Pregled fokusa

Napisao Josip Gelčić,Glasnik Zemaljskog muzeja, oktobar 1910.

Godine 1885. pokojni dvorski savjetnik Nikola Rendić Miočević, tada upravitelj kotarskog poglavarstva u Dubrovniku, ponudio mi je dužnost da najboljim načinom pomažem gospodu, koja bi posjećivala arhiv dubrovačke republike. Na toliko pokazivanje povjerenja navelo ga je to, što sam prije tražio dozvolu da prođem akta i što me već vidio da preurećujem akte polntičkog. notarijalnog i dijenezanskog arhiva u Kotoru. S druge strane on je trebao nekog koji bi u prilici imao strpljenja da izvlači kopije ili pravi izvode, koji su se s vremenom na vrijeme imali slati na više vlasti, i da se može staviti i na raspoloženje da odgovara na toliko postavljenih pitanja o istorijekim bilješkama, koja su mu davali razni naučenjaci i naučni instituti u monarhiji n inozemstvu. Dužnost, dakle, najprij bila mnogo laka i ne bez velike odgovornosti ali sam se ipak dao nagovoriti, jer nijesam znao ni mogao dati negativan odgovor željama takve jedne osobe. Meni se tako povjerila ta dužnost. ali ne bez konstatacije da je sve, što se tu čuvalo i prestavljalo političku administraciju republike, bilo u to vrijeme da se razumije, da se u tim aktima ima tražiti jedna zbirka sve prije. nego potpuna.

U stvari, prije nego na pakost ljudsku, treba misliti na nedaće od raznih slučajeva i nesreća, zato ih vrijeme zna da spremi za zemaljske stvari. Požar koji 1290. uništi najljepši dio grada onih vremena, požar iz 1453. koji je upništio gotovo sasvim i dva druga koja naknadno oštetiše djelomično kneževski dvor, požar koji 1667. razruši carinske urede i arhive i biblioteke franjevačku dominikansku, onaj iz 1642. koji uništi kanituo Rozarija i 1706. crkvu sv. Vlaha, gdje su bili sami dokumenti, bili su dovoljni razlozi da uvjere, zbog čega se nije toliko sačuvalo iz prošlih vremena. Dodato je tim datama još one od potresa iz 1520. i 1667., koje tumače na nestanak akata blagajnika i akata o novcima, što su se čuvali u arhivu blagajnice katedraline. Taj je arhiv bio poznat pod imenom Acla Sancte Marie Maiorisi i sadržavao je sva akta, koja su se najintimnije ticala uprave i interesa općine, kao privilegnje, ugovori reskripti knezova i visokih činovnika i drugo. Pored toga mnogo je stvari nestalo i usljed krađe. Treba napomenuti, da je isti senat više puta preduzimao reviziju akata, što, u stvari nije bilo drugo, nego  sakćenje  arhivaskih kodeksa. Najvažnije revizije arhivalnnh akata bile su: ona pakon turinskog mira 1358., kad je Dubrovnik pao pod vlast ugarsku u druga poslije francuske okupacije 1807. godine. U prvoj su bili uništeni svi javni akti od 1280. do 1358.. osim malo njih, koji su pokazivali aktnvnost općine neodvisno od mletačkog uticaja i onih. koji su se direktno odnosili na privatne interese građana. Tada nestade mnogo pisama i naredaba (Lettere e commissioni) i veći dio senatskih akata do 1358. Francuska okupacija ograničavajući sve više vlast plemića, pokazala je, da slijedeći duh vremena, ne će izostati ni čas propasti dubrovačke republike. I koristeći se sa malo momenata, koji su joj ostajali za život prišla je republika drugoj velikoj reviziji arhivalnih akata koji su se čuvali u kneževskom dvoru, u velikoj carinarnici i u blagajnici sv. Marije Velike. Tad nestadoše tajni spisi senata. što se datirahu od 1457. i 1458., veći dio pisama i obavještenja, sve, od šta je plemstvo držalo opurtunim da treba uništiti uspomenu. Od drugih ureda. što nije bilo u dvoru, svi akti pređoše u vlasništvo privatnih ljudi. Govori se, da su u doba francuske okupacije propali i srebreni pečati, koji su visili na raznim aktima. Da nije bilo svega toga, nijedan evropski arhiv ne bi imao potpunije i urednije zbirke raznih ureda državnih i općinskih, što bi ih imao ovaj. Naš arhiv može se i tako takmiti sa bogastvom mletačkog arhiva, a koliko i koliko stvari još nedostaje!

U XVII stoljeću, a naročito krajem istoga, počelo je jedno opšte zanemarivanje akata, koja nijesu imala neposredne veze sa državnim poslovima. Čim bi se činilo, da neka akta nijesu zgodna za uvijek, ona su odmah gubila svaku vrijednost i bacala su se kao stare nevažne hartije. Zna se, da su srednjovjekovni pergamenti bivali brisani i čišćeni, da posluže kao kopije za druge ili za nove dokumente;  mnogi su upotrebljavani pri povezu knjiga, da nadomjeste karton.

Pored svega toga dolazi još i to, što se arhiv često prenosio s jednog mjesta na drugo i iz jedne zgrade u drugu. Zna se, da su poslije požara dvora u 1463., poslije zemljotresa iz 1520. i 1667. i poslije propasti republike arhivi ostajali prosto na milosti publike. Kad je uništena republika i bila uvedena konstitucija, što je trebala da upravlja ilirskim pokrajinama, francuska uprava naredi, da se katastriraju sve karte, svi kodici, koji su preostali u lokalima dvora.1830.—1838., pošto je učinjeno glavno u provinijalnoj administraciji Dalmacije, austrijska vlada odredi reviziju arhiva, podijelvši ga među razne faktore, da bi mu tako olakšali upotrebu. I tako budu dodijeljeni:

I.                     političkoj cirkularnoj oblastn sva akta od političko-diplomatske administracije. ona najvažnija i najintimnija, kao akta senatska, pisma, puntature, ugovori, privilegije, kirije, solane itd.

II.                 sudskoj oblastn sve, što se odnosilo na neposredne interese privatnih osoba u civilnim i kriminalnim stvarima kao testamenti, isplate testamenata, tužbe, zločini, razne kancelarijske stvari itd.

III.               financijskoj oblasti sve, što se odnosilo na javnu ekonomiju, kao carineka akta, blagajnice. novaca itd.

IV.              lučkoj i zdravstvenoj upravi sve, što se ticalo plovidbe, lučkog kretanja, opasnosti od unošenja zaraznih i epidemičnih bolesti. aministraciji pobožnih djela (ad pias causas) ostalo je. na nesreću, nekoliko svežanja testamenata i blagajnice.

Pri toj podjeli ostale su mnoge karte nesačuvane u starim rafovima, koje je onda uzeo  Civico  monte  de  pieta,  koji je njima raspolagao poslnje malo godina kao sa svojima. te ih najzad pokloniše dubrovačkoj općini…