Stara hrvatska država dijelila se je na teritorijalne četiti tzv. županije, kojima su na čelu stajali župani. Za doba narodnih vladara bili su predstavnici upravne, sudske i vojne vlasti u županijama. U kneževsko i kraljevsko doba fungirali su i kao dvorski časnici, što se očituje iz isprave kneza Mucimira od g. 892.,1) gdje su župani navedeni kao časnici, a među njima je zacijelo jednu čast obnašao i cetinski župan, makar se izričito ne spominje kao livanjski i kliški. To je zaključiti po tomu, što je na istoj ispravi navedeno 11 župana, od kojih su devetorica obnašali dvorsku čast, a samo livanjski i kliški nisu, pa se među tom devetoricom morao nalaziti i cetinski, jer nam car Konstantin navađa 11 županija u Hrvatskoj,2) dakle upravo onoliko koliko je na ispravi navedeno. Inače prvi nam je po imenu poznat cetinski župan Dragomir g. 1069.,3) Vučina i Vojin 1070.,4) Pribina između 1076. i 1080.,s) Višen 1088.—1089.6) i Mirata oko 1150.7) župani su ujedno bili članovi kneževskog vijeća, koje je ograničavalo kneževsku moć. Ali za doba hrvatskih kraljeva, u kojem je jačala kraljevska moć, upliv župana na javni život bio je okrnjen, jer kralj, u odnosu prema njima, nije bio primus inter pares, kao što je to bio knez. Još je više staradala samostalnost župana za prvih Arpadovića, a osobito koncem XII. vijeka, kad su rađajućem se hrvatskom feudalnom plemstvu trajne borbe o prijesto ugarsko-hrvatskih kraljeva mnogo pogodovale, jer su kraljevi, da steknu pristalica, davali plemićima u leno čitave županije. župane je pak u darovanim županijama zamjenio kraljev vazal (comes). Tako se sluči, da je kralj Andrija II. g. 1210. darovao Domaldu od plemena Snačića, tada splitskom knezu, veliku domenu, koja je obuhvatala i Cetinsku županiju.8) Kralj je to darovao Domaldu zato, što je u Splitu pohvatao i predao mu neke ugarske velikaše, protivnike Andrijine vladavine, koji su se zaputili u Carigrad u namjeri, da dovedu Gejzu, strica Andrijina i da ga postave za kralja. Domaldo je tri puta obnašao čast splitskog kneza, ali se je za taj položaj bjesomučno, u više navrata, borio sa Grgurom Bribirskim. U ovom antagonizmu pomagahu ga izdašno njegovi Cetinjani. Suvremenik tih događaja, Toma Arcidjakon, pisac djela »Historia Salonitana«, opisuje nam detaljno, u posebnom poglavlju ovoga djela, jedan od više bojeva između Cetinjana i Splićana, prikazujući Cetinjane u najgorem svijetlu. Kaže nam, da je Cetinjane predvodio neki Budimir sa braćom i da su bili okrutni ljudi, željni krvi, i da nikada nisu Splićane puštali na miru. Zgraža se, što su Cetinjani počinili neka zločinstva po nagovoru nekih Splićana, kojih je stoka bila markirana, a Cetinjani su je mimoilazili i pljačkali stoku drugih (oeito, da se radi o Domaldovim protivnicima). Zatim prelazi na detaljno opisivanje definitivne bitke sa Cetinjanima, kojima je na čelu stajao Krunoslav, brat umrlog Budimira. Bitka se je odigrala negdje između Klisa i Sinja,9) a svršila se porazom Cetinjana, kojih je vođa Krunoslav pao u boju, a glavu mu Splićani ponesoše na koplju do Solina.10) 0 Domaldu nema spomena poslije g. 1243., kad je sklopio mir s Trogiranima.11) Jamačno je te godine ili početkom slijedeće preminuo, jer već 7. X. 1244. kralj Bela IV. dariva njegovu Cetinu splitskoj nadbiskupiji,12) za usluge učinjene mu kad je ispred tatarske najezde našao zaklona u Klisu, Splitu i Trogiru. No Cetinska županija nije dugo ostala u vlasti nadbiskupije, jer se 28 godina kasnije nazivlje neki Stjepko knezom cetinskim, koji sa svojim rođacima Vučetom, sinom Predislavovim i Predislavom, sinom Kvalimirovim, — obojicom iz Cetine — sklapa ugovor sa šibenčanima i Trogiranima, po kojem se određuju kazne, ako jedni drugima budu nanašali štete i ubijstva.13) Ovaj isti »Comes Stepcus de Zectina« spominje se g. 1277., kad je s Vučetom, sinom pk. Vučete, pomagao Splićane protiv župana Sleoka i Strede.14) Stjepko je, mora biti, u rodu sa Domaldom, ali neizvjesno je, kakova je bila ta rodbinska veza. Klaić drži, da su ovaj Stjepko i Petar, kasniji comes Splita (1272.), sinovi Slovinje,15) sma Domaldova, no to je samo Klaićeva hipoteza i kombinacija. Poslije smrti Domaldove Cetina se nije nalazila u rukama jednog gospodara, nego je bila razdijeljena među više članova Domaldova roda. Od ovih se najviše stadoše isticati Nelipiei, za koje opet ne znamo u kakovoj su krvnoj vezi stajali prama Domaldu. Klaić nagađa, da je onaj »Nelipcius«, koji se spominje u proglašenju mira između Splićana i Trogirana g. 1244.16), mogao biti sin Domaldov uz poznatog Slovinju.17) Inače je Klaie na temelju dvaju dokumenata iz sredine XIV. vijeka dokazao, da je srodstvo potomaka Domaldovih sa knezom Ivanom Nelipićem pcstojalo, makar se ne zna, kakovo je bilo.18) O Cetini u drugoj polovini XIII. stoljeća ne možemo ništa reći, radi pomanjkanja dokumenata. Izvjesno je, da su je Dcmaldovim potomcima preoteli moćni knezovi Bribirski, što utvrđuje isprava bana Pavla Bribirskog od 2. II. 1801., u kojoj se spominju Mladen, Juraj, Pavao i Grgur Bribirski kao »coraites trium camporum Hliune et de Cetina«.19) Sva je prilika, da je ostala u rukama Bribirskih, bar do Mladenova poraza kod Biska 1322. g., ako ne do g. 1324., kad je Vojvoda Nelipić potukao i zarobio Mladenova brata Jurja II. u Topolju kod Knina. Po slomu moći Bribirskih Cetina dolazi u ruke Nelipića, kojem je rodu pripadala do smrti posljednjeg muškog odvjetka Ivana II. Nelipića g. 1435. Njihov rod potjece od staroga hrvatskog plemena Snačića,20) jer nam anonimni pisac spisa »Obsidio Jadrensis« kaže za Vladislavu, ženu Vojvode Nelipića, koja je rođena iz plemena Gusića: »Vladislava relicta Neliptii generationis Suađcich«.21) Klaić je pokušao sastaviti ovaj slijed loze starijih Neliptius, 1244. I Isanus 1253. I Georgius f 1304 I Nelipizius comes, voyvoda 1304., 1317., 1322. Djedovina ovih Nelipića, čini se, bio je grad Kamičac uz Krku kod Roškog slapa (njihov castrum hereditarium 23). Kao potomci Domaldovi držali su i neke posjede u Cetinskoj župa God. 1345. Ljudevit I. daje Ivanu Nelipiću uz ostalo i »castrum suum hereditarium Chamichech vocatum«. Smičiklas: C. D. XI., str. 250. — Danas u sred Sinja postoji uzvisina zv&na Kamičak, možda su to ime dali i sami Nelipići kad su preselili u Sinj, zar na uspomenu djedovskog grada Kamičca na Krci. Ali ovi stariji Nelipići nemaju učešća u događajima svoga vremena, budući da ih je zasjenila politička moć i ugled kuće Bribirskih. Tek slomom Mladena II. stupa, i to naglo, na hrvatsku političku pozornicu Vojvoda Nelipić. Prvi ga put susrećemo u javnom životu baš kod bitke u Biskom, kad je stajao na čelu hrvatskih velikaša, nezadovoljnih s Mladenova silništva (Mihovilovići, Isan Nelipić, Stjepanići i sam brat Mladenov Pavao, kojemu je Mladen uskratio obećanu bansku čast), te je tako uz pomoć bana slavonskoga Ivana Babonića doprinio Mladenovu slomu. Ove neprilike među hrvatskim velikašima odluči iskori stiti kralj Karlo Roberto nakanom, da pridigne davno opalu kraljevsku vlast u Hrvatskoj. Stoga i jest posiao protiv Mladena bana Babonića s namjerom, da jače podvrgne bansku vlast, koja je bila nasljedna u kući Bribirskoj. Sam kralj odmah iza poraza Mladenova dođe u Knin, gdje je sazvao sabor, na kojemu mu se hrvatski velikaši potuže na Mladena. On ga povede u Ugarsku, dok hrvatskoslavonskim banom imenova Ivana Babonića i zapovjedi mu, da obnovi kraljevsku vlast u primorskoj Hrvatskoj. Ali hrvatsko plemstvo zazirući od kraljeve prevlasti složi se međusobno i sporazumi se s Venecijom, pa pod vodstvom Nelipića odgovori kralju tako, da mu oteše kraljevski grad Knin, a upravu preuze Vojvoda Nelipić, odsada zvan Kninski. Zbog ovog neuspjeha Karlo svrže Babonića s banske časti i povjeri je Nikoli Omodejevu. Njemu i vazalu Stjepanu Kotromaniću, bosanskom banu i dalnjem rođaku kraljevu, naredi kralj da svlada otpor hrvatskih velikaša. Nikola se spusti 1323. u Hrvatsku i sazva sabor negdje u blizini Knina, no ne zna se što se je tu vijećalo.24) Ban se vrati u Slavoniju koncem iste godine, a po njegovu odlasku planu razmirice među hrvatskim velikašima. Kao što su se pred dvije godine velikaši složili protiv Mladenove premoći, tako se sada slože protiv ojačalog Nelipića. Na čeiu saveza bio je brat Mladenov Juraj II. Sva je prilika, da je Nelipić izazvao velikaše tim, što je njihovom pomoći osvojeni Knin pridružio vlastitom posjedu, mjesto da njime samo upravlja, kako mu je valjda bilo povjereno. Do bitke dođe kod Topolja, na izvoru Krke, gdje Nelipić sa saveznicima do nogu potuče protivnike, a samog Jurja zarobi i utamniči u Kninu. Godine 1326. ban Mikac Mihaljević krene vojskom u Hrvatsku, da skrši Nelipića i podvrgne gradove Zadar, šibenik i Trogir, koji su bili pod okriljem Venecije. Nelipić sa saveznicima hametice potuče Mikca. Neuspjeh banove vojne imao je za posljedicu uz ostalo i to, da je južna Hrvatska, od ušća Cetine, izmakla kraljevskoj vlasti, kojom oblasti zagospodova Vojvoda Nelipić. Poslije ovoga poraza Mikac se više ne vraća u Hrvatsku; kralj ju je, čini se, prepustio samoj sebi, t. j. dinasti Vojvodi Nelipiću, koji je imao središte stare Hrvatske stolujući u Kninu. Ovdje nas ne zanima detaljnije djelovanje Vojvode Nelipića,25) nego samo njegovih potomaka, Cetinskih knezova. Vojvoda je preselio s ovoga svijeta u lipnju 1344., ostavivši za sobom udovicu Vladislavu, sestru Krbavskih knezova Kurjakovića, i nejačka sina Ivana. Još je Vojvoda Nelipić doživio promjenu na prijestolju, kad je 1342. umro Karlo Roberto, a naslijedio ga Ljudevit I. Mladi vladar pun energije odluči provesti u život očevu namisao o uspostavi kraljevske vlasti u Hrvatskoj. I kao da je čekao na smrt velikoga Vojvode Nelipića, znajući da će mu se namisao uspješnije realizirati, budući Nelipićevi nasIjednici nisu dorasli da uzdrže političku moć svoje kuće na onoj visini, na koju je podiže Vojvoda. Stoga 3 mjeseca poslije Vojvodine smrti pošalje Ljudevit bana Nikolu od plemena Hahold, sa 4000 momaka, da silom otme Vladislavi grad Knin, kojeg se nije htjela odreći na zahtjev Ljudevitov. Vladislavina posada odbije juriše bana Nikole na Knin, no ipak se Vladisiava poboja, da bi mogla podleei, te mu poruči, da je spremna ugovarati s kraljem. Njen poslanik ode kralju i preda mu Knin, ali doskora se Vladislava, podstreknuta od svojih Kurjakovića, predomisli i usprotivi se ranijoj odluci, te zadrža Knin sve do ožujka 1345. g.26) Ljudevit da svlada Vladislavu i da definitivno stane na kraj neredima u Hrvatskoj, uputi se Ijeti iste godine sa 30.000 vojnika na jug. Međutim su ban Nikola i Stjepan Kotromanić sa svojim četama došli do Knina i sklonili Vladislavu, da se dobrovoljno preda kralju i pojedinačno utanačiše s njome privremeni ugovor.27) Vladislava pođe ususret kralju i pokloni mu se skupa sa nejakim sinom Ivanom u Bihaću na Uni. Ljudevit joj sada oprosti »la lunga ribellione«28) i 21. XI. 1345. utanaci ugovor. Po ovom iigovoru Vladislava je vratila utvrđene gradove, koje je njen muž oteo kraljevskoj vlasti: Knin, Počitelj, Srb, Ostrog i Unac sa njihovim teritorijem. Kralj pak potvrdi Ivanu posjed njegove kuće: Sinj sa Cetinskom županijom, Brečevo sa Poljem i djedovski grad Kamičac, a uz to mu dariva posjed »Besenew« u Peštanskoj županiji.29) Sada Nelipići postaju kraljevi vazali, napuštaju zauvijek Knin i stalno se nastanjuju u Smju. Prve vijesti o malodobnom Ivanu imamo u god. 1348. Tada je bio primoran naknaditi štete, koje je učinio sa svojim pripadnicima gradu šibeniku.30) Isto tako nisu bili pošteđeni Split i Trogir, jer su podanici Ivanovi i bosanskoga bana neprestano ugrožavali njihove posjede. Splićani i Trogirani ovo dojaviše u Veneciju, koja im je odgovorila, da zatraže od bosanskog bana i Ivana Nelipića odštetu i da im napomenu, ako ne prestanu pljačkanja, da će se pobrinuti (Republika), da se naknade štete njenih vjernih, što je u ovom siučaju naročito obligatno. S druge pak strane Venecija bodri spomenute gradove, da se združe, eda lakše otklone pljačkanja i time pribave mir građanima.31) Slijedeće godine mletačko vijeće na priopćenje trogirskog odaslanika, da je Ivan Nelipić bio u Trogiru i obećao naknaditi štetu u iznosu od 2420 libara, naloži da se piše Ivanu neka naknadi to u roku od dva mjeseca, a ako to ne učini, neka onda trogirski knez namiri odštetu u gornjoj visini sa Ivanovih imanja u Trogiru i šibenskoj okolici.32) Ni Jelena Kliška udova Mladena III. Bribirskog, sestra srpskog cara Dušana, nije bila pošteđena od Ivanovih nasrtaja. Početkom god. 1351. nalazimo Jelenine odaslanike u Veneeiji, koii optužuju Ivana Cetinskog i traže potpore, da se održe gradovi pk. Mladena. Međutim stigoše u Veneciju i Ivanovi odaslanici, koji stadoše optuživati Jelenu i njene privrženike. Mletačka vlada odredi, da se izaberu trojica, koja će ispitati obje pritužbe i pobrinuti se, da se zavađene stranke nagode. U tu svrhu bijahu izabrani: Hermolaj Pisani, Petar Caravelo i Andrija Mauroceno. No ovaj odbor nije postigao uspjeha u povjerenoj mu misiji, pa mletačko vijeće predloži, da se piše knezovima Splita i Trogira, neka oni likvidiraju spor među zavađenicima. Dalje je bilo određeno, da se Jeleni izruči njena posluga, koja bi se našla na mletačkom području, a gradovima Splitu, šibeniku i Trogiru, da uklone svaku opasnost, koja prijeti Jeleninim gradovima, te da ih pomažu ljudstvom i krmom, da ne bi došli u tuđe ruke (ovdje se aludira na Nelipića). Jednako tako stavljeno im je u dužnost, da odmah jave u Veneciju, ako bi se kneginja dogovarala s kim drugim o odstupu svojih gradova.33) Do pomirbe između Jelene i Cetinskog kneza Nelipiea dođe 10. III. 1352.,34) ali nam nije poznat tekst mira. Godine 1355. obavješćuje trogirski knez Petar Gradonigo šibenskog kneza Marka Justiniana i providura Maffea Contarena o pljačkanju mletačkih gradova po Ugrima (odnosi se na Hrvate), pa kaže, da to čini i sam knez Nelipić.35) Obzirom na Nelipićeva postupanja sa gradovima, koji su bili pod mletačkim okriljern, providur i knezovi tih gradova dobiše nalog, da obavijeste Nelipića, neka prestane ugrožavati posjede dalmatinskih gradova, inače da ga ne će smatrati za prijatelja, kao do sada, nego za neprijatelja^ te će protiv njega postupati neprijateljski.30) Osim trvenja sa susjedima, knez Ivan je imao okapanja i u samoj Cetini. Došao je u sukob sa drugim Domaldovim potomcima, jer im je oduzimao posjede. Godine 1356. došlo je do nagodbe među Ivanom i Domaldovim potomcima u Kninu pred kninskim biskupom Blažem.37) Dvije godine kasnije ovi rođaci Nelipićevi: poimenice braća Slavogošt i Domaldo Ilijić, Hrvatin nećak pk. Jurja, Nerad Miroslavić nećak spomenutih, braća Rusin i Grgur sinovi Slavogoštovi i Ilija sin pok. Domalda, pred splitskim nadbiskupom Hugolinom, ustupaju Ivanu Nelipiću »eorum consanguineo« prava na županiju Cetinu uz odgovarajueu odštetu, predavši mu ujedno i darovnicu kralja Andrije od godine 1210., potvrđenu od kralja Ljudevita I.38) Ovim se knez Ivan nije riješio aspiranata na posjede u županiji. Godine 1360.—1364. boravi Elizabeta, mati kralja Ljudevita, u Zadru, da preuredi stanje u Hrvatskoj i Dalmaciji i da rješava pritužbe. Koncem g. 1360. stupiše preda nju Ivan i Lacko, sinovi Tvrdojevi i Tvrtko, sin Jurja Grubića, i potuže joj se, da su oni u županiji Cetini od djeda i pradjeda uvijek plemići, da imaju plemstvo od dvanaest hrvatskih plemena i prava vlasništva i baštinstva u Cetini, ali da ih je Ivan Nelipić nepravedno isključio i izbacio iz iste, te da su tako osiromašili, dapače, da se skrivaju pod tuđim krovovima. Na to je Ivan odgovorio, da nikad u Cetini nisu imali plemstva ni baštinstva i da im nijedan dio Cetine ne pripada, niti im je pripadao, niti da ih je on izbacio iz iste. Zatim se pozivlje na darovnicu kralja Andrije II., po kojoj su Nelipići dobili Cetinu.39) Kraljica Elizabeta pozva na to dvadeset i dva jurata, da prosude istinu. Ovi su prisegli i očitovali, da tužitelji i njihovi pređi ne potječu od dvanaest hrvatskih plemena, ali da ih oni smatraju plemieima, kao što ih smatra i cjelokupno hrvatsko plemstvo plemićima, pa u kojem se god oni mjestu nalazili. Tužba se svršila tako, da je kralj Ljudevit potvrdio Ivanu Nelipiću Cetinsku županiju, a tužiteljima naložio vječnu šutnju.40) Dokument, koji sadrži tekst gornjeg spora, spominje Ivana Nelipića kao: »virum strenuum comitem Iwan filium condam comitis Nelepuch, comitatuum de Orbaz et de Zana«. Bio je dakle knez Vrbasa i Sane. Klaić dobro kaže, da je knez Ivan bio u milosti kralja Ljudevita, kad ga je ovaj učinio županom Vrbasa i Sane.41) Tomu je dokaza i u tekstu isprave od 9. X. 1372. »Idem comes Iwan se in omnibus nostris regiis et ad sacrum diadema nostrum regium constanter noscitur habuisse et habere gratum, pium, ratum et recommendatum habentes tum pro hys, tum etiam pro multimodis fidelitatibus et fidelium obsequiorum suorum preclarissimis meritis ac sinceris complacenciis eiusdem comitis Iwan, que propter sui proloxitatem presentibus longum latumque foret enarare et soli memoriae commendare tediosum.42) Klaić hipotetično dovodi u vezu imenovanje Ivana županom Vrbasa i Sane sa ratovanjem Ljudevita s Tvrtkom ljeti 1363., u kojem da je Nelipić mogao pomagati Ljudevita, a ovaj ga zato nagradio spomenutim županijama, pa dodaje: »Svakako je Ivan primio županije Vrbas i Sanu prije godine 1364., a poslije 1361.43) Budući da nam se Ivan spominje kao komes Vrfoasa i Sane na spomenutoj ispravi, koja nosi datum 28. XII. 1360., to otpada Klaićev rok iza 1361., a prije 1364., pa onda ipso faeto i pretpostavka, da je knez Ivan mogao to postignuti tri godine poslije nego se Ivan prvi put spominje u svojstvu komesa gornjih županija. Nego, posve je vjerojatnije, da je Ivan pomagao kralja, odnosno bana Ivana čuza u vojni protiv Venecije, a kralj ga onda za uzvrat imenovao komesom Vrbasa i Sane, svakako prije konca 1360., a valjda odmah po Zadarskom miru 1358. godine. Godine 1361. ubio je Ivan Cetinski kneza Mišljena Jegrčića, pa se je pred splitskim kaptolom pomirio sa njegovim bratom Jurjem, kojemu je platio krvninu u iznosu od 240 lira (mletačkih).44) Od ove godine, pa sve do 1372. ne nalazimo u dokumentima traga o knezu Nelipiću. Godine 1369., po zapovijedi kralja Ljudevita, u njegovoj Cetini obavlja se reambulacija posjeda Lučana, Sopčiea i Velmožana na zahtjev nekoga šimuna, sina Pavlova i njegova sina Nenada.45) 9. X. 1372. kralj Ljudevit daje u zamjenu za neke Ivanove gradove istom Ivanu gradove Wywar (Novi na Neretvi) i Imotski sa komitatom Huma. Uz to mu potvrđuje njegove gradove: čačvinu, Sinj, Peg46) (Peć?) i Travnik (danas Potravlje) u Cetinskoj županiji, pa onda Brec u Kanjanskom Polju i Kamičac u Promini.47) Dneva 22. I. 1375. knez Ivan Nelipić piše svojim stričevićima (sinovima Konstantina Nelipića iz Ključa na Krci), da dođu u Split u svatove, ali se ovi ispričaše.48) Klaić drži, da bi ti svatovi mogli biti u vezi ženidbe Ivana Nelipića sa Margaretom, koja bi navodno potjecala iz familije Maririi, jer se Ivanov sin Ivan II. Nelipić nazivlje: »Joannes quondam Marini Cetine Clissi et Breze comes«, pa Klaić sudi, da je Spiićanin Ivan Marinov adaptirao Ivana II. onako kao što je ovaj kasnije adaptirao Anža Frankopana.49) Klaić kaže na osnovu dotadanjih dokumenata, da posljednje vijesti o Ivanu Nelipiću potječu iz godine 1376., kad je herceg Karlo Drački opozvao neku svoju odluku u prilog Ivanu, jer su tom odlukom darovane zemlje, koje bi po pravu pripadale drugima. Iste godine očituje kninski biskup Pavao, da se je sastao s Ivanom i da su se pogodili glede desetine, koju mora knez za svoje posjede plaćati biskupu. Ustanovljeno bi, da će knez za sve vijeke određenu desetinu plaćati svake godine na Martinje i Božić u gotovu novcu.50) Međutim dokumenti, koje je u posljednje vrijeme našao Dr. Lovre Katić u splitskom kaptolu, i prijepise istih ustupio mi na uporabu, doprmose određeniji termm obzirom na pitanje smrti kneza Ivana Nelipića. Jedna je isprava datirana sa g. 1377., govori nam o pljačkanju bosanskih trgovaca sa strane Cetinjana. Iz nje doznajemo, da su bosanski trgovci solju i drugom roborn bili često napadani i pljačkani, kad bi se vraćali sa teretom iz Splita i Neretve preko hrvatske zemlje. Kralj Ljudevit videći, da zbog ovoga pljačkanja trpe kraljevske daće, odluči ovim izgredima stati na kraj, pa naloži banu Nikoli Seču, da zajamči sigumost bosanskim trgovcima, koji prolaze kroz Hrvatsku i Dalmaciju, eda mogu dolaziti i tu prodavati svoju robu kao i kupovati, pa onda vraćati se s kupljenom robom u Bosnu. Ujedno mu naloži, da se to objavi županijama, što je ban sve i učinio. Međutim Cetinjani se oglušiše na ovu zapovijed vladara, pa napadoše, opljačkaše i izraniše karavanu od dvjesta konja natovarenih solju i drugom robom. Za ovaj krimen bili su opterećeni: Ivan Dminojević, Grdomil Ugrinić i Mikalčić, vicekastelani kneza Ivana Nelipiea u gradu Sinju, pa Perko Gešević kastelan Čačvine i Ivan Mikaleić banov kastelan u Bistrici. U izvid su bili poslani kanonik Ivan Civić i Matej Papalić, koji su došli u Sinj. U prisutnosti kastelana i mnoštva naroda, pred crkvom Male Braće u Cetini, (to je crkva sv. Marije negdje ispod Sinja) razložiše, koliko je tim činom nanešena uvreda kralju i banu i koliko je oštećena kraljevska komora, te zatražiše naknadu štete nanešene komori u iznosu od 20.000 zlatnih dukata. Vicekastelani Sinja odgovoriše, da nisu učestvovali u toj pljački, dok su kastelani Bistrice i čačvine51) priznali čin i obećali, da će ispraviti nanešene štete Bosancima. U ovom dokumentu četiri puta je spomenuto ime kneza Ivana Cetinskoga, pa bi mu prema tome našli posljednji put spomena 1. XII. 1377. Moglo bi se pomišljati, da se »comes Johannes de Cetina« odnosi na njegova sina Ivana II., Nelipića, ali to ne može biti, jer se ovaj Ivan II., u prvim godinama života, uvijek spominje uz majku Margaretu. Nije na mjestu ni drugi Klaićev termin. On drži, da je knez Ivan umro između 1376.-1383., jer da se potonje godine spominje njegov sin Ivaniš.52) Druga isprava, koju je našao Dr. Katić, datira od 6. X. 1379., a na njoj stoji: » ..., domine margarite relicte quondam comitis Johannis nelipoich...« Dakle, tu se Margareta spominje kao udova pk. Ivana Nelipića 1379. g., pa nam je prema gornjem zaključiti, da je knez Ivan Cetinski umro između 1. XII. 1377. i 6. X. 1379. g. Njega naslijedi malodobni Ivan II. Nelipić. NAPOMENA: Fusnote dostupne u PDF formatu