I. Balkanizam i multietnicki utopizam: tuda opisivanja Bosne u devedesetim Zapadno promatranje politickih, etnickih i religioznih konflikata u Bosni i Hercegovini, koji su doveli i do rata u devedesetim godinama, bilo je obilježeno (može se reci da je to još uvijek) odredenim diskurzom kojega Maria Todorova naziva balkanizmom, razlikujuci ga od Saidova orijentalizma, makar oba diskurza, s obzirom na „retoriku“, pokazuju velike slicnosti. Balkanizam koji je nastao na pocetku 20. stoljeca u vrijeme Balkanskih ratova, a reaktualiziran je u devedesetima, konstruira Balkan – prema Todorovoj – ne kao nešto potpuno drugo – kao orijentalizam, Orijent – vec kao „nešto nepotpuno vlastito:“ kao most izmedu Orijenta i Okcidenta. Balkan se uvijek percipirao kao „most izmedu razlicitih stupnjeva razvitka“, tj. kao „polurazvijen, semikolonijalan, poluciviliziran, poluorijentalan.“ Balkan u balkanizmu reprezentira negativno, unutarnje Drugo civilizirane Europe, u kojemu vladaju atavisticki instinkti barbarskih, primitivnih plemenskih zajednica, cije rasplamsavanje u jugoslavenskim ratovima devedesetih dokazuje zakonitost „geneticke“ naklonosti ka nasilju. O slicnome nepoznavanju komplicirane etnicko-religiozne situacije u Bosni svjedoce i tadašnji pokušaji da se zemlju profilira kao idealni model multikulturalnoga društva. Zapadni su intelektualci lijeve provenijencije u ratnim godinama razvili neku vrst antibalkanistickoga diskurza koji je bio obilježen dvama komplemetarnim teorijskim pokretima: postkolonijalnim, koji multikulturalne životne forme oznacava kao hibridne konstrukte i stavlja akcent na procese miješanja tradicijskih linija, kreoliziranje i sinkretizam; i poststrukturalisticki, koji svaku konstituciju identiteta vidi kao proces diferenciranja kojega je nemogucno zakljuciti. Osobito se opsjednuto Sarajevo pojavljuje kao mjesto jedinstvenoga kulturalnoga miješanja koje je ugroženo velikosrpskim projektom etnicki supstancijaliziranih identiteta. U tome je kontekstu egzemplaran esej Jean-Luca Nancya Essay „Pohvala izmiješanosti,“ u kojemu Sarajevo predstavlja tek (nejasno) polazište za razmišljanje o nezaobilaznoj multikulturalnosti kultura. Kolikogod diferencirane bile tvrdnje Nancya o ne-esencijaliziranosti kulturalnih identiteta, one nude distorziranu sliku bosanske kulture i stiliziraju je kao raj multietnicke harmonije cija je krhka ravnoteža ugrožena tudim nacionalistickim snagama. II. „Spajanje nespojivog“. Bosanska multikulturalnost i povijesno legiranje etniciteta i religije I balkanizam i „multietnicki utopizam“ su nakraju zapadne projekcije predožbi o strahu ili o željama koje jednostavno ignoriraju specificnosti bosanske kulturne povijesti. U nju spada u prvoj liniji konstitutivna uloga religije. U Osmanskom carstvu, kojemu je Bosna pripadala kao provincija (eyâlet) do 1878., religija je predstavljala jedini moguci kriterij grupnoga identiteta, prije svega zahvaljujuci strukturi milleta u kojoj su bili organizirani inovjernici. Na osnovu su se toga opceg konfesionalizma stvorile tri razlicite kulturalne jedinice: muslimansko-bošnjacka, ortodoksno-srpska i katolicko-hrvatska. (Njima se u 16. stoljecu pridružuje i židovsko-sefardska kultura iz Španjolske.) Historijsku koegzistenciju tih etnicko-konfesionalnih entiteta Ivan Lovrenovic opisuje kao proces istovremenoga razgranicenja i prožimanja koji je vidljiv u odnosu visoke i narodne kulture. Ako je „multi“ u kolektivnom identitetu Bosne rezultat povijesnog legiranja etniciteta i religije koje je i u formiranju nacionalnog identiteta bosanskih Muslimana, Srba i Hrvata od 19. stoljeca igralo odlucujucu ulogu, onda ono ne može predstavljati nikakvu velicinu koja se nacelno protivi pripisivanju identiteta i svjedoci o procesu hibridiziranja, jer religiozne razlike ne mogu biti stvar pregovora. Istovremeno taj „multi“ ne predstavlja ni matematicku sumu odjelitih kulturalnih identiteta. Opozicija i meduovisnost, odbijanje sudjelovanja i sudjelovanje razgranicenih identiteta fundamentalne su operacije u kulturalnom interakcijskom procesu koji zapravo tvori kolektivni identitet Bosne: Ako Bosna jest ime za nekakav identitet, njegov sadržaj nije dakle u algebarskom zbroju nacija ili nacionalnih „kultura“, nije ni u njihovom utapanju u novoj (nad)nacionalnoj konstrukciji, vec upravo u toj trajnoj kulturnoj interakciji. […] U tom interakcijskom procesu kao konstanti (ime joj je Bosna) ucestvuju nacionalne kulture kao varijable, zadržavajuci svoj posebni identitet, a „izlažuci“ se trajnom kulturotvornom odnosu primanja i davanja. […] S gledišta nacionalne ideologije ta pojava se ukazuje kao onecišcenost. […] S gledišta kulture, pak, pojava predstavlja izvanredan primjer „spajanja nespojivog“. U ovom oksimoronskom „spajanju nespojivog“ leži jedinstveno bogatstvo, ali istovremeno i „prokletstvo“ bosanske kulture cije jedinstvo od 19. stoljeca dovode u pitanje centrifugalne snage etnoreligioznog nation buildinga. Ono što se kulturno-teorijski može shvatiti kao sretni slucaj jednoga identiteta koji se nalazi u permanentnom konstituiranju, a kojega Nirman Moranjak-Bamburac opisuje pojmovima poput interspace, non-place i nowhereness, u smislu stalne interakcije bez fiksiranog uporišta, pokazuje se iz perspektive imaginiranja nacionalnog identiteta kao nepremostiva prepreka: Bosna postaje politicki neodredivo ne-mjesto kojega je teško zamisliti kao naciju. To je osobito evidentno u 20. stoljecu, nakon završetka stoljecima duge bosanske pripadnosti i njezinom ukljucenju u obje jugoslavenske države u kojima obilježba „Bosanac“ nije bila politicki relevantna. Ni današnja Bosna nije uspjela steci autonoman status i podsjeca, etnickom podjelom koja je nastupila po završetku rata, i koja je de facto sankcionirana Dejtonskim sporazumom, više na kakvo loše konstruirano ne-mjesto nego na jednu europsku državu. Kao što cu pokazati u nastavku teksta, i neki od prominentih pokušaja samoopisivanja poduzeti nakon nastanka nezavisne dr