Mnogi bosansko-hercegovački begovi i općenito muslimani u starije vrijeme smatrali su sramotnim priznati, da potječu od domaćeg bosanskog katoličkog plemstva, pa su mahom tvrdili — to je udešena porodična tradicija — da su turskog plemićkog podrijetla. Neke begovske porodice pokušavale su i različnim falsifikatima unijeti zabunu i zamesti trag utvrđenju njihova podrijetla. To su dvije općenite karakteristike, koje su zapažaju u radu oko našeg pitanja. 1.Vitinski begovi Kapetanovići su podrijeklom hrvatski plemići Cvitkovići Begovi Kapetanovići nisu podrijetlom Puzdrići, kako ih je u ruglu nazvao u jednoj pjesmi fra Petar Bakula: Ja ostavljam Čiber-Bega luna I Ljubuškog Puzdrić-kapetana, Hali-Bega još njegova sina .. .1) Tih pjesama, zapravo pjesmarica Bakulinih bilo je mnogo rašireno u kotaru Ljubuškom — župnici su ih čitali seljacima — i tako je nastalo pogrješno uvjerenje, da su Kapetanovići podrijetlom Puzdrići. Begovi Kapetanovići nisu u srodstvu s ljubuškim porodicama Hadžalićima Muminagićima i Omerhodžićima. Neko od tih porodica, starosjedioca grada Ljubuškoga, se spominju u dokumentima prije 240 godina. A begovi Kapetanovići su doseljenici, te se prvi put spominju 1827. god. Prije 90—110 godina Sulejman kapetan — pradjed današnjih Kapetanovića — izvršio je kao vlast diobu zemljišta u selima oko Vitine (Otok, Grab, Grabovih i dr.) između Hadžalića, Muminagića i Omerhodžića, pa je u toj diobi dodijelio bolje zemlje sebi. Na osnovi tako izvršene diobe pogrješno se izvodilo, da te četiri porodice Kapetanovići, Hadžalići, Muminagići i Omerhodžići poIječu od četiri brata. Ne potječu Kapetanovići ni od bogumila, kako je to tendenciozno pisao na osnovi podmetnutih tuđih sultanskih dekreta, udešenih svjedodžaba, izmišljenih pjesama i falsificiranog rodoslovlja — Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak. Takvim radom pokušao je Mehmed-beg zamesti trag podrijetlu Kapetanovića.2) Begovska porodica vitinskih Kapetanovića potječu od jednog ogranka hrvatskih plemića Cvitkovića-Zdilara, koji su imali svoje sjedište u selu Glavini, niže Imotskoga (naselje Zdilari). Plemićko rodoslovno stablo Cvitkovića Plemićko stablo Cvitkovića čuva se u Zagrebu kod danas još živog potomka Cvitkovića, Marije rođene Cvitković, udate Bijak. (Goljak, 10 A). Sadržaj rodoslovlja je: Prvo koljeno: tri brata: conte Petar Omutina, po kome je dobila ime porodica Omučečevića, conte Gregorio Grgurić, plemeniti plemić grada TuheljaS) u kraljevini Bosni, od Konjica i Kreševa, conte Relja, po kome se naziva porodica Reljića. Drugo koljeno (sin Gregorija Grgurića): conte Konstantin, slijep na jedno oko i zbog toga su ga nazivali u iliričkom jeziku, Ćoro, a po njem je nazvana porodica Ćorića, a kasnije Gjović. Treće koljeno (sin Konstantinov): conte Florio, što u iliričkom jeziku znači Cvitko, po kome je nazvana porodica Cvitkovića. Četvrto koljeno (sin Florijev): conte Petar, koji je prešao u službu venecijanske republike, a onda u Vrgorac, gdje su ga zvali Zdi1ar. Peto koljeno: conte Georgio. šesto koljeno: conte Petar. Sedmo koljeno: conte Stjepan. Osmo koljeno: conte Petar. Deveto koljeno: 5 braće: conte Stjepan, Filip, Jozo, Ante i Frano.4) S desne strane rodoslovog stabla i to nekako u sredini je i plemićki grb porodice Cvitkovića, a s lijeve je strane grb mletačke republike, koji predstavlja lava s otvorenom knjigom Markova evanđelja. U desnom donjem kraju rodoslovlja stoje doslovno ove riječi: »10. veljače 1793. g. prepisan sa drugog grbovnika, koji se nalazi u arkivu magistrata u Veneciji, a potpisan po tajniku i notaru magistrata Luigi Volpi.« Cvitkovići u župnim knjigama franjevačkog samostana u Imotskom U svim knjigama samostana Imotskoga (matice rođenih, umrlih i knjige vjenčanih) spominju se plemići Cvitkovići-Zdilari. God. 1771. (5. siječnja) umrla je Ana Zdilar, žena Stjepana Zdilara (7. koljeno po rodoslovnom stablu). Sin Sticovanov Petar (8.koljeno) sa prvom ženom Anticom, koja je umrla 9. ožujka 1786. godine, imao je dva sina i to Stjepana i Filipa (rođen 11. studenoga 1777. god.). Po stanju duša iz 1779. godine Stjepanu je bilo 12, a Filipu 3 godine. Poslije smrti prve svoje žene Antice Petar se oženio Katarinom i s njom je imao tri sina: Jozu — Miju (rođen 9. studenoga 1788. g.), njemu je kum bio provizor Anton Dandolo). IvanaAntona, koji se rodio 18. svibnja 1790. god. i Franju (rođen 12. lipnja 1791. god.). 3. ožujka 1801. god., u 45. godini svoga života umrla je Katarina, žena Petra Cvitkovića. U knjizi umrlih stoji, da je bila vrlo izgledna i služila na ponos svim ostalim ženama, a bila je i vrlo pobožna. 22. listopada 1814. god. umro je Petar, sin Stjepanov. Njegov sin Ante vjenčao se u Imotskom 12. prosinca 1823. god. A conte Frane sin Petar (majka mu je bila Caralipea contesa Julija) rodio se 8. srpnja 1822. god. Kum mu je bio serdar Ivan Polić iz Vrgorca. Kako su od hrvatskih plemića Cvitkovića postali vitinski begovi Kapetanovići? Stalna porodična tradicija, koja se i danas održava među Cvitkovićima-Zdilarima u kotaru Imotskom, utvrđuje, da su vitinski begovi Kapetanovići podrijetlom Cvitkovići. I posljednji direktni potomak Cvitkovića Marija Bijak-Cvitković iskazuje, da je jedan od braće njezina djeda prešao u ondašnju Tursku (Ljubuški), kasnije su doznali, da je postao ljubuškim kapetanom. Slična tradicija održala se i kod starijih begova Kapetanovića. I oni priznaju, da su podrijetlom Cvitkovići. Vitinski begovi Kapetanovići održavali su u tajnosti rodbinske veze s Cvitkovićima, a napose Bećirbeg Kapetanović. Kad bi Kapetanovići prolazili u Duvno ili Livno, uvijek bi se svraćali svojim rođacima Cvitkovićima. Oni su se uzajamno rođakali, pa se žene begova Kapetanovića nisu krile ni od muških članova Cvitkovića. I Cvitkovići su uzvraćali pohode Kapetanovićima. Vitinski begovi Kapetanovići živjeli su u velikom prijateljstvu i sa vrgorskim odličnicima i serdarima Polićima, jer ih je vezalo kumstvo iz 1822. g. Tvrdnja, da je ljubuški kapetan Sulejmanbeg, prvi član porodice Kapetanovića, sin conte Petra Cvitkovića, temelji se na razlozima. Stalna porodična tradicija kod Cvitkovića, utvrđuje, da između Cvitkovića i Kapetanovića postoji zaista stalna rodbinska veza i da je jedan od sinova Petra Cvitkovića posto ljubuškim kapetanom. Narodna tradicija kotara Ljubuškoga (muslimanska kao i kršćanska) suglasno utvrđuje, da Kapetanovići ne mogu nabrojiti starijeg svoga predka muslimana od Sulejmankapetana ili Sulejmanbega. Iz župnih knjiga samostana Imotskoga znade se, da je Petar Cvitković sa prvom i drugom ženom imao 5 sinova i to: Stjepana (rođen oko 1767. g.), Filipa (rođen 11. stbdenoga 1777. g.), Jozu (rođen 9. studenoga 1788. g.), Antu (rođen 18. svibnja 1790. g.) i Franju (rođen 12. lipnja 1791, g.). I rodoslovno stablo Cvitkovića, potvrđeno od magistrata u Mlecima 1793. god., kaže, da je Petar imao 5 sinova, pa su im na rodoslovnom stablu i imena zabilježena. Iz vezirskog pisma Alipaše Rizvanbegovića od 23. prosinca 1848. g. zna se, da je Sulejman kapetan umro 18. prosinca 1848. god. Obično se uzima, da je Sulejman kapetan umro u 60—65 godina starosti,5) te je prema tome rođen između 1783. i 1788. g. Sinovi Petra Cvitkovića iinali su u 1848. godini, kada je Sulejman kapetan umro, ove godine starosti: Stjepan 81. Filip 71, Jozo 60, Ante.58 i Franjo 57 godina. Ako se usporede godine rođenja i starosti Sulejman Kapetanove sa godinama rođenja i starosti svih sinova Petra Cvitkovića, onda se dolazi do zaključka, da Sulejman Kapetan nije mogao biti Stjepan ili Filip, jer su svi bili mnogo stariji od Sulejman kapetana (11—21 godinu), ni Ante nije mogao biti, jer je Ante bio nešto mlađi (3 godine), ostao je u Imotskom i vjenčao se 12. XII. 1823. god., tako isto Sulejman-kapetan nije mogao biti ni Franjo Cvitković, jer je Franjo ostao u Imotskom i sin mu se Petar rodio 1822. godine. A peti sin (srednji) Jozo imao je 1848. god., kad je umro Sulejman-kapetan, upravo 60 godina (rođen 1788. g.). Iz župskih knjiga vjenčanja vidi se, da se Jozo nije vjenčao u Imotskom. Njegova smrt nije zabilježena u knjizi umrlih, samo na 54. strani II. matične knjige rođenih zapisano je njegovo rođenje i pokraj toga metnut križ, što po svoj prilici označuje, da je prešao na drugu vjeru i u njoj umro. Taj Jozo nije nitko drugi nego kasniji ljubuški kapetan Sulejman-beg. Kada je Jozo Cvitković prešao iz Imotskoga u Ljubuški, primio islam i dobio ime Sulejman-beg? Iz matičnih knjiga umrlih samostana Imotskoga zna se, da je Jozin otac Petar Cvitković umro 22. listopada 1814. god. Nije toliko vjerojatno, da je Jozo Cvitković mogao ostaviti svoj dom u Glavini, prebjeći u Hercegovinu i primiti islam prije smrti svoga oca (prije 1814. g.). A i utvrđena narodna tradicija kotara Ljubuškoga (donjeg dijela oko Vitine i grada Ljubuškog) tvrdi, da Kapetanovića nije bilo u ovim krajevima prije 125 godina. To sve (smrt Petra Cvitkovića i tradicija) služi tvrdnji, da je Jozo Cvitković prešao iz Imotskoga u Ljubuški u prvim godinama iza smrti svoga oca (iza 1814. god.). Po ovome Sulejmanbeg, posljednji ljubuški kapetan, nije nitko drugi nego raniji Jozo Cvitković, rođeni sin conte Petra i Katarine Cvitković. On je osnivač begovske porodice Kapetanovića, pa prema tome Kapetanovići su podrijetlom hrvatski plemići Cvitkovići. Sulejmanbeg, kapetan ljubuški (1788.1848.) U drugom deceniju 19. vijeka Jozo Cvitković sudjeluje u nekoj buni, pa od straha pred kaznom bježi u Hercegovinu, kotar Ljubuški (ondašnju Tursku). Kao hrvatski plemić primio je islam i dobio turski plemićki naslov beg i ime Sulejmanbeg. Bio je pismen čovjek, dobro odgojen i vrlo okretan, pa se je vrlo dobro snašao u novoj sredini. Kažu, da je neko vrijeme živio uz ljubuškog kapetana Mahmuta Hadžalića i da mu je upravljao njegovim imetkom. Kako Mahmutkapetan nije irnao muških potomaka, to je Sulejmankapetana odredio svojim nasljednikom u kapetanskoj časti. Sigurno se zna, da Sulejmanbeg nije od sultana imenovan ljubuškim kapetanom. On je jedini član begovske porodice Kapetanovića, koji je vršio kapetansku čast, ali on je ujedno i posljednji kapetan kotara Ljubuškoga. Sigurno se zna i to, da je Sulejman-kapetan ljubušku kapetaniju pnsvojio (uzurpirao) uz pomoć svojih odanih prijatelja. U naredbi bosanskog valije Derviš Sulejmana od 5. srpnja 1827. g. — dosada najstariji dokumenat, u kojem se spominju Kapetanovići — obavješćuje se ljubuški kadija i kapetan Sulejman-beg, da fratri sela Grabovice u nahiji Buško blato, mogu sagraditi dvije sobe i da se tomu ne smije nitko protiviti niti se miješati u njihovu gradnju) Najstariji sultanski dokumenat, u kojem se spominje ljubuški kapetan Sulejmanbeg, jest berat (dekret) sultana Mahmuda II. od 16. kolovoza 1829. god. Tu između ostaloga stoji i ovo: »Smrću Mehmedbega ostala je upražnjena 14 mukate od 2382 groša u nahiji duvanjskoj, sandžaka hercegovačkog, koja pripada kancelariji bosanske blagajne, a koja se sastoji od rezmi filorije, tapuji zemina i badihave, pa je više puta stavljena na jeftimbu 1 najzad za 2000 groša gotovih ostala na sinovima ljubuškog kapetana Sulejman-bega – Alibegu i Mustafa-Dervišbegu.Pošto su drugi potraživači odustali, a oni su uplatili gornju svotu i pristojbu za telaliiu, to im se pod poznatim uvjetima uručuje to kao malićana i 0 tome je na dan 15. safera 1245. (16. VIII. 1829.) izdan ovaj berat spomenutom Ali-beguJ) Za vrijeme autonomnog pokreta Husein-kapetana Gradaščevića (1826.—1832.) Sulejman-kapetan se pridružio Aliagi Rizvanbegoviću, tadašnjem kapetanu stolačkom, koji je poslije protjerivanja bosanskog namjesnika Namih paše imenovan zamjenikom bosansko-hercegovačkog vezira, dok ne dođe novi vezir Ibrahim paša Vidinski (imenovanje je uslijedilo između travnja i srpnja 1832. g.). U tom svojstvu Aliaga Rizvanbegović šalje ljubuškim franjevcima i knezovima zapovijed 24. kolovoza 1831. god., u njoj im savjetuje da oni, kao i ostali svijet, ne slušaju one nevaljalce, koji carsku i virnu raju na zlo nameću (bune protiv cara), neka raja pazi na svoje poslove i neka ukaže virnost čestitom caru, pa će biti pomilovani; nadalje se nalaže parosima, kapelanima i knezovima, da i od sada priznaju kapetanom i zapovjednikom Sulejman-bega: »kapetan-beg od gliubuškoga došo je k meni i itat učinio (poklonio mi se), ter sam mu iznova dao buiruntiju na ajanluk da bude zabit (zapovjednik) od vas prave i virne carske raje, dakle priznajte ga za svoga zabita kao prije i budite mu poslušni.««) Iza velike bosanske pobjede na Kosovu polju (u srpnju 1831. g.) Husein-kapetan Gradaščević vrati se u Bosnu i proglasi se vezirom. Odmah odluči kazniti Hercegovce (Smailagu Čengića, Aliagu Rizvanbegovića, Bašagu Redžepašića i ljubuškog Sulejman-kapetana), jer je sebe smatrao gospodarom i Hercegovine. Zato na spomenute hercegovačke kapetane i muselime pošalje svoju vojsku i imenuje nove svoje muselime. Ljubuškim muselimom imenovao je Osman-bega Manova, kojega sa 2000 konjanika i pješaka pošalje na starog ljubuškog kapetana. Manov najprije navali na Ljubuški, opljačka i porobi ljubušku tvrđavu, pa onda krene u Vitinu, gdje su imali sjedište i svoja dobra Kapetanovići (Sulejman-kapetan). Manov je na Vitinu navalio 31. svibnja 1832. god. Dvorac begova Kapetanovića zapali, ali tvrdoj kuli nije mogao ništa učiniti. Iz Vitine krene Manov s vojskom na Utvicu, mjesto 2 km daleko od Vitine, jer ga je u Utvicama čekao ljubuški kapetan sa svojim pouzdanicima i kmetovima. U Vitini se razdijelila vojska Osman-bega Manova u dva dijela: Jedan manji dio vodio je Hadžić Ahmet Mesihović (oko 400 pješaka) preko brda, a drugi glavni dio (konjicu) vodio je ispod brda Osman-beg Manov. Istoga dana (31. V. 1832. g.) vojske se sudare i tako se zametne Utvički boj, koji se svrši velikim porazom Sulejman-kapetanovim. Za neko vrijeme morao se ljubuški kapetan skloniti u Dalmaciju (Vrgorac ili Makarsku). Ali i pored te pobjede kroz kratko vrijeme morao je Manov bježati iz Ljubuškoga, jer je sultanska vojska početkom lipnja 1832. god. pobijedila Huseinkapetanovu vojsku (kod Sarajeva). Nakon njegova odlaska povrati se iz Dalmacije u Ljubuški Sulejman-kapetan. Na samom ulazu Vitine (desnoj strani) podignut je 1894. g. spomenik palim borcima u Utvičkom boju, a pod spomenikom je zakopano 12 glava, više njih je glavni natpis: »Ovdje počivaju odsječene glave vjernih I hrabrih naših zemljaka, koji pogiboše za svoga dobroga poglavicu Ijubuškog kapetana, na Utvici 31. svibnja 1832. god., boreći se protiv zloglasnog azijata^) Osmanbega zvanog Manova. Iz ljubavi prema svojim umrlim zemljacima, a i za historičku spomen, podiže ovaj mali spomenik unuk i potomak rečenog poglavice Beg Kapetanović, načelnik gl. grada Sarajeva, u svom rođenom mjestu plemenitoj Vitini u svibnju 1894. g. Sulejman-kapetan brinuo se i za gospodarski napredak ljubuškoga kotara. Ističe se da je njegovim nastojanjem provedena kanalizacija Ljubuškoga polja. Za njegova vremena i inicijativom Al-ipaše Rizvanbegovića uvela se kultura riže u Veljačkom polju nedaleko Vitine (1834. g.). I maslinarstvu je bila posvećena velika pažnja. Prve masline zasadio je Sulejman-kapetan ispred svoga dvorca i kule, koje su i danas dobro sačuvane. Za gladnih godina iz velikih gradskih hambara — u koje se sipala desetina — davalo se besplatno siromašnom svijetu žito za prehranu i sjeme za sijanje žita. Ti hambari su zapravo prvi poeetak današnjih kotarskih pripomoćnih zaklada, ali samo s tom razlikom, što se hambarsko žito nije plaćalo, već vraealo, i to u rodnim godinama. Govori se, da je Sulejman-kapetan ostajao gotovo uvijek dužan porez ili desetinu sultanskoj blagajni, što znači, da za njegova doba narod nije bio opterečen porezom ili desetinom. Kapetansku čast vršio je gotovo 30 godina (do 1848. g.). Alibeg, muselim ljubuški (1848.1858.) Kako je Sulejman-kapetan umro 18. prosinca 1848. god., to je hercegovački vezir Alipaša Rizvanbegović svojom bujruldijom od 23. prosinca 1848. god. imenovao njegova sina Alibega muselimom ljubuškim. U toj naredbi saopćava se ljubuškom kadiji i ostalim ljubuškim prvacima, da je nakon smrti Sulejmankapetana imenovan muselimom Alibeg, da će novoimenovani muselim vršiti šeriatske propise, izdavati carske naredbe i izvršavati upravne poslove. A ti naš musel ime — doslovno stoji u naredbi — štiti i čuvaj od zuluma, nasilja i spletaka silnika — fukaru, nemoćnike i raju (kršćane), koja je amanet uzvišenoga Boga. U svim carskim poslovima pokaži znakove vjernosti i požrtvovnosti a sa stanovnicima lijepo postupaj. Carska je želja da činovnici i službeniei sredstvima pribave slobodu i blagostanje .. .io) Početkom 1851. god. u Mostaru su dočekali Omer-pašu Latasa mnogi hercegovački muselimi. Neke od njih Omer-paša povede sa sobom. Tom zgodom poveo je sa sobom i ljubuškog muselima Alibega. Kad je Omerpaša bio u Posušju, nedaleko Imotskog, iziđe preda nj fra Ilija Skoko, koji je u to vrijeme bio župnik u Gorici, i zamoli Omerpašu, da mu ostavi (pokloni) ljubuškog muselima. Kako se ovaj franjevac dobro pazio sa Omerpašom, to je njegovoj molbi Latas udovoljio. Tako je fra Ilija Skoko spasio život Alibegu. Za tu uslugu odužio se Alibeg fra Iliji, odobrivši mu zemljište za katoličko groblje u Gorici. Dok se za Alibegova oca Sulejman-kapetana može naslućivati, da od naroda nije naplaćivao velik porez i pobirao veliku desetinu, dotle se za samog Alibega može opravdano tvrditi, da se istakao prisilnim gulenjem u pobiru desetine, jer je dva puta ubirao desetinu u jednoj godini. Zato se je ondašnji hercegovački biskup Barišić potužio okružnom vijeću u Mostaru. Oko 50 glavara iz čitavoga kotara Ljubuškoga došlo je u Mostar 6. veljače 1858. god. Rasprava se otegla, pa je osuda izrečena istom 18. ožujka 1858., kojom Alibeg bude svrgnut sa položaja kotarskog predstojnika (mudirstva).n) Hrđavu sliku na Alibega baca i slučaj sa muslimankom Kadom Muminagie, koja je jedino zbog njegovog nečovečnog postupka ostavila muža, pobjegla u Dalmaciju, prešla na katoličku vjeru i udala se za svoga slugu, a to je bio veliki skandal onoga vremena u ovim krajevima. Kao njegov otac Sulejman-kapetan, tako je i Alibeg pred samu smrt posjetio sveto mjesto Meku. Muslimani mjesta Vitine do 1858. god. klanjali su (molili se Bogu) na sofi (pod vedrim nebom) kraj vrela rijeke Vriještice. Zato Alibeg sagradi 1858. god. današnju džamiju u Vitini. Iste godine Alibeg je i umro, a to dokazuje 1275. god. (hidžretska) isklesane na bašlucima njegova groba u vitinskom haremu (groblju). Ostavio je iza sebe tri sina: Mehmed-bega, Ibrahim-bega i Osman-bega Kapetanovića. Mehmedbegov je sin Riza-beg Kapetanović, a njegovi sinovi (Džemilbeg i Mehmedbeg) žive i danas u Sarajevu. Begovi Filipovići potomci su zagrebačkog kanonika Franje Filipovića Prije pola stoljeća zabilježeno je pričanje, da su begovi Filipovići potomci Filipa, brata uskoka Rade maloga, koji se spominje u mnogim narodnim pjesmama u bojevima u Krajini,i2) Tako misli danas i Kosta Popadić (Bugojno), koji se mnogo družio i u prijateljstvu živio sa Filipovićima. Po iskazivanju nekih članova te familije Filipovići su podrijetlom tobože iz sela Đurđeva sa Kosova polja (Srbija). Neki Rade Filipović rekao je svome sinu Filipu, da se poturči, ako misli svoja dobra sačuvati. Filip se je poturčio i od njega su tobože postali Filipovići. Nadalje iznose, da kao uspomenu na taj događaj podsjećaju »Radini skokovi«, livade i šume u glamočkom kotaru, između Odžaka i Mliništa, a to je sve i danas u posjedu Filipovića. Po iskazima drugih članova ove porodice Filipovići potječu iz mjesta Filibe (Plovdiva) u Bugarskoj. Ova udešena iskazivanja o postanku Filipovića — mahom potječu od danas živućih članova porodice — lišena su svakog osnova. Ovim izmišljenim verzijama (porodičnim predajama) Filipovići su pokušali zamesti trag podrijetlu svoje porodice. Možda se oni stide priznati istinu, koju su davno utvrdili mnogi povjesnici: da su begovi Filipovići potomci zagrebačkog kanonika Franje Filipovića.13) Da vidimo, kako je zagrebački kanonik Franjo Filipović primio islam i kako su od njega postali begovi Filipovići?i4) Franjo Filipović se rodio u jednom selu blizu Sesveta (kraj Zagreba), gdje i danas žive potomci njegove braće. Govori se, da oni posjeduju isprave o plemstvu svoje porodice. Franjo je bio zagrebački kanonik od 1567.—1573. god. 'Često je vodio čete protiv Turaka„ Bio je vrlo razvijen, ratoboran i hrabar, pa su mu suvremenici dali naziv Delipop. G. 1573, sukobi se s Turcima nedaleko Ivanića, koji ga uhvate i s velikim veseljem otprave u Carigrad. Na molbu kanonikove rodbine zauzimali su se za njega zagrebački biskup Drašković i kralj Maksimilijan. Najposlije poveli su se pregovori između kralja Maksimilijana i Porte o povratku Filipovića, ali su se oduljili, jer Turci nisu ni pomišljali povratiti kanonika. Pokušali su najprije s nekim turskim zarobljenicima otkupiti Filipovića, ali se u tome nije uspjelo. Kasnije je tražena velika novčana otkupnina za kanonika, koja se nije smogla i tako je on i dalje ostao u Carigradu. Sam Filipović dođe u jesen 1574. god. do uvjerenja, da je svaka nada u njegov povratak izgubljena (da ga je napustio kralj Maksimilijan i zagrebački biskup Drašković) i radi toga primi islam. O njegovu zarobljenju i njegovu prijelazu na islam turski izvor veli doslovno: »Isto tako 980. (tj. 1573.) god. zagrebački kanonik Franjo Filipović sakupio je dosta đaurske vojske i krenuo na Bosnu i na tvrđavu Novi. Na to su ga begovi kliškog sandžaka Ferhadbeg i beg hercegovačkog sandžaka Sinanbeg stigli i upustili se u boj sa đaurima, te su u blizini tvrđave zvane Ivanić žestoko razbili i raspršili đaure i posjekli više od 1000 prokletnika. Osim toga su zarobili 300 zdravih i jakih đaurskih momaka i Franju, koji je bio vojskovođa. Spomenuti je Franjo primio islamsku vjeru i krenuo pravim putem, te su mu nadjeli ime Mehmedbeg. On je bio iskren musliman, te je puno đaura poplijenio i ponizio i bio najveći neprijatelj đaura. Od njegova roda ima i sada u Bosni mnogo bega i begovića.«) Prijelaz kanonikov na islam bio je veliki skandal onoga vremena. Kako se dojmilo u Zagrebu, vidi se najbolje iz pisma biskupa Draškovića, što ga je uputio 3. siječnja 1575. kralju Maksimilijanu: »Iz pisma Vašega Veličanstva velikim začuđenjem i s još većom boli razabrah, da je onaj nesretni Franjo Filipović uistinu zapao pod tako veliku i nevjerovatnu vlast đavolovu, te je svojevo1jno zanijekao Spasitelja svoga. Mi smo doduše to prije čuli iz čestih pisama Turaka, te iz kazivanja zarobljenika; ipak nije među nama bilo nikoga, tko bi to vjerovao, dok nismo vidjeli ovo pismo Vašega Veličanstva. Da se o tolikoj izdaji sačuva vfečna spomen u ovoj crkvi (zagrebačkoj), mi smo sporazumno s kaptolom naredili, da treba posve ukloniti i izmazati ovo — naime kanoničko — mjesto rečenoga izdajice. Nikada ne će njegovo mjesto naslijediti kaonik, nego će to mjesto vazda ostati nepopunjeno; dohodak pak namienismo drugim pobožnim djelom, naime uzdržavanju škole i sličnomu. Ne sumnjamo pak o tom, da će se Filipović sam sramotno ubiti, kao što su učinile druge slične — izdajice ne seljačke već odlične porodice, kanoti Krsto Zempčaj, Ladislav More i Franjo Bebek sa sinom svojim, koji su kršćanskoj državi malo škodili. A svi, koji poznajemo narav njegovu (Filipovićevu), nikako se ne možemo uvjeriti, da bi on mogao dugo ustrajati među onim poganima, ma da ga i učine kakvim begom.« Filipović je isključen iz katoličke crkve, što je proglašeno po svim župama zagrebačke biskupije. Sva loza iz dva Filipovićeva vinograda bila je počupana, sve pokretne stvari Filipovićeve iznijete su iz kurije i bile spaljene, a sva vrata i prozori na kući bili su zabijeni. Na to biskup naredi, da se kurija namaže crnom bojom, da u svakoga gledaoca pobudi strah, pa da ga vazda sjeća na veliki zločin Filipovićev. Duže vremena ostade Filipovićeva kurija ovako nagrđena. God. 1576. preselio je u nju biskup klerike. Po crnoj boji kuće, u kojoj su se od sada nalazili klerici, dali su zagrebčani sjemeništu ime: crna škola. Zgrada je u kasnijim vremenima nadograđivana (drugi kat i unutrašnjost). Nekadašnja Filipovića kurija i danas je dobro sačuvana na Kaptolu (lijeva strana kuće, koja se nalazi na lijevo od katedrale), ona je zapravo prizemlje i prvi kat današnjeg bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Čim je kanonik Franjo Filipović prešao na islam, odmah je kao hrvatski plemić dobio turski plemićki naslov beg. Dobio je novo ime Mehmedbeg, a i nadalje je zadržao isto prezime. Filipović.ie) Sultan ga je imenovao zaimom (lenskim vitezom, čiji je godišnji prihod iznosio više od 20.000 jaspri) i dodijelilo mu kao zijamet (leno s godišnjim prihodom sa preko 20.000 jaspri) Glamoč.17) Njegovi su potomci današnji begovi Filipovići.is) I porodična tradicija sačuvana do danas među begovima Filipovićima ističe, da je njihova starina Giamoč, da su prije 150—200 godina živjela (u Glamoču) tri brata: Mehmedbeg, Alibeg i Ejubeg. Prvi se oženio od Kulinovića iz Ključa, dobio miraz i prešao u Ključ. Drugi se oženio od Čengića sa Zagorja, prešao na Zagorje i od toga su zagorski Filipovići. A treći je brat ostao u Glamoču. Kakav je strah zavladao u pograničnim krajevima (Hrvatske i Bosne), kad se doznalo za ovo djelo Filipovićevo, vidi se najbolje iz pisma nadvojvode Karla, što ga je 19. veljače 1575. god. pisao banu i biskupu Draškoviću: »Doznajemo, da je odmetnik Filipović, koga zovu i Đelipop, stigao u ovu krajinu tursku, te odasvud poduzima djela i propašću prijeti susjednim tvrđavama. Ovakav pak njegov dolazak i pokušaj mogao bi bez sumnje donijeti pogibelj po svoj prilici tvrđavama: Ivaniću, Sisku, Križevcima i onim drugim mjestima, u kojima je po sebi stekao ne malo iskustvo, a od kojih je nekoje prije čuvao i njima upravljao. No mi, tebe, koji dobro poznaš narav i duh ljudski, blago opominjemo nalogom, da budno paziš, kako ne bi ova vaša oblast lukavštinom njegovom došla u pogibelj.« I turski izvori nešto slična javljaju o četovanju Mehmedbega Filipovića u našim krajevima: »On je bio iskren musliman, te je puno đaura poplijenio, ponizio, i bio najveći neprijatelj đaura.«9) Te suvremene vijesti (kršćanske i turske) suglasno tvrde, da je Mehmedbeg Filipović — nekadašnji kanonik — uznemirivao one hrvatske krajeve, koji graniče s Bosnom. I kasniji Filipovići — njegovi potomci — sukobljavali su se sa hrvatskim uskocima. Tako je zabilježeno, da je u okršaju, koji se vodio između Jankovića Stojana i duvanjskih muslimana 23. kolovoza 1687. god. poginulo uz Jankovića Stojana i nekoliko uglednih muslimana i među njima i jedan Filipović.20) Sačuvana je predaja među Filipovićima (Dr.Kazimir Filipović) i seljacima sela Brela, nedaleko Makarske, da se jedan beg Filipović povratio u krilo katoličke vjere. To je bio šukundjed (otac pradjeda) današnjih Filipovića, koji žive u Brelima, kotar makarski. Uspomena na taj dogođaj i danas je sačuvana među seljacima, koji Filipoviće nazivaju »Turcima« ili »turskim kolinom«. Danas u ovom selu imade 12 porodica Filipovića i oni svi žive na okupu, na jednom mjestu tidaljenom od sela. Najstarija je zgrada u tom susjedstvu rodna kuća liječnika Dr. Kazimira Filipovića, koju i danas seljaci nazivaju »kulom«. Ta kula bila je nekada opasana zidom. Hrvatsko podrijeklo begova Ljubunčića Josip Virgil Perić u svom romanu (noveli) »Kula od uzdaha« (Zagreb, 1900. g.) izričito veli, da je Mehmedbeg Ljubunčić, gospodar čučeva i krčki kapetan, bio Turčin, prava korenika, da se zvjerski vladao prema kršaćnima i da je bio pravi krvnik kršćana.21) Potomci bega Ljubunčića (u Sarajevu neki žive i danas) dobili su knjigu Perićevu »Kula od uzdaha«. U to vrijeme živio je u Visovcu starina fra Petar Bačić, dobar poznavalac povijesti (umro 1931. g.), koji je napisao i ostavio u rukopisu svu silu različnih povijesnih priloga u visovačkom samostanu.22) Ljubunčići iz Sarajeva pismeno su se obratili 5. studenoga 1929. god. na fra Petra Bačića. I on im odgovara u pismu od 29. studenoga 1929. god. Između ostaloga fra Petar im piše i ovo: »Prečasni gospodine! Primio sam Vaše pismo od 5. studenoga. Odgovaram po Vašoj želji onako, kako to historijska istina kaže. Ne osvrćite se na roman i novelu »Kula od uzdaha« . . . Dali je bio beg čučevski tada gospodar Ljubunčić takav ne vjerujem, po onome, što ću sada navesti o njegovoj susretljivosti naprama kršćanima. Franjevac Stipan Zlatović, koji je svoja djela pisao na osnovu arhivalne građe, piše, da su visovački redovnici i za vrijeme rata održavali prijateljske odnose s nekim begovima i otmjenijim Turcima, kako to svjedoči neki broj dopisa bosančicom od njih fratrima pisanih, a osobito od bega Ljubunčića, otcu Miji Bogetiću, koji je kumovao begovom sinčiću. Iz njega prepisujemo: Našemu ufanomu prijatelju fra Miji Bogetiću i ostalim fratrima od mene bega Ljubunčića veledrago pozdravljenje ... i mali kumić i svi ostali veledrago pozdravljenje i pisac naš brat i vaš prijatelj, vašu milost i ostalu družbu pozdravlja i veseli Bog neka vašu milost vazda povisi.23) Između različnih poslanica bega Ljubunčića, bosančicom pisanih i poslatih u Visovac, nekoje su sastavljene čistom čakavštinom, a pisao ih je vlastitom svojom rukom beg Ljubunčić, jer u pismu izričito kaže: »i pisac naš brat i vaš prijatelj . . .« A čakavštinom su se služili samo Hrvati. Ovakav način pisanja dovoljan je razlog, da daje oslona tvrdnji, da su begovi Ljubunčići starinom hrvatski plemići. Franjevačka provincija (bosanska) štampala je 1877. shematizam, u kojem se veli o begovima Ljubunčićima: »Ljubunčić (selo sjeverozapadno od Livna) od pamtivijeka imalo je župnu rezidenciju, uvijek u ovome selu, ali ne uvijek i na istome mjestu, koja je (rezidencija) izgorjela zajedno sa župnim maticama god. 1797.... od ove godine računajući po maticama župski je stan dva puta na novo građen, t. j. 1810. i 1836. I svake godine plaća župski stan muslimanskoj obitelji Ljubunčić ... koja je nekoć bila plemenita (velikaška) kršćanska obitelj, po jedan zlatni cekin za priznavanje direktnog vlasništva nad zemljištem.24) Iz ovih izvora (poslanice begova Ljubunčića i shematizma) vidi se, da su begovi Ljubunčići podrijetlom katolici i hrvatski plemići, a ne Turci, kako to pogrješno veli Virgil Perić u noveli »Kuli od uzdaha«. Također je utvrđeno (pismima begova Ljubunčića i iskazima franjevačkih pisaca), da su begovi Ljubunčići živjeli u prijateljskim odnosima s franjevcima i katolicima. Radi toga Virgil Perić nema pravo, kad kaže u svojoj spomenutoj noveli, da su begovi Ljubunčići bili kršćanske krvopije. Bar se to ne može reći za one begove Ljubunčiće, koji su upravljali Čučevom. Premda se zna, da su begovi Ljubunčići podrijetlom hrvatski plemići, ipak je teško odrediti vrijeme, kada su Ljubunčići prešli na islam. Radi toga fra Petar Bačić u pismu od 29. studenoga 1929. god.(upućeno Ljubunčićima, koji žive u Sarajevu) veli doslovno: »Kad su vaši pređi prešli na islam? Ne znamo. Da li će te Vi, srećni biti, naći u arkivima kakve potanje dokaze, te razjasniti povijest Vaše starodavne obitelji.« Begovi Ljubunčići su ugledna begovska porodica grada Livna. Oni su bili i livanjski kapetani od 1711.—1740. godine. IV. Begovi Firdusi podrijeklom su hrvatski plemići Rajčići Za uglednu begovsku porodicu Firdusa do nedavna se mislilo i govorilo, da su turskog plemićkog podrijetla i da su se u Livno doselili. To se izvodilo iz pogrješno udešene porodične tradicije. Ali protiv takve tradicije ima toliko ozbiljnih prigovora i razloga, da se ona mora kao neosnovana odbaciti. Carigradski profesor Hasan ef. Čizmić, rodom iz Livna, rođak livanjskih begova Firdusa, proučavao je turske izvore, po kojima je ustanovio, da su begovi Firdusi islamizirani Rajčići iz Livna, i da je jedan od Rajčića u doba Mehmed-paše Sokolovića bio turski poslanik u Perziji. Za Mehmed-pašu Sokolovića zna se, da je rođen 1506. god., oko 1524. god. prešao je na islam, 1546. god. je ministar, a 1565. predsjednik ministarskog vijeća (veliki vezir), umro 1579. god. Moć Mehmed-paše Sokolovića, koji je naše ljude iz Bosne i Hercegovine postavljao na visoka državna mjesta, pada od 1566. pa do 1579. Tih 15 godina Sokolović je bio stvarni gospodar turske carevine. I nije nikakvo čudo, što je Mehmed-paša Sokolović jednog hrvatskog plemića Rajčića, koji je po prijelazu na islam dobio prezime Firdus (Firdevs, Ferdes, pa onda Firdus), što u perzijskom ili arapskom jeziku znači raj. To znači: Turci su tom hrvatskom plemiću Rajčiću samo preveli prezime na turski jezik i dali mu prema tome prijevodu i prezime. U mjestu Livnu, u starom gradu, ima i danas dio grada, koji se zove Rajčevac. U tom Rajčevcu i danas stoje ruševine starih Firdusovih kuća, koje su srušene za bune 1836. god., kad je livanjskim kotarom upravljao Ibrahimbeg Firdus. Plemići Rajčići spominju se vrlo rano. čete madžarskog kralja Sigismunda htjele su oteti bosanskom kralju Stjepanu Ostoji oblast Usoru. Ali Bosanci ostadoše pobjednici. Da se je Ostoja obranio od Sigismunda, bijaše najveća zasluga vojvode Hrvoja. Zahvalan stoga izda mu bosanski kralj Ostoja 8. prosinca 1400. god. povelju, kojom podijeli za »virna posluženija« njemu i sinu mu Balši, grad hlivanski sa svim župama i s dohotci i trgovinama«. Svjedoci i ručnici ovoj darovnici bijahu vlastela iz Bosne, Huma, od Usore, Podrinja i Doljnjih krajeva. Među tom bosanskom vlastelom u toj povelji spominje se hrvatski plemić Vlatko Rajčić od Bistrice (Livna),25) Možda je to prvi spomen Rajčića u povijesti. U 16. vijeku jedan član hrvatskih plemića Rajčića iz Livna primio je islam, i od njega su postali Firdusi, koji se prvi put spominju u našoj povijesti 1686. u kronici Pavla Šilobadovića (Starine, knj. 21. od 1889. god.). Grad Livno za turskog vremena pripadao je kliškom sandžaku i tu je bilo središte sandžaka. Kapetani livanjskog kotara bili su do 1711. god. Atlagići, od 1711.—1740. g. Ljubunčići, a od 1740. pa do ukinuća kapetanije (1837.) bili su begovi Firdusi. Prema tome Firdusi su upravljali livanjskom kapetanijom gotovo 100 godina. Za vrijeme autonomnog pokreta bili su na sultanskoj strani. Begove Firduse zadržala je u lijepoj uspomeni i narodna pjesma i poznata sevdalinka: Pošetala Ana Pehlivana Ispred dvora Firdus kapetana, Za njom ide Kumrija robinja. Pitala je Ana Pehlivana: »Kumrijice, moja posestrime, Je 1' mi kratka đamfezli feredža, Vide 1' mi se noge do članaka, Gleda li me Firdus kapetane, Gleda li me i begeniše 1' me?« NAPOMENA: Fusnote dostupne u PDF formatu.