Danas, u vrijeme željeznica, automobila i parobroda, nemoguće je i pomisliti da bi narod ostao bez hrane, jer će se u brzo i u kratko vrijeme dobaviti i iz najudaljenijih krajeva. Svakoj dobro uređenoj državi prva je dužnost da se u doba nerodice ili rata pobrine za prehranu pučanstva, da joj podanici ne umiru od gladi. Ta ista dužnost pada i na općine. Ali u stara vremena bilo je to teško, a često i nemoguće ili zbog nestašice novca ili zbog rata ili drugog uzroka. Zato su gradske dalmatinske općine, koje su u srednjem vijeku bile kao male nezavisne državice i republike, stvorile posebne zakone i osobite ustanove za prehranu svoga stanovništva, navlastito građana, koji nijesu imali svoga polja ni svoga žita. Prikazat ću kako je u starom Trogiru bilo uređeno pitanje prehrane. Općina je imala neku vrst žitnog monopola. Sve požnjeveno žito u trogirskom polju s oranica trogirskih građana moralo se uvesti u grad. Od žita što je nađeno po selima u kotaru, ostavljalo se seljacima samo ono što im je trebalo za hranu, a sav suvišak donosio se u grad. I oni stranci, koji su imali zemalja u trogirskom polju nijesu mogli sve žito izvesti, nego su jedan dio morali prodati općini. U tu su svrhu bila postavIjena dva činovnika, koji su nadzirali dovoz žita. Svaki izvoz žita i sočiva bio je zabranjen. To je bilo, jer ni u dobroj godini nije bilo u trogirskom polju i kotaru toliko žita da se je narod mogao prehraniti kroz cijelu godinu. Pogotovu je bila potreba uvoza žita za nerodnih godina. Da se olakša dovoz u grad nije se po povlastici od god. 1359. i 1362. plaćala tridesetina od uvezenog žita za potrebe grada i kotara. Tome su žitu bile i određene cijene i trgovci ih nijesu smjeli ipovisivati. Sve suvišno žito, kao i ono kupljeno izvana, spremala je općina u velike općinske magazine, na kojima su bila po dva ključa, jedan u gradskoga kneza, drugi u skladištara, koje je gradsko vijeće biralo, a služba im je bila da prodaju općinsko žito. Općina je imala i posebnu blagajnu s novcem za kupovanje žita, također sa dva ključa, od koje je jedan držao knez, a drugi posebni gradski činovnici. Od općinskog žita nije se smjelo nikome izdavati preko određene mjere. I sam knez je kupovao od ovoga žita i plaćao ga kao svaki drugi građanin. Žene, koje su pekle kruh i javno ga prodavale, morale su kupovati žito i brašno iz općinskog magazina, a bila im je određena cijena pošto će ga prodavati. Za krivu mjeru kruh im se plijenio i povrh toga bile su oglobljene. Žito se je dobavljalo kopnom iz Bosne i morem iz Italiije. Kad je bila nastašica, pa nije ni iz Bosne dolazilo žito, onda se je općina pobrinula da ga nabavi preko mora. Tako je g. 1280. poslala poslanika Dešu u Italiju napuljskom kralju Karlu da dozvoli izvoz žita, što je kralj i učinio odobrivši izvoz iz napuljskoga kraljevstva za 300 mjera. I g. 1370. općijna je iz Apulije nabavila pun brod žita. Kad su Turci osvojili Bosnu, bila je s Turcima prekinuta svaka trgovina. Zato je g. 1465.—1466. u Trogiru bila nastala velika nestašica žita i zavladao je glad, a pojavila se i kuga, od koje je pomrlo oko 2000 ljudi. Da se pučanstvo spasi bilo je dozvoljeno dobavljati žito otkle mu drago. Općina se također starala,:da stanovici imaju gdje samljeti žito. U blizini Trogira na istoku u Pantanu bili su općinski mlinovi. Za jedan dio tih mlinova dugo se je općina pravdala s knezom Domaldom, te se je napokon g. 1243. s njim nagodila i kupila njegov dio za 500 libara. Mlinove je općina davala u zakup, ali zakupcima je općina određivala visinu mlinarine, a osim toga imala je činovnike, koji su morali nadzirati njiihov rad da ne bude na štetu narodu. Svi pripadnici trogirske općine morali su mljeti svoje žito samo u ovim mlinovima. Jedino ako ljeti zbog pomanjkanja vode nijesu mogli raditi, dopuštalo se iznimno da idu u mlin u Solin ili drugamo.