Hrvatska je povijest puna imena slavnih ljudi i njihovih junačkih djela. Oni su se proslavili braneći svoju zemlju i njezinu slobodu. Nije Hrvat nikada išao otimati tuđe i da drugome bude gospodar. On je samo branio svoje i mačem u ruci znao je poginuti za krst časni i slobodu zlatnu. Hrvatska je zemlja natopljena hrvatskom krvlju ponajboljih njezinih sinova. Za slobodu pao je posljednji hrvatski kralj Petar Svačić, poginuo je Petar Berislavić, dali su svoje glave Petar Zrinski i Krsto Frankopan, Eugen Kvaternik i Stjepan Radić. Stotine i hiljade Hrvata dadoše svoje glave, ali ne dadoše neprijatelju da im otme slobodu. Među ovim slavnim Hrvatima stoji visoko i dično ime junaka Petra Kružića, čiju ćemo 400godišnjicu smrti proslaviti god. 1937. Ovom prilikom neka čuje hrvatski seljak nešto o Petru Kružiću. Petar je potomak plemenitoga ali siromašnoga koljena, rođen negdje u Nebljuškoj župi između gore Plješivice i rijeke Une, ispod grada Ripča i Bihaća. Od svojih starih nije naučio ni čitati ni pisati, ali je zato naučio držati sablju i s njom braniti svoju domovinu od neprijatelja. U ono su doba Turci prodirah sve dublje u hrvatsku zemlju i kidali od nje komad po komad. Narod su odvodili u ropstvo ili mačem ubijali, a što je moglo bježati bježalo je ostavljajući djedovinu i ognjište. Zaklanjali su se u još slobodne krajeve da nastave borbu za slobodu. To su glasoviti »pribjezi« ili »uskoci«, koji su našli utočišta oko Klisa i Senja. Ko je mogao pripasati sablju i nositi pušku išao je u službu kao vojnik u kraljevu vojsku ili kod velikaša. I Petar Kružić ostavio je svoje selo i stupio u kraljevu vojsku. Odlikovao se svojim junaštvom i u službi napredovao, pa je bio postavljen na čelo manjim četama u raznim tvrđavama i gradovima na granici. Tako ga nalazimo već od god. 1513. kao višega vojničkog časnika i kaštelana u gradu Klisu u Dalmaciji, nedaleko Splita. Zatim je bio imenovan kapetanom kraljeve kliške posade, a domalo i kapetanom grada Senja. Težak je to bio kruh, jer je uvijek, dan i noć, morao stajati na straži da odbije neprijatelja. Klis i Senj bila su dva najizloženija hrvatska grada. Prijetila im je pogibelj i od Turaka i od Mlečana. Godine 1526. zadesi ugarsko-hrvatsko kraljevstvo teška nesreća. Na Muhačkom polju Turci potukoše kršćansku vojsku. Pogibe kralj Ljudevit a s njim cvijet ugarske i hrvatske gospode. Kraljevstvo ostade bez kralja. Dneva 1. siječnja 1527. Hrvati izabraše na saboru u Cetinu za kralja Ferdinanda Habsburškoga u nadi da će im pomoći odrvati se Turčinu. Novi kralj to je svečano i obećao, ali nije ispunio. Zato se Kružić odreče senjske kapetanije i sve sile uloži da sačuva Klis. Nadao se je pomoći od pape iz Rima. I papa ga je zaista pomagao i novcem i hranom i bojnim oružjem i štitio ga od podmuklosti mletačke. Kralj ga, naprotiv, prepusti sudbini, niti mu je slao pomoći, niti je plaćao njega i klišku posadu. Ipak je Kružić činio čudesa i godinama kao lav branio Klis i sa svojim uskoeima tjerao i Turke i Mlečane. Protiv Klisa udarali su dva velika turska junaka: Husrevbeg i Muratbeg, poturica rodom iz šibenika. Dovodili su pod Klis vojsku i ne dali mu mira i počinka. Dugo im se Kružić otimao i čuvao Klis kao oko u glavi. No što može on sam sa šakom gladnih uskoka? Približavao se odsudni dan. Turci sa svih strana pritisnuše, zatvoriše Klis da ni hrane i vode u njemu nije bilo. Petar ipak umače u Senj da skupi četu, da moli papu za pomoć. Zaklinje i kralja da se sjeti svoje dužnosti. I zaista, uspjelo mu je sakupiti četu senjskih iunaka, kralj mu posla 3000 njemačkih vojnika, a papa 700 Talijana. S ovom vojskom po moru stiže u Solin dne 12. ožujka 1537. na dan sv. Grgura pape. Kružić odmah udari na turske tvrđave u Solinu i oko Klisa. Neke i razori. Ali u najodsudniii čas stiže u solinsko polje turski vojvoda Muratbeg sa 1000 konjanika i 1000 pješaka, pa udari na kršćane. Nijemci i Talijani pobojaše se i počeše bježati na brodove ostavivši Kružića s Hrvatima same. Kad su ovi vidjeli da su svi uzmakli, stadoše i oni napuštati bojno polje. Zalud ih Petar zaustavlja i zaklinje da se junački drže. I kad su ga sama ostavili uzjaše i on konja i pohiti za njima da bar spasi glavu i da ih nagovori da se vrate. Došao je do morske obale i ugledao da se sva vojska već ukrcala u brodove. Skoči i on u lađu punu bjegunaca. Toliko ih je bilo u brodu, da se nije brod mogao otisnuti od kraja. U to stigoše i Turci i prepoznavši Petra, navališe na njega. Junački se branio dok mu jedan aga ne odsiječe rusu glavu. Turci onda uzeše Kružićevu glavu i s njom pohitiše pod kliške bedeme da je ukažu maloj kliškoj posadi, Pred tim užasnim prizorom klonula je hrabra posada i izgubila svaku nadu u obranu i spas. Na poziv Turaka Klis se predade. Mrtvo tijelo Kružićevo bez glave dovezoše potučeni uskoci u Trsat i ondje ga sahraniše u crkvi B. D. M. pred oltarom sv. Petra, gdje i danas Petar Kružić počiva. Kasnije mu je sestra Jelena za 100 dukata otkupila glavu od Turaka.