Nastupilo je vrijeme, da nam u povrtnjaku jedna po jedna lijeha ostane prazna, i skoro će nam se povrtnjaci sa svijem isprazniti.Radnja povrtarska strogo nalaže, da se svaka lijeha, dim se isprazni odmah priugotovljava za doidući usjev, a tu je na prvom mjestu gjubrenje. Bez gjubreta i vode ne možemo ni za¬misliti napredno povrtarstvo; gjubre je duša povrtarstvu, a voda je sredstvo, kojim se duša oživljava, jedno bez drugoga ne može da bude, a oboje uplivišu zajednički na bolje i snažnije razviće vaskolikog našeg povrća. Vaskoliko povrće možemo obzirom na gjubrenje da podijelimo u dvije grupe: u ono, koje malo gjubreta zahtijeva, i u ono, koje mnogo gjubreta zahtijeva. U prvu grupu dolazi: pasulj, grašak, zob, sve korijenje (izuzimajući celer) krompir i luk. Istina da i ova povrća vole jaku, ali ne skorašnjim (svježim) gjubretom gjubrenu zemlju. U drugu grupu dolazi povrće, koje za svoje razviće vrlo mnogo hrane potrebuje i koje samo u skorašnjim gjubretom gjubrenoj zemlji najbolje napreduje, a to je: celer, salata, španać, kupus, kelj, keleraba i karfiol. Svaka vrsta povrća siše iz zemlje one tvari samo, koje su mu za njegovo razviće nužne; poslije jednog roda povrća ostaje u zemlji još dovoljno hrane za drugi rod povrća i s toga je potrebna izmjena pri sijanju na jednoj istoj lijehi, o čemu smo opširnije govorili. S toga treba i u manjim povrtnjacima da podijelimo lijehe po rodu povrća, koja mislimo na njima sijati i saditi, te bi na taj način one lijehe, koje smo nagjubrili svježim gjubretom, zasadili kupusom, keljem i.t.d.,druge godine bi na iste lijehe došao, peršun, repa, rotkva i.t.d. poslije ovoga bi na istu lijehu posijali pasulj, grašak, luk i.t.d. a poslije ovoga, oprali bi ponovno svježim gju¬bretom gjubriti, i na bi se način zemlja najbolje izupotrebila. Za gjubrenje povrtnjaka, bilo je i ostaće najbolje gjubre štalsko. Zemlju, koja ne može s proljeća ranije da se ocijedi, i s toga ne može ranije ni da se obragjuje, treba gjubriti pred jesen a naj¬bolje je sad; to je pravilo po mom iskustvu i ubegjenju i za suve zemlje; samo posve vlažne zemlje u ravnici i obronke u planini treba gjubriti s proljeća. Od svega je gjubreta za povrće najbolje i govegje, a na po se kravlje, jer ono najbolju hranu povrću daje. Ono je najbolje za lake i tople i trošne zemlje, ne rastvara se, ne trune tako brzo, kao na primjer konjsko i održava zemlji najduže toplotu i vlagu. Skorašnje govegje gjubre treba uvijek s jeseni iznijeti i zakopati, da ga zirnnja vlaga do proljeća, dok ne prispije vrijeme sagjenju, u nekoliko rastvori i za hranu povrću spremi.Konjsko je gjubre vrlo žestoko, i ono se za gjubrenje povrtnjaka ne smije prije upotrebiti dok bar u polovinu ne sagore. Ono je podesno za teške, hladne, sa svijem vlažne zemlje, jer ono takove zemlje troši, suši i razgrijeva.Isti je slučaj i sa ovčijim i kozijim gjubretom. Ondje, gdje treba odmah pomoći, upotrebljuje se najbolje vodom razblažena štalska mokraća, ili u vodi razmućena kravlja balega. Oboje odmah daju hrane dotičnom povrću. Ni jedan povrtar, odnosno domaćin, ne treba da zaboravi ni na bunjište. Sve, što se se iz kuhinje ili iz kuće baca, krv, lišće, strugotine, stari otpali lijep od zidova, blato iz jendeka, stara slama, pljeva, jednom riječi sve, što se dgjubretom zove, baca se na jednu gomilu, pa se više puta preko godine prevrće i bar jedan put štalskom pištevinom (osokom) prelije; kad to zagori i prevri, može s najboljim uspjehom da se upotrijebi za gjubrenje ma kakvog zemljišta i ma koga povrća. Gabela, mjeseca oktobra 1896.