1. Tranzcija: etnotrauma, etnokapitalisticka gramzivost i socijalna bijeda Bosanskohercegovacko tranzicijsko, etnonacionalizmom razoreno i podijeljeno društvo obilježeno je nemogucnošcu da izade iz ratnih kolektivnih trauma. Etnoideološka traumatizacija trogetoiziranog bosanskohercegovackog društva rezultira interpretacijom nedavnog rata kao najveceg etnckog povijesnog i kulturnog dogadaja. Tu ideološku traumu prati na individualnom planu socijalna, ne manje destruktivna i autodekstruktivna, a svojim ucincima možda i pogubnija po sociopsihološko stanje društva. Udružene, individualne i kolektivne traumatizacije proizvode u tranzicijskoj, dejtonskoj BiH etnofobicne interpretacije i historije i sadašnjosti, politicko-ideološku zloupotrebu etnokulturnih polja, ideologizaciju religije i religizaciju ideologije, politizaciju i etnizaciju obrazovnog sistema, te citav niz drugih fenomena u koje etnoideologije uplivavaju ne dozvoljavajuci im nikakav stupanj autonomije. Stoga je dejtonska, tranzicijska BiH etnofobicno trodruštvo u kojem se sve životne prakse odvijaju pod ideološkim pritiskom koji etnonacionalizam pretace u praksu etnototalitarizma. Etnototalitarizam, pak, tranzicijsku BiH vidi iskljucivo kao zemlju nedovršenog rata i nedovršive države, a tranzicija nije kao što je to slucaj u drugim postsocijalistickim zemljama model ekonomsko-zakonodavnog prestrukturiranja i ideološko-kulturološkog izlaska iz totalitarnog oblika socijalizma, bilo da ga se definira kao realni, staljinisticki, ili, pak, titoisticki, meki etnosocijalizam. Tranzicija u BiH obilježena je nastojanjem etnonacionalistickih politika da u miru realiziraju ratne ciljeve, ali i da kroz proces privatizacije izvrše kapitalisticku mirnu revoluciju, tj. pretvorbu društvenog i državnog vlasništva u privatno, odnosno da namjesto samopuravnog sistema karakteristicnog za titoisticki etnosocijalizam uvedu divlji oblik etnokapitalizma, koji nije ništa drugo do najsurovija forma tzv. prvobitne akumulacije kapitala. BiH je zemlja siromašnih, strašno siromašnih ljudi i veoma bogatih etnokapitalistickih elita te gotovo do kraja razorene srednje klase, koju danas u svijetu uništava ekonomska kriza, neoliberalizam i globalizacijski kapitalizam kao jedina sveplanterana moc. Zato bosankohercegovacka troetnokratija nastoji ostvariti panopticku, faucaultovski shvacenu kapilarnu kontrolu društva, a etnonacionalisticka ideologija postaje metaoznaciteljem cjelokupne društvene prakse. Etnonacionalizam je uspio izvršiti mentalnu okupaciju svake od tri etnicke zajednice u BiH, a traumaticni tranzicijski prezent porada novu bosanskohercegovacku stvarnost i realizira novu BiH bez bilo kakvih bitnih veza sa razlicitim modelima ostvarivanja bosanskohercegovacke multietnicke, multireligisjke i interkulturalne sadržine u povijesti. U takvoj situaciji svi su društveni fenomeni i diskursi ne samo ne samo zbog rata vec i zarad tranzicijskog beznada izbaceni iz svojih ležišta, u bitnome mijenjajuci svoja predratna znacenja. Diskurs kulture pretvorio se u etnokulturalne diskurzivne poretke, politika u etnopolitiku, ideološki u etnonacionalisticki diskurs, demokratija u etnokratiju, nauka u etnoznanost, privreda u etnoprivredu gotovo feudalistickih karakteristika zbog administrativne iscjepkanosti državnog teritorija na entite i kantone, obrazovni sistem u etnoškolstvo, religija u etno-religio-nacionalisticki stav, književnost u mrežu etnokulturnih naracija, etnokriticke recepcije i etnoknjiževnih povijesti, film (kao umjetnicka praksa protežirana od politickih institucija moci i pretvorena u državnu umjetnost prve vrste) u etnofilm, kapitalistcki model vlasništva u etnokapitalizam, državni teriotorij u etnoteritorije, jezik malih razlika u potpuno odijeljenje etnojezicki standardizirane prakse, zajednicka tradicija intrekulturalnog dijaloga u monološki sistem etnotradicija, povijesno pamcenje u etnopamcenje, socijalizacija u bioetnosocijalizaciju, razlicite društvene klase u etnoklase, sindikat u etnosindikalne organizacije itd. Atribut etno – baš kao što je to bio slucaj sa hiper fenomenima visokog modernizma koji su zarad prevelikih utopijskih ucinaka moderne postali pseudo fenomeni, kako to naglašava Mihail Epštajn u svojoj glasovitoj knjizi Postmodernizam – zbog pretjerane etnizacije sukladne etnonacionalizmu zadobija, pak, forme pseudo u svakoj od nabrojanih društvenih praksi. Njihova performativnost, pri tom, postaje pervertiranost u samoj realizaciji, jer svaki diskurs nastoji unutar diskurzivne društvene mreže preci preko strogo povucenih medusobnih etnogranica. BiH iza pada socijalistickih metanaracija u ratnu stvarnost, nastaje u tranzciji ne samo kao pseudodržava i troetnicko društvo, vec i kao kulturološki prostor u kojem odrednica pseudo pokriva ukupan horizont razlicitih i raznorodnih društvenih praksi. Iza smjene jednog totalitarnog poretka uma, socijalistickog, drugim, etnonacionalistickim, ukazuje se bosanskohercegovacka tranzicijska pustinja nesposobna za proces bilo kojeg oblika integracije u regionalne, evropske, ili, pak, globalne kontekste. Zemlja – izolirano ostrvo, sa getoizacijom koju provodi medunarodna birokratizirana politicka moc i autogetoistickim, te autoegzotistickim težnjama što ih zastupaju domace etnopolitike u mreži globalizacijom obilježenog suvremenog svijeta, to bi, slikovito receno, bila današnja BiH iza genocida, ratnih zlocina, masovnih silovanja, urbicida, svakog, dakle, oblika tragedije i destrukcije što su ih na povijesnu scenu donijele nacionalisticke ideologije odgovorne za krvavi raspad Jugoslavije. Ali, zbog beskrupoloznog karaktera ovdašnjeg modela privatizacije i instaliranja surovog etnokapitalistickog poretka, još jedan metaoznacitelj – etnokapitalisticka gramzivost – ureduje sve odnose tranzcijskoj BiH. U samim životnim praksama ona je krajnje bezocna, gotovo robovlasnicko-feudalisticka po svom karakteru, apsolutno izrabljivacka, ne nehumana, vec ahumanisticki ustrojena. Gramz