Ni jedan prijedmet poljodjelski ne zaprema zar toliko prostora u ekonomskim listovima koliko gjubre. U tome nije zaostao ni ovi naš mnogo cijenjeni „Sar. List", i on je mnogo puta i s mnogo obzira progovorio o gnoju u opće, te na po se o stajskom pa umjetnom, o njegovijem zamjenicama, o pristojnosti jedne ili druge vrste gnoja ovoj ili onoj vrsti bilina, o njegovom pripravljanju, zakapanju i tijem slična. Ali sve nije još kazano, niti će za dugo biti kazano o ovome tako znatnom privrednom činbeniku. Pa evo baš danas hoću da rečem nešto i o njegovoj neumjesnosti pred vratima seljačkijeh prebivališta, što se upravo kod nas vidi po svijem selima. Bolje je, vele naši seljaci, da nestane sela nego u selu običaja. I doista to dobro vele, ako je običaj hvale vrijedan; pošto ja dobro znadem, da su dobri običaji našeg naroda njemu i koristili, jednako znam, da će ovi dobri njegovi običaji, ako se ikada njemu počne razdrabati krušac nauka njegovijem vlastitim jezikom, postati najstalniji temelj, na kome će se lasno uzdignuti zgrada krasnog njegovog duhovnog to i ekonomičnog preporoda. Znam dobro, da se naši seljaci diče i ponose kad imadu pokraj kuće mnoštvo gnoja, ali držim da se oni jednako mogu s njim ponositi i ako ga odmaknu od kućnijeh vrata. Pa mi se neda ni vjerovati, da ta blizina kućnijem vratima gjubre uzmnaža, suviše ga mnogo kvari, jer i pseto i krme i kokoš, što sve najviše boravi blizu kuće. njega razbucava i raznosi. Nek je gjubre blago najpoglavitije za težaka, nek je u njemu njegovo zlato, ono se ne će ni bolje uzdržati, ni brže u biser pretvoriti tijem samo, što ga težak uvijek očima svojim gleda i na njemu se nakagjiva. Koliko je držanje gnoja blizu kućnijeh vrata škodljivo zdravlju našijeh težaka, koje često vidim, gdje pred kućom u velikom broju leže i sjede naspram gnoja, te tu sijele i vijećaju, to svjedoče njihovi žuti obrazi, posljedak čestih njihovijeh glavobolja, uzrokovanih upijenim isparivanjem iz onog gnoja. Pa kada je tijem poznat uzrok jednoj nevolji tako općenitoj, za što da se on ne ukloni? Naši seljaci ne imadu ni vidara ni ljekara: ko su njima u isto doba i vidari ljekari, to su jedini njihovi popovi i, gdje ih ima, narodni učitelji. Neka ustanu svi težaci jednog sela na obranu svojih starih običaja; neka zaokupe svi jednoglasno: „bolje je da nestane sela, nego u selu običaja", neka je istina trista puta da: „jače selo od megjeda", ja uz prkos svemu tome ostajem uvjeren, da ne imadu zastarjela loša običaja, koji se ne bi dao ukinuti postojanom, opreznom i ljubaznom nastojanju jednoga uglednoga svećenika i jednoga revna učitelja. Kao sve ostale svakovrsne duhovne i stvarne probitke našega seljačkog naroda, tako i ovaj zdravoslovni, o neumjesnosti gjubrišta pod nosom, ja srčeno preporučujem ovim prirodnim dobročincima njegovijem. Plaću pak za takovo nastojanje, ako im ja ne jamčim ni otkuda, to jamčim iz samoga domoljubnoga i dobroga djela njihova, koju će naći u skrovnosti srca svoga. U Gabeli. Nikola Barišić, nar. učitelj.