„Kažimo to slobodno odmah na pocetku: Da, u ovoj zemlji postoji siromaštvo, i ono se sve više širi.“ (str. 9) Ova tvrdnja kojom ova knjiga zapocinje i koja se odnosi na jednu od najbogatijih i najrazvijenijih zemalja svijeta ne djeluje samo sa našeg stanovišta pomalo nevjerovatna, u svakom slucaju pretjerana. „No, ni vecinsko društvo u Njemackoj do dana današnjeg ne želi stvarno primiti na znanje da je ono cega se boji vec odavno snašlo preko deset miliona ljudi: socijalna propast, gubitak blagostanja i mogucnosti. Materijalna nužda. Iskljucenje iz društva. Gubitak osjecaja sopstvene vrijednosti. Poniženje. Zapuštenost. Beznadežnost. Pravo siromaštvo. Ono se više ne može potiskivati na rub društva. Ono je sada medu nama.“ (str. 27) Siromaštvo je ono cime se ova knjiga bavi. No ne samo siromaštvom kao takvim, nego prije svega ljudima koji su njime pogodeni. Nadja Klinger i Jens König, pisci i publicisti iz Berlina, u ovoj knjizi nam nude deset istinitih prica o ljudima pogodenim neimaštinom, prica koje su prikupili širom Njemacke, države koja u ostatku svijeta važi kao simbol blagostanja, te se osvrcu i na tu državu i njen odnos prema tim ljudima. Ova knjiga, zapravo, ne govori ništa novo, ništa što na ovaj ili onaj nacin ne bi bilo poznato, prije svega citaocima u Njemackoj. Ali je, ipak, itekako potrebna, štaviše nužna. Ona, naime, daje rijec onima koji u svakodnevnoj prici o siromaštvu i teškom stanju u Njemackoj uglavnom ne dobivaju cesto priliku da nešto kažu, tako da se ta prica o njima u potpunosti odvija mimo njih. Uglavnom govore drugi. Kao naprimjer historicar Paul Nolte koji se citira u knjizi i koji ocito potvrduje sve stereotipe koji, ne samo u inostranstvu, vladaju o siromaštvu u Njemackoj: „Ono što mi danas imamo je zapravo kulturno siromaštvo – siromaštvo koje nije proizvod stanja nego ponašanja, siromaštvo konzuma, ishrane, obrazovanja.“ [...] No, Nolteova kritika se nikada ne odnosi na materijalne životne okolnosti kojima su ti ljudi izloženi. On estetizira i moralizira njihove socijalne probleme. Preporucuje im gradanske vrijednosti, malo discipline, pristojnu hranu, manje alkohola – sve ostalo ce nekako doci u red. Jednostavno ponekad iskljuciti televizor i uzeti dobru knjigu. „Ne mora to odmah biti Goethe“, savjetuje profesor Nolte. A šta je sa onim siromašnim ljudima na koje Nolte tokom svog šaltanja kroz poslijepodnevni televizijski program ocito još nije naišao? Cetrdesetpetogodišnja etnologinja iz Leipziga, veoma obrazovana, tri univerzitetske diplome, nezaposlena vec osam godina, koja svoje sposobnosti mora traciti na posao od jednog eura gdje slaže knjige u biblioteci? Pedesetosmogodišnji inženjer iz Bochuma, nezaposlen vec šest godina, koji bi bio sretan kada bi dobio priliku pokazati da se po pitanju radnog morala niko od mladih ne može tako lako mjeriti s njim. Tridesetogodišnja Daniela Lehmeier iz ove knjige koja je unatoc svom siromaštvu štedila sve dok svom sinu za Božic nije mogla pokloniti bon od 120 eura mjesecno – za dopunsku nastavu. Da li je to zapušteni subproletarijat? Neobrazovani? Ljudi bez materijalne nužde?“ (str. 114p) Upravo to su ljudi koji uglavnom ne dolaze do rijeci, koji se gube medu svim onim koji su mnogo atraktivniji za programske šeme i novinske clanke i koji stvaraju potpuno iskrivljenu sliku siromašnog covjeka u Njemackoj. Ali ta konstruirana slika nipošto nije slucajna. Ona na savjest vecine djeluje smirujuce. Tako „tipicni siromašan covjek u Njemackoj izgleda ovako: Nosi trenerku od padobranske svile i vec za dorucak popije svoju limenku piva. Živi u zapuštenim stambenim blokovima na rubu velegrada, a pred vratima mu stoji parkiran BMW ili Audi TT sa širokim gumama. Sve što mu uspješno polazi za rukom jeste savjesno ubiranje njegove Hartz-IV-pomoci. Nju onda smaže u susjednom McDonald’s-u, gdje se deblja, žderuci pomfrit i Big Macove. Ono što uvijek posjeduje jeste najnoviji model Nokia-telefona; ono što zagarantovano nikada nije upoznao jeste gola nužda. Jedino siromaštvo kojim je pogoden jeste siromaštvo u njegovoj glavi. I da, još je osim toga i bogat – djecom. Koja naravno poticu od više partnera. Ovakav primjerak, pomnožen sa, recimo, deset miliona – cini novi niži društveni sloj u Njemackoj. Klasu Hartz IV. Naše navodne siromahe. Od njihovih izumitelja ih u svom susjedstvu niko nije sreo licno, ali je iz prica poznato šta se popodne mota po talkshow-ima televizijskih postaja nižeg sloja kao što su RTL i Pro 7: rulja, plebs, white trash.“ (str. 113) Ne neznanje, nego stereotipi poput ovog glavni su razlog zašto se siromaštvo u Njemackoj na neki nacin relativizira i kao fenomen konstantno gura na stranu. „Problem se relativizira sve dok ne postane tako malen da se više ne može prepoznati.“ (str. 27) Ova vrsta „negativnog znanja“, dakle znanja koje nije neznanje vec kao navodno znanje u velikoj mjeri otežava bilo kakvo objektivno razumijevanje cinjenica, u Njemackoj uveliko uvjetuje stanje siromašnih u Njemackoj, kao i stav srednjeg staleža prema njima. Pozivanje na „pravo siromaštvo“ u drugim dijelovima svijeta dovodi do toga da njihovi problemi djeluju manji i samim tim i manje bitni, ne tako alarmantni. „Kažu kako u Africi ima siromašnih ali ne i kod nas. Kako mi na našem ostrvu blagostanja više nemamo ni pojma o siromaštvu. Kako u Tanzaniji 73 odsto stanovništva mora izlaziti na kraj sa manje od dva dolara dnevno. Kako u Sudanu milioni jednostavno umiru od gladi. Ali šta to uopce znaci osim da je takva nepravda doista strašna? Svjetska banka je utvrdila internacionalnu granicu siromaštva. Siromašnim se tako smatraju oni ljudi koji na raspolaganju imaju manje od jednog dolara dnevno. Tako nezamislivo siromašno je milijardu i pol ljudi širom svijeta, cetvrtina svih stanovnika svijeta. Mora li to biti mjera za nas? Mora li se jedna od najbogatijih zemalja kod pitanja koliko siromašnih ima i kako se ophodi prema njima orijentirati baš prema najsiromašnijim podrucjima svijeta? I zašto to poredenje tako ra