Jedan prijatelj koji se nedavno vratio iz Londona s konferencije Historical Materialism prepricao je anegdotu jednog od profesora s britanskog sveucilišta. Taj je profesor zamijetio da je iz javnog i znanstvenog diskursa rijec „klasa“ u potpunosti izbacena, a svako njeno spominjanje sada se smatra neukusnim ponavljanjem jedne tobože nadvladane teorije. Slicno se, nakon navodnog trijumfa neoliberalnog sna i „kraja povijesti“, dogodilo i s rijecju „solidarnost“. Ona se danas pod svaku cijenu nastoji prikazati kao historijski relikt – u nacelu dobra stvar, ali ideja iz „totalitarnih društava“ koja u neoliberalizmu nema nikakvo mjesto jer ionako opstaju samo najsposobniji. Još su Pierre Bourdieu i Loic Wacquant pokazali da se ovdje radi o širenju „nove planetarne vuglate“ iz koje su „izuzeti pojmovi kao što su kapitalizam, klasa, eksploatacija, dominacija, nejednakost, toliko rijeci odlucno povucenih pod izlikom zastarjelosti ili nekorektnosti“. Borba za hegemoniju uvijek se pojavljuje na podrucju diskursa i kulture, pa tako i sada. Jedan od recentnih primjera pokušaja da se upravo diskurzivnim sredstvima prometne „prirodna“ slika dogadaja koji je navodno „promijenio svijet“ jest i dvadeseta obljetnica pada Berlinskog zida. Kada govorimo o medijskoj prezentaciji tog dogadaja, valja se sjetiti jednog od središnjih uvida Waltera Benjamina iz njegova nedovršena Projekta arkada da nove tehnologije, kada se pojave, oponašaju stare forme, pa su, recimo, prve žarulje bile u obliku petrolejskih lampi, kao što su kotaci lokomotive na pocetku najprije slicile na konjska kopita. Ako taj repetitivni mehanizam mimikrije premjestimo na polje politickog diskursa, onda bismo isto mogli ustvrditi za Fukuyaminu tezu o „kraju povijesti“. Premda je ideja da ce neoliberalna demokracija donijeti „raj na zemlji“ naišla na niz kritika i empirijskih opovrgnuca, ona se danas ponaša poput „živog mrtvaca“: kao i u Benjaminovu primjeru, ona i dalje živi, premda je poprimila novu formu i napredovala. I dok se s jedne strane – upravo posredstvom obljetnice pada zida – jedna zastarjela ideja poput one o trijumfu neoliberalizma nastoji prezentirati u novom ruhu, neke stare ideje koje još uvijek nisu zastarjele, nego su potrebnije nego ikad, nastoje se prezentirati kao relikti barbarske prošlosti. Bourdieu i Wacquant ce reci kako pobornici neoliberalne revolucije pod krinkom modernizacije nastoje ponovno „izgraditi svijet iz kojeg bi bile izbrisane sve socijalne i ekonomske pobjede koje su proizašle iz stogodišnjih sukoba, a koje se danas prikazuju kao arhaizmi i prepreke novom poretku u nastajanju“. Dvije reakcije vodecih europskih politicara u povodu obljetnice pada Berlinskog zida najbolje su pokazale u kojem smjeru ide ta „nova planetarna vulgata“. Najprije je Nicolas Sarkozy na svom „Facebooku“ objavio fotografiju na kojoj se vidi kako i on vlastitim rukama ruši zid. Sarkozy nije mogao odoljeti sveopcoj euforiji obilježavanja 20. obljetnice pada Zida, pa je morao pokazati da je i sam, glavom i bradom, bio tamo. No uskoro se pokazalo da je Sarkozy na mjestu Dogadaja zapravo bio dva tjedna kasnije, odnosno da 9. studenog uopce nije bio u Berlinu. Za razliku od njega, Angela Merkel tobože hrabro je izjavila da uopce nije bila prisutna kada je zid padao – ona je bila u sauni. I dok Sarkozy, koji se hvali vlastitom ulogom u Povijesti, pokazuje obrazac koji je još izrazio Kennedy izjavom „Ich bin ein Berliner“ (svi mi želimo biti iz Berlina, a kad vec nismo, svi mi želimo da smo participirali u kreaciji ili kraju Povijesti), Merkel pokazuje – samo naizgled – suprotan obrazac: pad Berlinskog zida je dogadaj koji se naprosto morao dogoditi, nešto što bi se dogodilo i neovisno o nama, nešto poput historijske nužnosti. „Pa zašto onda ja ne bih bila u sauni, ako ce se to ionako dogoditi?“ Ovaj posljednji obrazac divno otkriva logiku nezaobilaznog „prorocanstva“ Francisa Fukuyame o tzv. „kraju povijesti“. Merkel izražava upravo tu nadu u utopiju (neo)liberalne demokracije: dakle, još i kada zid nije pao, ona je vec bila u sauni jer ju nije diralo da zid još stoji. A zašto? Jer je znala da ce pasti i da ce (neo)liberalna demokracija na kraju ipak pobijediti. Merkel je možda (poigrajmo se tom idejom) baš poput Alaina Badioua znala da „propast socijalistickih režima“ uopce nije bio dogadaj u pravom smislu te rijeci, buduci da su ti režimi zapravo vec bili mrtvi i prije. No, za razliku od Badioua, Merkel dakako ne smatra da ta smrt ne oznacava neuspjeh komunizma („komunizam je propao vec prije i propast ce opet“): ona baš poput Francisa Fukuyame – a nemojmo zaboravit da je on svoj „Kraj povijesti“ ispisivao upravo 1989. godine – vjeruje da je na Zemlji zaživjela utopija demokracije i kapitalizma; sada je na nama samo da stvorimo „kapitalizam s ljudskim licem“ (još jedan rašireni idiom „nove planetarne vulgate“). Medutim, ukoliko pogledamo gdje je svijet 20 godina nakon pada Berlinskog zida, vidjet cemo da „kapitalizam s ljudskim licem“ oznacava poredak koji na površini proklamira vrijednosti ljudskih prava, cije je nalicje apstraktni humanizam, dok se ispod te površine pravo lice kapitalizma pokazuje kao sve, samo ne kao ljudsko. Vec na samu obljetnicu pada Belrinskog sveprisutni Bono Vox – covjek koji je najbolji u tomu – pokazao je što metaforicki znaci pad zida. Naime, tijekom obilježavanja pada zida izgraden je novi zid, a pristup ogradenom prostoru imalo je samo 10 tisuca ljudi koji su unaprijed nabavili karte. Ironijski naziv Coloviceva zbornika, koji je nedavno izašao u Biblioteci XX. vek, najbolje pokazuje to lukavstvo cinicnog uma: „Zid je pao, živjeli zidovi!“. No dok bi se Bonov primjer još mogao nazvati benignim, ali svejedno simptomaticnim slucajem današnjeg „biopolitickog stanja“, pravi zidovi koji se ne dižu tek za jedan dan ili jedan koncert upucuju da i nakon 20 godina još uvijek postoje zidovi. Primjerice, zid izmedu SAD-a i Meksika zauzima cak trecinu od 3200 km duge granice kako bi se sprijecila cirkulacija ile