Pred ušćem Male Neretve, sasvim na zapadu Slivna i njegova najzapadnijeg sela Blace, diže še iz mora mali dugoljasti i krševiti otok Osinj. Postavljen je u smjeru jug—sjever, a dug je nešto oko 1 km. Na njemu su tri glavice. Južna i najviša je Gradina (76 m), srednja Uplov, a sjeverna Kaba (Kabao) 43 m. Osinj će prestati biti otok, jer ga na istočnoj strani nanosi Male Rijeke sve više spajaju sa neretvanskom deltom. S južne i zapadne strane oko otoka poredalo se nekoliko školjića, od kojih su najveći Veliki i Mali Gubavac, te Magaričak. Otok, premda danas nije naseljen, pun je povijesnih uspomena, koje svjedoče o prijašnjem životu na njemu. Tako na njemu nalazimo mnoštvo komadića rimskih tegula i amfora, sto je znak, da je u rimsko doba bilo na njemu neko naselje, a možda i utvrda. U srednjem vijeku se otok mnogo spominje u arhivu dubrovačke republike, gdje dolazi pod imenom »scolium Ossini, Usin, scopulum Ussigni« i sl.Spominje se ili kao krajne mjesto, do kog je dolazila dubrovačka stražarska lađa na prostoru Ston— Osinj, ili kao mjesto, gdje u Neretvu (Malu Rijeku) ulaze dubrovačke lađe na putu za Gabelu ili su veće lađe samo dotle doiazile i tu se zaustavljale. Osinj, kao i neka druga mjesta na ušću Nertve, posjećivahu brodovi i ostale Dalmacije 1 suprotne taiijanske obale. Na južnoj, najvišoj glavici, koja se danas zove Gradina, nalaze se ostaci povećeg grada, koji je sagrađen iznad strmih pećma Periete. Kaštelu na Gradini ne znamo ni doba podizanja, ni povijesno ime. Ovo je sakrito pod općenitim imenom Gradina. Sigurno znamo, da je kaštel bio dosta prostran, što nam pokazuju zidine, koje su ga opasivaie. Znamo i to, da je morao biti sagrađen na obranu Neretve, jer nas na taj zaključak upućuje njegov položaj. Unutar gradskih zidina nalaze se temelji nekih zgrada. Među njima se jasno naziru i temelji crkve, čija je apsida na lstočnoj strani osobito dobro sačuvana. Obiik crkve, a osobito njezina apsida sa 3 podporne lezene, upućuje na starokršćansku građevinu. To je po iznesenom tlorisu i fotografijama potvrdio i konzervator starina g. dr. Ljubo Karaman. Po svemu dakle crkva pripada starijem dobu od kaštela, te s te strane zaslužuje posebnu pažnju. Kad bi se omogućiia sredstva, vjerujemo, da bi pročišćenje terena donijelo nove i zanimive rezultate. Prvi pisani spomen, koji spominje kaštel na Osinju donosi nam Orbini. On pripovijeda, da su Dubroveani nalazeći se u ratu s hercegom Stjepanom poslije uzaludnog osvajanja »zemlje Omiša (la terra d'Amissa) krenuli na osvajanje kaštela na Osinju, koji su postavljem prema ušću Neretve, te ih osvojili (»Onde si posero poi all' espugnatione delle castella di Ossign, poste alla bocca di Narenta, le quali poi che ruinarono ...«) fo je po Orbiniu bilo g. 1450.4) Po ovom je zaključiti, da je kaštel, odnosno kaštela, pripadao hercegu Stjepanu (1435.—1466.). čudno je ipak, da ga ne spominje ni jedna od povelja (izdanih g. 1444., 1448. i 1454.), u kojima se nalaze popisi svih gradova i utvrđenih mjesta hercegovih. Moguće je i spomenut ali pod nama nepoznatim imenom. Ostalo, što donosimo, ne spominje poimence Osinja ni kaštela na njemu, ali po okolnostima zaključujemo, da se na nj odnosi. Tako mletački dokumenat od 16. V. 1466. Po mišljenju splitskog kneza bilo bi od velike koristi i sigurnosti mletačkim položajima Krajine i ostale Dalmacije, podignuti »na školju postavljenu na ušću Neretve« jednu utvrdu. Zato će se narediti spomenutom knezu, da tu utvrdu podigne ili od drveta ili od kamena, kako će se bolje činiti rečenom knezu.5) Na istom mjestu je knez Vlatko, sin hercega Stjepana Vukčića Kosače, namjeravao graditi utvrdu, jer je molio u Mlecima novčanu podporu »za obranu prolaza Neretvom i postavljanje utvrde na ušću Neretve, da se zapriječi prolaz dubrovačkim trgovcima i Turcima.« Mlečani mu 20. II. 1469. obećavaju pomoć.e) Oba se dokumenta mogu odnositi i na utvrđivanje Opuzena, ali iz naziva (»scoglio«) i položaja (»posto a la bocha di Narrenta«), kao i iz svrhe (da zapriječi prolaz dubrovačkim lađama), zaključujem, da se ovo ima odnositi na otok Osinj. Međutim ni Mlečani ni herceg Vlatko ne sagradište spomenute utvrde, jer tomu nije bio sklon tadanji gospodar Neretve vojvoda žarko Vlatković. Dapače on sam nastojaše ostvariti tu ideju i proti Mlečanima i proti hercegu Vlatku. Ovaj zadnji je osobito teško to snosio. Jedno njegovo nedatirano pismo, upućeno žarku Vlatkoviću, spominje neki kaštel, podignut od žarka. Herceg Vlatko predbacuje žarku, što je na učinjena dobra njemu i njegovoj kući, odgovarao samo zlim. Ipak mu obećaje, da može »biti miran glavom svojom i inim dobrom svojim«, da ne će (Vlatko) dirati u »držanie« Vlatkovića, koje su imali u vrijeme hercega Stjepana i da ne će tražiti naknadu za dio, koji odpada na predjele Vlatkovića što je Vlatko dao u »harač i baškeš« sultanu, ako »kašteo«, koji je protiv njega podigao »razvrgne« ili mu ga preda. Položaj toga kaštela naslućuje se iz mletačkih izvora, koje je upotrebio Ljubić. »Knez žarko slozno s Dubrovčanima biaše u to sagradio tvrđavu u Neretvi i po svom bratu lvanu ponudio je ugarskohrvatskom kralju. Toga radi Vlatko, vojvoda sv. Save, po poslanicih zapita od Mlečana dvie lađe, da ju sruši, a oni mu 26. prosinca 1472. obećaše jednu, da tim porušenjem odstrani kraljevo oružje iz primorja«.7) Podignuti kaštel, kojemu se pristupa lađama, bez sumnje je kaštel na Osinju. I herceg Vlatko i Mlečani bili su kivni na taj kaštel, jer ga mjesto njih i protiv njih podiže Žarko Vlatković. Imali su Mlečani i drugi razlog, da se s veseljem odazovu hercegu Vlatku. Oni su se tim osvetili žarku, za ono, što je on njima svojedobno spriječio gradnju utvrde na poluotoku sv. Petra pred Makarskom. Republika je bila poslala splitskog kneza Jerolima Marzela, da sagradi tu utvrdu, »ali spriječen od protivljenja nekog žarka (Scotado!), koji je'u to vrijeme bio gospodar onog kraja, odustalo se od poduzeća«.I. o. Stjepan Zlatović, opisujući otok Osinj, kaže za kaštel na njemu: »Cijenimo, da je to ona tvrđava, koju je vojvoda žarko Dražojević (zapravo Vlatković), okolo g. 1470. sa pripomoći Dubrovčana sagradio, da brani ulazak u Neretvu i morski zaljev Pelješca i Stona«. Pri tom citira Ljubiea »Ogledalo«, II., 72. Završit ćemo govor o kaštelu na Osinju jednom kombinacijom o njegovoj konačnoj sudbini. L. Thalloczv govoreći o uspjesima turskih zapovjednika u hercegovoj zemlji kaže, da je iza tih uspjeha »porasla srčanost paši Mustafi (Gjuriščeviću), bosanskom namjesniku, te on velikom odlučnošću navali na ostale utvrde Boke. Zauze Risan i osvoji tvrđavu Brštanik... Uze na juriš Posrednicu, razruši Koš, odnosno Opuzen... U isto doba pade Krajina Neretve (Metković) u turske ruke zajedno s tvrđavom Hum, koju je dao sagraditi neki odpali redovnik Augustin Vlatković«. To je bilo pred g. 1483.10) Hum bi lako mogao biti naš kaštel na Osinju, jer se ovo ime priliči ovakovom brijegu, kao što je gradina Osinj. Naziv Malog i Velikog Huma nose i danas dva slična brežuljka u neretvanskoj nizini (predselom Vidonje), koja strše iz blata. Vlatković Augustin, koji je u svijetu nosio ime Andrija, brat je Ivaniša i žarka Vlatkovića. Vjerojatno je dakle Augustin opet podigao, što su Mlečani bratu mu žarku porušili. Ovim podatkom, u koliko se odnosi na kastel Osinj, doznajemo ime i konačnu sudbinu kaštela na Osinju, koji poslije pada u turske ruke, nije više bio podignut. Pod sjevernom glavicom, zvanom Kabao, nalazi se mala šćemerena crkva sv. Ivana Krstitelja, a uza nju sa sjeverne strane ruševine neke zgrade u 3 pregrade: 2 uz crkvu prizemne, a treća prema pročelju crkve prostranija i na tavan građena. Crkva sa zgradom i crkvenim dvorištem, u kojem bijaše i groblje, bila je ograđena klačnim zidom, komu se danas samo temelji vide. Okolo crkve i zgrade bili su i vrtovi u kojima danas raste samo po koja maslina. Otok je bio vlasništvo obitelji Nonkovića, koja ga kasnije proda nekim obiteljima iz Blaca, a zadrža vlasništvo jedino nad crkvom i njezinim okolišem. Pučka predaja kaže da tu bijaše samostan sv. Luke i Marka, a to nam potvrđuju i opisane okolnosti. Neretvanin fra Luka Vladmirović (f 1788.) ostavio je u arhivu samostana u Zaostrogu nebrojeno štampanih i rukopisnih uspomena o samostanu na ovom otoku. On hoće, da je na Osinju bilo središte neretvanske franjevačke kustodije, koja je imala 12 samostana. Mjesto za samostan je izabrao sam serafinski otac sv. Franjo na prolazu iz Dubrovnika, kad je došao da posjeti grad Neretvu i obitelj Vladmiroviea, koju je tom prigodom blagoslovio. Samostan na Osinju da je sagradio g. 1350. gospodar Neretve knez liadoš Vladmirović, te ga onda zajedno s otokom darovao franjevcima, kao što je prije sagradio i darovao samostane u Ljubuškom, Mostaru i Konjicu. Samostan na Osinju je ostao do g. 1570., kad je od Turaka bio spaljen i porušen. Kriv je tomu megdan između vojvode uskočkog Ive Senjanina i Turčina Rame Kovačevića iz Gabele, kojemu je Ivo ugrabio sestru Fatimu i dao je pokrstiti. U tom boju odsječe Senjanin Rami ruku i odnese je u Senj. Turci se na to razljutiše i njih preko 300 udari na samostan, jer da su fratri dali Senjaninu zapis, po komu ga sablja ne može sjeći. Oplijeniše, zapališe i porušiše samostan i crkvu sv. Luke i Marka. Tom prilikom pogubiše vikara fra Ivana Grubkovića i 2 lajika, a oca fra Blaža Stipurinovća sobom odvedoše i u Stocu ga živa na mijeh oderaše. Ovaj js mučenik dugo slovio sa svoje svetosti i čudesa. Fratri su, očekujući zlo, na vrijeme prenijeli stvari iz sakristije na Osinju u Šućuraj, a odatle kasnije u Zaostrog. Kad je g. 1744. došao otok u posjed obitelji Nonkovića, crkva je ostala zapuštena, te su čak njezinim crijepom pokrili crkvu u Opuzenu. Spomenuti fra Luka, kao župnik Opuzena, crkvu je pokrio i povratio je bogoslužju. Fra Luka je g. 1765. isposlovao za 10 godina potpuno oproštenje ovoj crkvi, u kojoj se neprestano čuju i vide čudesne stvari.11) Povjesničar Ziatović nastavlja: »Pošto je o. Luka mnogo i svakako pisao ne možemo njegove uspomene primiti za povjesne istine.« Ipak u postojnost samostana na Osinju nije ni Zlatović mogao potpuno sumnjati, radi jedne druge uspomene ostavljene u arhivu zaostroškom od osobe vjerodostojnije od Vladmirovića. To je spis, koji je sastavio fra Grgo Bukovac, gvardijan u Zaostrogu i ranije provincijal (g. 1541.). U njegovu spisu, datiranu 15. VI. 1570. u glavnom se potvrđuje ono isto, što je iznio Vladmirović o godini i načinu propasti samostana i crkve na Osinju.U najnovije doba imamo još jednu potvrdu, da je samostan na Osinju postojao. To je dokumenat, koji donosi dr. fra Dominik Mandić, pod datumom 3. IV. 1574. U njemu Franjo Butrušić i Ivan Divnić iz šibenika navode, da je polovicom 16. vijeka postojao franjevački samostan na ušću Neretve (na Osinju). Kaštel i crkvu na Osinju spominje i biskup fra Dominik Andrijašević u svom izvještaju o t. zv. stjepanskoj biskupiji na kongregaciju propagande g. 1629., gdje kaže: »Na ušću Neretve vidi se, sada porušeni kaštel, zvan Osinj. Blizu mu je veoma lijepa crkva (»bellissima chiesa«), građena na svod, opljačkana (»malmenata«) od Turaka. Nosi naslov sv. Ivana«. Do god. 1911. služila je ova crkva u bogoštovne svrhe. Svake godine na dan sv. Ivana Krstitelja skupilo bi se s raznih strana dosta svijeta na Osinju, gdje je bila sv. misa. župnik bi Slivna dolazio i o Uskrsu, te u ovoj crkvi ispovijedao i pričešćivao starce i nemoćnike, koji ne bi mogli dolaziti u župsku crkvu. U crkvi se je upotrebljavao Kašićev hrvatski ritual, koji je do danas dobro sačuvan. Međutim udobnost, koja ne poštuje starinu, svjetovala je seljacima Blaca i okolnih sela, da u blizini sagrade novu crkvu. I doista, uz velike žrtve istih seljaka, g. 1911. bi podignuta nova prostrana crkva u selu Blace i to, — što je svakako bila pogreška, — pod istim naslovom sv. Ivana. Od te godine nije više nitko vodio brige o staroj crkvi na Osinju, te se nalazi u zapuštenom stanju. Ostala je bez vrata, pa bez oltarne slike, a u zadnje vrijeme i bez zvonika. Lovci i čobani, a i sama stoka, nalaze u njoj zaklon od nevremena. Zidovi su potamnili od dima i išarani svakakvim, pa i nedostojnim nadpisima. Pri svemu tomu se i ne misli, kako se je ovdje kroz vjekove obavljalo bogoslužje i kako je ovo crkva mnogih časnih uspomena. Mjerodavni, na koje spada briga nad sv. mjestom i starinama, morali bi sve poduzeti, da se ova stara crkva zaštiti pred zubom vremena i zloćom ljudskom. NAPOMENA: Fusnote dostupne u PDF formatu