u blizini Baliceva stana i u prisutnosti onih osoba, o kojima je znala, da ce mu sve dojaviti. Kad bi se po volji izgovorila, zakljucila bi: „Sad na, neka mu slobodno sve riferiju; nije me strah da mi digne pešjun. * U selu se je uopce koiešta govorilo o toj Balicevoj, namjeri da otvori ducan. Bilo je protivnika, al ih je i bilo koji su to smatrali napretkom. Uz ove potonje nije nikako htio da pristane Ivan Vodanovic, seoski zvonar i za mlagjih godina cauš. Tim više on nije htio da pristane, jer se je govorilo, da ce Balic uz ducan otvoriti i malu krcmu, a najviše pak s toga, što je sa kumom Lucijom bio u rodbini i što mu je ona držala dvoje djece na krstu i jednu ženskicu na krizmi. — Meni nije da branim kumu Luciju, jer mi je u rodbini i što mi je triput kumovala, ali ja ipak govorim, da od svega toga ne ce biti dobra. Mladost ce zalaziti u krcmu; priuciti ce se pijancevanju, lijencarenju i sv