Ne pišem da bih dragim ljudima natjerao suze na oči, nisam mazohista da bih samog sebe mučio. Pišem da bih sebe olakšao i svoj bol i patnju, koja me već 20 godina pritišće i za dušu ujeda, s drugima podijelio. I pišem u ime onih kojih više nema i ne mogu svoju priču ispričati. Pišem i iz pijeteta prema ubijenim i nestalim, jer su zaslužili da ih se sjetimo. I pišem u nadi da se ovo nikad više neće ponoviti. Ovo su riječi Ante Tomića, prijeratnog stanovnika Ljubije kod Prijedora, koji je preživio .....