I. CRKVA SV. MARTE. Hrvate je, kad su doselili u rimsku Dalmaciju i ovdje osnovali svoju državu, najviše začarao kraj oko stare Salone do Traguriuma. Bio je taj kraj pun spomenika velike rimske kuiture, i na njima su Hrvati počeli graditi svoju novu prosvjetu. Od Solina do Trogira prostiralo se plodno polje, zaštičeno od vjetrova i isplakano morem, uprav stvoreno za sjedište narodnih vladara. Ovdje, u mjestu Putalju (današnji Kaštel Gomilica) sagradio je knez Mislav (835.—845.) crkvu sv. Jurja. Ovdje se prostirala hrvatska župa »Podmorje« (Parathalassia). Prvi u kamenu pisani spomenik hrvatske povijesti nađen je na istoku Solina ispod Klisa s imenom kneza Trpimira (845.—864.), a prvi diplomatski hrvatski dokumenat napisan je na zapadu Solina, u Bijaćima, gdje je g. 852. Trpimir izdao poznatu poveIju splitskom nadbiskupu (actum in looo q.ui dicitur Byaci. — Rački: Doc. 5). Poslije samih 40 godina, dne 28. rujna 892., Trpimirov sin knez Mutimir izdaje opet na Bijaćima i to pred vratima crkve sv. Marte (actum est in Biaci ante fores ecclesiae sanctae Marthae martyris — Doc. 15), drugu povelju u sporu splitskoga nadbiskupa i ninskoga biskupa. Iz ovih dviju isprava, izdatih na Bijaćima, doznajemo i za mjesto Bijaći, gdje je bilo vladarsko imanje s gospodarskim i stambenim zgradama, i za crkvu sv. Marte, koja se prvi put spominje g. 892. Crkva sv. Marte na Bijaćima je jedna od najstarijih hrvatskih crkava. Po imenu svetice, kojoj je posvećena, dade se zaključiti da je sagrađena u doba kad su franački vjerovjesnici donijeli u Hrvatsku luč kršćanstva, a s njim i moći svetaca i njihovo štovanje iz Franačke. Iz onih je strana k nama doprlo i štovanje sv. Marte, Lazarove sestre. Sagradio ju je na Bijaćima usred vladarevog posjeda ili knez Mislav ili knez Trpimir u prvoj polovini IX. vijeka na ruševinama starog rimskog zaselka. Starinarsko društvo »Bihać« otkopalo je g. 1902.—1905. ovu crkvu. Među raznim ornamentima našla se kamena greda crkvenog ikonostasa, na kojoj se čita da je crkvu sv. Marte sagradio nepoznati knez sa ženom i sa sinovima (cum coniuge et cum filiisi), ali se uprav ime osnivača nije sačuvalo. Bila je to svakako dvorska kneževska crkva, pred čijim vratima knez Mutimir, okružen sa kitom dvorskih dostojanstvenika i narodnih velikaša, sudi u sporu ninskoga hrvatskoga biskupa i splitskoga nadbiskupa. Crkva je bila sagrađena u bazilikalnom obliku na tri broda, ali malena, kao sve tadašnje. Duga je bila 10 m. a široka 7 m. 3 istočne strane imala je četverokutnu apsidu 4.80X4.50 m., a sa zapadne imala je predvorje (nartex) 5.50X7 m. Unutrašnjost crkve dijelili su pačetvorni zidani piloni u tri broda. Prezbiterij je od srednjeg broda bio odijeljen pregradom (septum). Sa strane apside prema desnom i lijevom brodu bila je po jedna četverouglasta prostorija, od kojih je desna služila za pohranu crkvenih stvari (diakonikon), a lijeva za polaganje darova (prothesis). U crkvi je bio ikonostas s trostrukim zabatom i trostrukim pristupom u svetište. Nađeni su njegovi mnogi ulomci, ukrašeni starohrvatskom pleternom ornamentikom. Također su se našli i dijelovi oltarskog ciborija ili baldakina s posvetnim natpisom na arkadi »almificae Marthae«. Iz toga se natpisa još vidi da je crkva bila posvećena osim sv. Marti također i sv. Ivanu Krstitelju i nekom trećem svecu. Poslije g. 892. ne spominje se više crkva sv. Marte sve do g. 1185., kada je na crkvenom saboru u Splitu bila dodijeljena splitskom nadbiskupu (Smičiklas: Cod. dipl. II, 192.—194). Malo zatim je crkva stradala ili zbog trošnosti ili drugog razloga, pa su je potomci starih utemeljitelja obnovili, upotrebivši stari materijal i neke pragove već porušenih kneževskih zgrada. Ovu obnovljenu crkvu posvetio je g. 1197. trogirski biskup Mihovil, ali ona više nije biila u prvom redu posvećena sv. Marti, nego sv. Ivanu Krstitelju.1) Zato svi kasniji dokumenti zovu ovu crkvu ponajviše skupnim imenom sv. Ivana Krstitelja i sv. Marte (ecclesiia s. Joannis Baptistae de Biachio sive — alias — antiquitus — s. Marthae de Stomrata; ecclesia s. Joannis Baptistae de Campo Biach antiquitus s. Marthae — Farlati: Illyr. sacr. IV; 375; la chiesa di s. Giovanni de Biach, vicendevolmente chiamata anco di s. Marta di Stomrata — Andreis: Storia di Trau, 326). To je bio samo novi službeni naziv, dočim se je u narodu sve do danas sačuvao spomen jedino na sv. Martu (Stomratu ili Stombratu). Koliko je obnovljena crkva g. 1197. odoljela vremenu ne zna se. Vjerojatno je da nije bila pošteđena za tatarske provale g. 1242., ni za ratova između Splićana i Trogirana u XIII. vijeku, ni između ugarsko-hrvatskih kraljeva i Mlečana u XIV. vijeku, kad je selo Bijaći opustilo (villa Biach, que non erat habitata propter guerram precedentem. — Lucio: Memorie di Trau, 271). Osobito je crkva morala stradati za turskih vremena, pa je u mletačko doba opet sagrađena, ali ne na starim temeljima, nego u blizini stare porušene. Posljednji put razorena je crkva sv. Marte pri iskopinama po društvu »Bihaću«, ali ono je zatim ljepšu sagradilo g. 1908. i postavilo na južnom zidu spomen-ploču. K ovoj crkvi na dan sv. Marte, 29. srpnja, po starom običaju dolaze Trogirani i Kaštelani da slušaju misu i da se pomole za osnivače ove zadužbine. II. PATRONI SV. MARTE. Oni, koji su sagradili (fundatores) crkvu, imali su po crkvenim zakonima darovati crkvi neki zemljišni posjed (beneficium), od čijih se prihoda imala uzdržavati i crkva i svećenik, koji je u njoj služio. S tim su utemeljitelji dobivali pravo izbora upravitelja crkve (jus patronatus, ius presentationis). Tako su postupali i osnivači crkve sv. Marte na Bijaćima. Posjed crkve ležao je oko same crkve po bijačkom polju. Najstariji popis zemalja nadarbine sv. Marte ili sv. Ivana Krstitelja sačuvao se u već spomenutoj ispravi iz g. 1197., a drugi je iz g. 1388. Nasljednici utemeljitelja crkve i nadarbine sv. Marte, iako ne po krvi ono po pravnom nasljeđu, održali su se kroz vijekove sve do danas, i sačuvali su svoje patronsko pravo biranja upravitelja crkve. Jedan spis iz g. 1625. kaže, da se zbog velike starine ove zadužbine ne zna pravo za njezine utemeljitelje. Sva nastojanja kasnijih patrona da u mletačkim, zadarskim i trogirskim arhivima nađu fundacionalnu ispravu, ostala su bezuspješna; ali zato ipak se je u arhivu porodioe Dragazzo sačuvalo toliko podataka, da se iz njih može sastaviti niz patrona, odnosno njihovih nasljednika, od kraja XII. v. do danas. U listini g. 1197. zabilježena su imena potomaka starih utemeljitelja (veteres fundatores), koji su crkvu sv. Marte oko g. 1197. obnovili (rehedificatores). Od starih se patrona ovdje spominju: podžupan Radonja Radić sin Milićev, Vučina, Vukota, Resinja, Belena, Grubeša, Bive, sin Povitsene Vukota, pop Benziko sin Kavalinje s bratom Bratkom, sin Dragiše i neki drugi.. Od novih su bili: sin Nesinov, sin Filokin i Draško Bratkov.2) Opet za dva vijeka u spomenicima nema traga patronima.. Tek 24. svibnja 1388. nalaze se ova imena: Vid Dujčić, Ivan Bogđanović, Jakov Bukarić, Zabar Vrandić i sin mu Mihoje, Vele Budilić, Vid Plišić i sinovi mu Marin, Luka, Stipan i Matej, pa Jurko Gosavljić, i sin mu Matej, Mihoje Radunović, Matej Budišić (ili Butić, Butirić, Butešić), Ivan Radunović, Stanin Resin, Jakob Veselinić (ili Veselković). U drugoj ispravi od 18. listopada 1424., spominju se slijedeći patroni: Matej Jurković (sin spomenutog Jurka Gosavljića), Luka, Stipan i Matej Plišići (sinovi Vida Plišića), Matej čuzdenić, Mihoje Luke Crnovića, Ivan sin Mateja Butešića. O njima se u ispravi kaže da su utemeljitelji i patroni (fundatores et habentes ius patronatus) crkve sv. Ivana od Bijaća. Stari su ovi patroni stanovali na Bijaćima, na svojoj djedovini i plemenštini, a nema dvojbe da su oni bili po krvi pravi potomci prvih utemeljitelja nadarbine sv. Marte. No kad su Bijaći u XIV. v. opustili zbog ratova i stanovništvo se raštrkalo, većina se patrona naseli u bližnjem Trogiru. Sredinom XV. v. nalazimo u Trogiru ove patronske porodice: Gosavljiće, Plišiće, Raduškoviće (Radunoviće) i Butiriće (Budiće, Budiliće, Butešiće). Neke su se bile nastanile i u Splitu. Tako je sada došlo vrijeme da nasljednici pravih starih patrona daruju svoja prava novim porodicama, koje nijesu bile u krvnoj vezi s bijačkim osnivačima zadužbine. Matej sin Jurka Gosavljića imao je sina Ivana Rustića, zlatara. Ovaj valjda nije imao potomstva, te oporukom od 18. studenoga 1472. ostavi svoje pravo trogirskom plemiću Dujmu Buffalisu. Valjanost oporuke pobijao je Antun Butirić pok. Bede u ime svoje i sina Nikole i u ime Jakova Kovača (Fabri) iz Splita i popa Jakova Milkovića. G. 1477. dne 22. travnja dođe u Mlecima do nagodbe i patronsko pravo ostade na Butiriću, koji je tako uz svoje staro obiteljsko pravo dobio i ono, šta su ga imali Gosavljići. Antun Butirić imao je sina Nikolu, a ovaj Bedu, svećenika, i Ivana-Marina, koji preseli iz Trogira u Mletke, gdje se piše »Johannes-Marinus a Cultricis filius qm. D. Nicolai Butterii«. Oporukom od 11. travnja 1549. darova on svoje patronsko pravo uglednom trogirskom građaninu Mateju Dragaču (Dragazzo). U oporuci Ivan-Marin kaže, da ima patronsko staro pravo s izborom rektora crkve sv. Marte ili sv. Ivana od Bijaća po svom ocu i svojim pređima (habens vigore antiqui iuris patronatus sui patris et antecessorum suorum liberam auctoritatem eligendi rectorem ecclesiae s. Marthae sive s. Johannis de Biachio), te ga ostavlja Dragaču, njegovim nasljednicima i muškim potomcima za vijeke, a samo ako ne bude muških, tada neka naslijede ženske. — Ovim u broj patrona dolazi porodica Dragač,3) koja je svoje patronsko pravo sačuvala sve do kraja XIX. v. G. 1899. umro je u Trogiru posljednji potomak ove obitelji, Ivan Dragazzo, i oporukom od 3. lipnja ostavio je sve svoje imanje i sva prava, dakle i patronat sv. Marte, svojoj rodici Vici Andrić udatoj Slade-Šilović, od koje su ga naslijedili sinovi Roko i Jure, živući danas u Trogiru. Druga od starih patronskih bijačkih porodica bili su Plišići. Vid Plišić imao je između ostalih sinova sina Luku, a ovaj Grgura, koji se piše: »Plišić alias Gajtić ili Gajčić«. Grgur, ostavši valjda bez potomstva, darova g. 1475. svoje patronsko pravo (unus ex antiquis patronis) trogirskom plemiću Bartolomeju Buffalisu, bratu prije spomenutoga Dujma. Iako je crkvena vlast darovštinu potvrdila, Grgur je htjede kasnije opozvati i darova svoje patronsko pravo popu Ivanu Zuziću p. Marina, ali ne uspije, jer je g. 1485. stvar povoljno riješena za Bartolomeja Buffalisa, koji 26. svibnja 1503. svoje pravo ustupi Jerolimu Buffalisu, unuku brata Dujma. Buffalisi su dio svoga patronskog prava zadržali za preko 200 godina, ali pošto se kasnije s njim nijesu služili i tri puta zasebice nijesu glasovali pri izboru nadarbenika, to su ga po kanonskim propisima izgubili. Kad je g. 1761. htio Jerolim Buffalis da glasuje, trogirski je biskup Manola izjavio, da je obitelj Buffalis svoje pravo izgubila. Stari patron Vid Plišić, osim sina Luke, odnosno unuka Grgura, koji je svoj dio patronata bio ostavio Bartolomeju Buffalisu, imao je sina Marina, a ovaj Antuna i ovaj opet Marina, koji je ostavio jedinicu kćer Jakovicu. Dneva 1. srpnja 1497 ostavi Jakovica svoje pravo već spomenutom popu Ivanu Zuziću, a ovaj oporukom od 27. travnja 1498. ostavi ga trogirskom građaninu Nikoli Borgoforte. Nikola ga zatim oporukom od 10. ožujka 1547. ostavi »muškim i ženskim nećacima«. To je bio uzrok da se pravo obitelji Borgoforte rascjepalo na manje dijelove. Tako je Katarina Bućanin, kći Lukrecije Borgoforte, svoje pravo darovala Bratovštini B. D. M. od Karmela u Trogiru, koja se s tim pravom poslužila g. 1638. i držala ga do g. 1808., kad ju je francuska vlada ukinula i zaplijenila joj imanje, a patronsko pravo je preuzeo kr. erar (demanij). Kao nasljednici obitelji Borgoforte4) stekli su još jedan dio patronskog prava trogirske porodice Celio-Cega i Gattin, koje i danas žive. * Prvi utemeljitelj zadužbine sv. Marte imao je isključivo pravo patronata i biranja nadarbenika-svećenika. Vremenom se njegova porodica razgranala i svi njegovi nasljednici dijelili su patronsko pravo, ali se ne zna kako. Tek kasnije, kad su se razmnožili i kad su neki od njih svoje pravo ostavili i darovali novim porodicama, koje nijesu bile u krvnoj vezi sa starima, nastalo je pitanje: da li se glasovi dijele po glavama ili po kućama, odnosno, koja porodica ima više glasova. Sudeći po jednom papinskom reskriptu od g. 1465. glasovi su se dijelili na pet dijelova. Međutim svakim novim izborom nadarbenika osjećala se veća potreba da se to pitanje raščisti. G. 1634. odlukom Vijeća četrdesetorice u Mlecima, a na temelju najstarijih isprava, koje se do danas nijesu sačuvale, riješeno je da obitelj Dragač ima 12 glasova, Buffalis 6, i Borgoforte 6. Bilo je dakle ukupno 24 glasa, a kad su Buffalisi izgubili svoje pravo, ostalo je Dragačima 12 i Borgofortima 6. U neko su se doba Dragači bili razdvojili u dvije porodice i svaka je dobila po 6 glasova, ali kasnije ostala je opet samo jedna i prikupila svih 12 glasova. U drugoj polovini XVII. v. Dragači imaju 12, Borgoforti 3, a Bratovština B. D. M. od Karmela 3 glasa (Andreis, o. c. 327). G. 1808. još Dragači imaju 12, Bratovština l1/6, a nasljednici Borgoforta (CelioCega i Račetin) 44/6 glasova. Sredinom XIX. v. dvije porodice Dragač imaju 12 (svaka po 6), CelioCega 2 1/2, Račetin 2 1/2, a kr. Demanij (mjesto Bratovštine) 1 glas. Danas razmjer glasova stoji ovako: obitelj Sladešilović (mjesto Dragača) 12, CelioCega 2 1/2, Gattin 2 1/2 i Kr. Demanij 1 glas. Jedino pravo patrona bilo je da biraju, ili bolje, predlažu (ius praesentationis) biskupu novoga nadarbenika. Patroni su se nekada sakupljali u crkvi i ondje obavljali glasovanje. Kasnije se to zabacilo, pa nadležna crkvena vlast nije mogla da vodi nadzor. Za to je g. 1855. splitski biskup u sporazumu s dalmatinskim namjesništvom odredio novi način biranja, te su patroni morali osobno doći ili poslati svoje zastupnike u biskupsku kuriju, gdje se je vodio redoviti zapisnik o glasovanju. Po nekom starom običaju, kaže se u ispravi g. 1424., bio je nadarbenik dužan dati patronima svake godine na dan sv. Barbare (4. prosinca) jedan varićak žita, tri ovna i pet mjera vina, a tako isto u nedjelju pred Uzašašće. No tome se običaju rano zameo trag, i u spisima se više ne spominje. III. NADARBENICI. Crkvom sv. Marte upravljao je i u njoj vršio službu božju po patronima izabrani nadarbenik (beneficiatus, rector, plebanus, cappellanus, gubernator). Novoizabrani nadarbenik bio je predložen biskupu na potvrdu, a kad je biskup izbor potvrdio bio je po crkvenoj i gradskoj vlasti uveden u posjed, te je gradski glasnik na određenim mjestima u gradu Trogiru proglasio svim težacima, koji su obrađivali zemlje sv. Marte, da otsele imaju davati dohodak novopostavljenom nadarbeniku. Kako su starinom nadarbenici sv. Marte bili većim dijelom i članovi trogirskoga kaptola, to su oni u koru imali mjesto prema svojoj kaptolskoj časti. Ali u novije doba bilo je nadarbenika prostih svećenika, a i klerika, koji nijesu imali mjesta u koru. Stoga je nadarbenik-klerik Antun Celio-Cega g. 1864. molio da mu se priznade pravo nošenja ljubičastih bječava,. ovratnika, prsnice, pasa i vrpce na šeširu i mjesta u koru među svjetovnim svećenicima. Splitski biskup Pini dekretom od 22. studenoga 1864. odobrio mu je sve oznake počasti izrazivši želju da ih počme nositi kad bude ređen za svećenika. Nadarbenik je uživao prihode od zemalja sv. Marte, koje nije smio otuđiti. On je težacima davao zemlje nadarbine na. obrađivanje, s njima sklapao pogodbe, s njima se po potrebi parničio i od njih primao dohodak. Dužnosti nadarbenika iz najstarijih vremena nijesu poznate. Dok su Bijaći bili nastavani, bio je on sigurno dušobrižnik i stanovao je na Bijaćima. No kad je pučanstvo napustilo Bijaće, nadarbenik je prešao u Trogir, a crkva sv. Marte ostala je »sine cura«, t.j. njezin upravitelj nije bio više dušobrižnikom. Nadarbenik je samo nekoliko puta na godinu išao na Bijaće da u crkvi sv. Marte obavi službu božju. Tako znademo iz. spisa g. 1424. da je bio dužan »na temelju starih isprava« da. služi tri mise i to na dan sv. Ivana Evanđeliste, na Uzašašće i na dan rođenja sv. Ivana Krstitelja. U ispravi od g. 1464. nalaže se nadarbeniku, da svake sedmice služi po jednu misu za. duše pokojnih patrona. G. 1726. ta se obveza skraćuje na jednu misu u mjesecu. Napokon g. 1839. trogirski kaptol svjedoči, da je nadarbenik dužan služiti samo četiri tihe mise na godinu i jednu pjevanu na dan sv. Marte u crkvi na Bijaćima, Na tome je ostalo i danas. O najstarijim nadarbenicima sv. Marte nemamo na žalost nikakovih vijesti sve do početka XIV. v. Jesu li dvorski kapelani knezova Trpimira i Mutimira iz IX. v. bili nadarbenici sv. Marte? Više je nego vjerojatno. Do g. 1319. nadarbenik je bio Lampridije Vitturi, primicer trogirske crkve već od g. 1304. Za njegova nadarbenikovanja zaratili su se Trogirani s banom Mladenom Šubićem i kad je 1315. došlo do mira, Trogirani su mu morali platiti 10.000 libara otštete. Dali su mu 3000 za prvi obrok, a za ostatak neke zaloge. Da se ovi zalozi otkupe trogirsko je vijeće 26. kolovoza odlučilo da se prodadu zemlje u Divuljama i sv. Marte (Lucio: Memorie, 156), ali ipak do prodaje zemalja sv. Marte nije došlo. Tako je Lampridije uživao nadarbinu do g. 1319., kad je bio izabran trogirskim biskupom, pa se morao zahvaliti svih drugih nadarbina. Na njegovo je mjesto došao Nikola Kažotić, novoimenovani trogirski primicer i sim Donata Kažotića, brata zagrebačkoga biskupa sv. Augustina. Njegov je izbor papa potvrdio (S. Joannis Baptistae de Campo Biach antiquitus s. Marthae. — Farlati: Ulyr. Sacr. IV., 375). Nikola je nadarbinu držao do g. 1362., kad je i on bio izabran za trogirskoga biskupa. Posredno ili neposredno naslijedio ga je trogirski kanonik Marko Bogdanov (Marcus Bogdani), koji se spominje u ispravi g. 1392. (Lucio: Memorie, 360), a umro je g. 1424. Marko je bez dvojbe bio iz patronske porodice Ivana Bogdanovića iz g. 1388. Poslije njega izabran je kanonik Luka Granelić. Sačuvala se izborna isprava, kojom su ga birali patroni: Matej Jurković, Luka, Stipan i Matej sinovi pok. Vida Plišića, Juriša sin Lukin, Matej Čuzdinić, Mihoje Crnović i Ivan Butešić. U ispravi se veli, da su oni građani trogirski, utemeljitelji i patroni crkve sv. Ivana Krstitelja od Bijaća, kako se to vidi iz javnih i prastarih dokumenata (publica et antichissima instrumenta). Koliko je dugo Granelić držao nadarbinu, ne zna se. Naslijedio ga je trogirski arciđakon Marin Čudinić (Čuzdinić). G. 1464. na 12. srpnja patroni Ivan Rustić u ime svoje i za Grgura Plišića, te Marin Plišić, Blaž i Marin Radušković izabraše trogirskoga kanonika Marina Berkovića. No svi ovi izbornici imali su samo dva glasa, dočim su ostali imali tri, dakle većinu, te ovi izabraše kanonika Marina Šubinića. Biskup, ne čekajući drugi izbor, potvrdi Berkovića i uvede ga u posjed, na što se Šubinić prituži papi. Zapodjela se duga pravda, sve do g. 1496., kada se Berković odreče nadarbine »u ruke papine« (in mano al pontefice), a na to je sam papa imenovao Mihovila Chiudisa ili Claudiusa. Mihovil je bio sin trogirskoga plemića Mateja de Chiudisa. Bio je najprije biskup u Polignanu i gubernator Rima, a g. 1508. premješten je na biskupiju u Monopoli. G. 1511. postao je papinskim nuncijem u Mlecima, a g. 1512. gubernatorom u Pesaru, gdje je iste godine 20. rujna umro i pokopan u stolnoj crkvi (Lucio: Memorie, 530). Chiudis je prvi nadarbenik, koji nije stanovao u Trogiru.. Kako ga je bio papa imenovao bez znanja patrona, to ovi nijesu ga htjeli priznati, pa kad je g. 1499. umro Berković, koji se pred tri godine bio zahvalio, patroni Nikola Borgoforte, Nikola Butirić i Kuzma Margaretić izabraše Jurja Borgoforta, ali ga biskup ne potvrdi. Slijedeće se godine pročulo da je Chiudis umro i patroni su htjeli birati drugoga, što je opet biskup trogirski spriječio izjavivši da izbor vrijedi samo u slučaju ako je Chiudis zaista umro. Usprkos tome Nikola Borgoforte, Nikola Butirić i zastupnik Kuzme Margaretića izabraše primicera Svetonija i biskup ga potvrdi uz rezervu. Naravno, izbor nije bio valjan čim se doznalo, da je Chiudis na životu. Tek g. 1512. došlo je do novog izbora. Jerolim i Jakov Buffalis izabraše Ivana Andreisa, a IvanMarin a Cultricis, sin pok. Nikole Butirića, izabra u Mlecima popa Ivana Bedu, i biskup ga potvrdi. Do g. 1521. Ivan Beda uživao je nadarbinu, i kad se svojevoljno zahvalio papa je dade Nikoli Borgofortu, arciđakonu trogirskom, koji je umro g. 1564. Parničenje među patronima učestalo je otkad je g. 1549. porodica Dragač došla u njihov broj. Dragači su uvijek išli za tim da jedan član njihove obitelji uživa nadarbinu, u čemu su i uspijevali, jer su sami imali polovinu glasova. Nastalo je sada doba nepotizma i korupcije, što je škodilo ugledu nadarbine, koju su dosad imali ugledni članovi trogirskoga kaptola. Po smrti nadarbenika Nikole Borgoforta (1564.), patron Matej Dragač predobije, na svoju stranu patrona Petra Borgoforta i izabra svoga sina Nikolu Dragača, trogirskoga klerika. Patron Ivan Buffalis naprotiv izabra arciđakona Benedikta Rottonda. Porodi se iz toga dugotrajna parnica, koja svrši pobjedom Dragača. Kad je g. 1570. umro nadarbenik Dragač predložiše patroni Dragači popa Franju Antonijaka, a Borgoforti Rottonda. Došlo je opet do parnice do samoga pape, koji 18. rujna 1570. izdade bullu u prilog Rottondu, koga Dragači ipak ne priznaše, a kad je g. 1590. njihov izabranik Antonijak umro, ustadoše u obranu svojih prava i htjedoše pristupiti novom izboru. Predobivši i sada za sebe neke Borgoforte, izabraše Mateja Dragača. Rottondo i njegovi izbornici popustiše i tako Matej zadrža nadarbinu do smrti g. 1596. Poslije njega jednoglasno je izabran Lazar Borgoforte, a po njegovoj smrti g. 1625. opet je izabran Mihovil Dragač, klerik, koji malo zatim umre. Sada Dragači predložiše Mateja Dragača, trogirskoga arciprezbitera, a Borgoforti se razdijeliše i glasovaše za druga dva kandidata. Ipak je Matej Dragač pobijedio i bio potvrđen zadržavši nadarbinu do smrti g. 1630. Pri novom izboru dođe opet do razmirice među patronima. Jedni su htjeli da imaju više prava od drugih. Borgoforti glasuju za primicera Franju Andreisa, a Dragači za svoga klerika Rafaela Dragača. Tek sada je vijeće četrdesetorice riješilo da Dragači imaju 12 glasova, to jest polovinu svih glasova. Rafael je Dragač 10. rujna 1637. iz nepoznatih nam razloga izgubio nadarbinu, pa su onda Dragači izabrali Franju Dragača, ali ne bez parnice s Borgofortima, koji su bili predložili Mihovila Rossignolija (Slavića). Dragači su u Mlecima parnicu dobili. Nadarbenik Franjo Dragač umre g. 1660., te svi patroni složno izabraše apostolskog protonotara Nikolu Borgoforta. Po njegovoj smrti g. 1677. patroni se opet razdvojiše: Borgoforti biraju Ivana Borgoforta, a Dragači Petra Dragača i biskup ga potvrdi. Bila bi se i sada zapodjela parnica, da nije međutim Ivan Borgoforte bio imenovan biskupom u Ninu (1677.—1688.). Ali kad je 1725. umro nadarbenik Petar Dragač, dođe do pravoga škandala. Našla su se četiri natjecatelja, među kojima Petrov brat Matej, udovac od 70 godina, koji se sada zapopi da lakše prodre. Kad je zatim Matej bio izabran, podigne protiv njega protukandidat kanonik Juraj Kažotić parnicu optuživši ga za simoniju. Dragač je bio osuđen u prvoj instanciji pred trogirskim biskupom, te u drugoj pred splitskim nadbiskupom, pa u trećoj pred apostolskim nuncijem u Mlecima. Videći svoj poraz Matej pokuša da patroni izaberu sina mu Silvija, što biskup spriječi i potvrdi Kažotića. Čim je Kažotić g. 1761. umro, patroni se pri izboru podijeliše na četiri stranke, ali i sada nadjačaše Dragači sa svojim kandidatom klerikom Matejom Dragačem. Bio je Matej mladić kad je postao nadarbenikom. G. 1775. bio je zaređen za svećenika i krene onda u Mletke na nauke. Ovdje se domalo upoznao s idejama francuske revolucije, koja je g. 1797. srušila tisućgodišnju mletačku republiku. Pad mletačke republike odjeknuo je u Dalmaciji s poznatom anarhijom i pobunom protiv plemstva i »jakobinaca«, pristaša francuskih. revolucionara. Matej se je bio vratio iz Mletaka u Trogir nekoliko dana prije 14.. lipnja 1797., kad je u gradu nastala buna protiv plemstva. Matej je na vrijeme pobjegao u selo Slatine na čiovu, ali je uhvaćen i doveden u Trogir. Dneva 16. Iipnja buntovnici su mu na trgu odrubili glavu. Naslijedio ga je brat Grgur Dragač, jednoglasno izabran,. i bio je nadarbenikom do smrti, 29. lipnja 1803. Sada je opet zaprijetila pogibelj nadarbini. Već g. 1796. bilo je određeno, da se u Trogiru otvori zavod za odgoj mladeži u dokinutom samostanu sv. Lazara. Za uzdržavanje zavoda imali su se upotrijebiti posjedi raznih manjih nadarbina i ukinutih samostana. Kako još nije bilo dovoljno pokrića, predloženo je g. 1803. da, se upotrijebe i prihodi sv. Marte, koji su iznosili 300 for. godišnje, a obveze nadarbenika bi preuzeo sam zavod. Vlasti nijesu prihvatile prijedlog, a i patroni su prosvjedovali, te je tako zadužbina spašena. G. 1806. bio je imenovan nadarbenikom Jakov Celio-Cega, a poslije njega, g. 1839., klerik Vicko Celio-Cega, koji je umro 23. veljače 1855. Za njim je cigla dva mjeseca uživao nadarbinu klerik Anđeo Petrić, a onda ga zamijeni klerik Antun Celio-Cega, suplent na splitskoj gimnaziji, do g. 1869., kad se je zahvalio. G. 1871. izabran je Josip Raimondi, kanonik zborne trogirske crkve, a poslije mitronosni opat. Po njegovoj smrti g.. 1902. naslijedio ga je klerik Družimir Kvarantan, izabran glasovima patrona gospođe Vice Sladešilovic, koja je naslijedila patronsko pravo od porodice Dragač. Nakon kratkog vremena nadarbinu je dobio trogirski kanonik Antun Silobrčić. Po njegovoj smrti g. 1916. privremeno je nadarbinom upravljao trogirski opat Josip Sentinella, i kad je on g. 1923. umro, izabrali su svi patroni trogirskoga kanonika Bartola Carlija, koji i danas uživa nadarbinu i čuva njezine stare tradicije i u službi božjoj sjeća se drevnih utemeljitelja bijačke zadužbine. Agrarna reforma zahvatila je naših dana i zemlje zadužbine sv. Marte. Nadati se možemo da će i nadalje patroni birati nadarbenike, koji će nastaviti na dan sv. Marte na Bijaćima služiti misu i okupljati vjernike na onom mjestu, gdje je hrvatski knez Mutimir pobožno slušao službu božju svojih dvorskih kapelana. Zadužbina sv. Marte nema doduše većeg značenja u hrvatskoj povijesti, ali je ona ipak sveta uspomena, koju treba sačuvati. Drugi veći i kulturaiji narodi ne mogu se pohvaliti takovom lijepom starinom, knja se kroz burna vremena do danas sačuvala. NAPOMENA: Fusnote dostupne u PDF formatu