Koliko se svađa, tučnjava, neprijateljstava i ubistava događa medu ljudima, osobito na selu. Zbog kakve sitnice, zbog male uvrede, zbog neznatne štete, zbog malo preoranog međaša, zbog diobe među rođenom braćom! Pada krv, jedan legne pod crnu zemlju, drugi gnjije u tamnici, a porodice im moraju prodati i zadnju ovcu da plate parničke troškove i odvjetnike. Koliko li je bogatih obitelji palo na prosjački štap radi jedne pravde, koja je nastala upravo ni za što! Naši djedovi i pradjedovi nijesu bili nerazumni kao mi. Bilo je, istina, i medu njima riječi i kavge, ali se uvijek našlo medu njima i ljudi, koji su ih mirili, čiju su pametnu i poštenu riječ slušali. Tim su oni prištedili i sebi i svojim kućama i svojim selima i gradovima prolijevanje krvi i uništavanje imanja. U stara vremena kod nas je postojao „sud dobrih ljudi", koje su stranke birale ili vlasti postavljale da rješavaju nastale sporove među braćom, rodbinom, prijateljima, zavađenim selima i gradovima. Nijesu se naši stari ni za krupnije stvari obraćali državnim sudovima i tražili odvjetnike i trošili novac za parničenje, nego su ih „dobri ljudi" nagodili i izmirili bez troška. Naši stari primorski gradovi imali su svoje statute, t. j. pisane zakone po kojima su se vladali i po kojima su živjeli kao male slobodne države.. U svakom statutu bio je predviđen „sud dobrih ljudi". Spomenut ću ovdje ukratko, što o tome propisuje trogirski statut. Kad bi izbio kakav spor među rodbinom, gradski je knez sa sucima izabrao po jednoga rođaka ili prijatelja svake zavadene stranke, pa su ih ova dvojica „dobrih ljudi" nagodili i pomirili. Ako se dvojica „dobrih ljudi" nijesu složila, onda je knez sa sucima birao trećega i većina ove trojice sudila je bez priziva. Pri diobi imanja među braćom i rodbinom dijelili su „dobri ljudi" imovinu tako pravedno i razumno, da od diobe ne bude štete posjedu i da bude što veća korist strankama, a onda se bacala kocka kome će koji dio dopasti. U sporovima za uređenje međaša među susjedima takoder su sudili „dobri ljudi" Njihova se presuda nije mogla pobijati pred redovnim sudom. Ne samo među pojedincima, nego i među gradovima dolazilo je često do sukoba. Prijetili su ratovi da se braća iz jedne općine pokolju s braćom iz druge. Ali i u tim su se teškim slučajevima znale stranke izmiriti preko „dobrih ljudi". Spomenut ću kako su se g. 1243. Splićani i Trogirani ljuto svađali zbog vlasnosti sela Ostroga, zemljišta Bijaća i sv. Vitala (u današnjem Kaštelanskom polju), pa su se konačno sporazumili da uzmu za suce i „dobre ljude" fra Gorazda iz Mutine i dvojicu njegovih drugova, a obje se stranke obvezale da će se pokoriti njihovu sudu. Isto tako g. 1277. u jednom sporu između crkve i grada Splita i crkve i grada Trogira ppstavljeni su kao izmiritelji i „dobri ljudi" šibenski knez Juraj Subić Bribirski i dva plemića Zadranina. Spriječili su „dobri ljudi" mnoge bratoubilačke ratove i time stekli velikih zasluga za mir i napredak gradova i pojedinih porodica. Oh, kako bi bilo lijepo da i mi slijedimo primjer naših praotaca! Ne bi onda naš svijet kukao i kad dobije parnicu pred državnim sudom. Jedan naš stari pošteni odvjetnik rekao je da obje stranke odlaze sa suda osiromašene: koja dobije ide u samoj košulji, a koja izgubi odlazi gola bez košulje na sebi.