Pregled fokusa

Izvor. Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, januar 1938, autor Riza Muderizović

U novembru 1937 godine boravio sam u Dubrovniku 10 dana radi proučavanja velike zbirke turskih dokumenata u dubrovačkom turskom arhivu. Ta zbirka sadrži oko 10.000 turskih dokumenata i raznih spisa važnih za našu historiju pod turskom upravom od prvih dana turskog gospodstva, pa do propasti dubrovačke republike Iako ti dokumenti još nisu sređeni ipak sam za tako kratko vrijeme pregledao knjigu pod br. 30/32 »Lettere scripta in linga Turka«, koja se sastoji iz prepisa pisama i akata, koje su pisali i prepisivali pisari za turski jezik u dubrovačkoj kancelariji po nalogu kneza i dubrovačkog vijeća. Ta pisma i akta su značajna i radi toga, što sliče šerijatskim sidžilima, koje posjeduje turski arhiv našeg muzeja. Spomenuta knjiga sastoji se od dva dijela. Prvi dio sadrži prepiše molbi i podnesaka, a drugi dio je kao neki formular za pisanje akata na turskom jeziku pojedinim vlastima i velikanima, pa je i to značajno za proučavanje turske diplomatike. U prvom dijelu spomenute knjige najvažniji su slijedeći dokumenti: 01. Čestitka dubrovačkog vijeća iz god. 1788 sultanu Selimu III, sinu sultana Mustafe III. 02. Pismo velikog vezira Mehmed-Ragibpaše iz godine 1756 upućeno alžirskom beglerbegu i guverneru da se zaštite dubrovačke lade i mornari od alžirskih gusara prilikom plovidbe po Sredozemnom Moru. 03. Molba Dubrovčana iz god. 1761 da se izda berat njihovu tumaču Mikajilu na zakup carine, što plaćaju njihovi podanici. 04. Molba Dubrovčana da se suzbiju napadi i nasilja janjičara u pristaništima Metonu i Avarinu na njihove lade i mornare. 05. Pismo velikog vezira Mehmed-Ragib paše upućeno marokanskom sultanu Mehmedu u kojem mu preporučuje da njegovi gusari ne diraju u lađe i mornare dubrovačke, koji plove morem, jer su oni od davnina carski štićenici, koji plaćaju i danak turskoj državi. 06. Na strani 41 slijedi i carski ferman suhana Mustafe IV iz god. 1761 upravljen na vezira Mustajpašu pobirača danka i glavarine na poluotoku Moreji kao i na odžačkog glasnika, u kojem im naređuje da mu dopreme u Carigrad 12 gusara, koji su zarobili dubrovačku lađu, a poslije dopali u ruke vlastima u pristaništu Metonu prilikom jakog uragana na moru kao i janjičarskog zapovjednika Bećira, koji je prvo orobio lađu, a poslije ju i potopio. 07. Pismo guvernera Hanje (na Kreti) upućeno velikom veziru Mehmeil-Ragib paši u kojem mu javlja da mu je poslao mornare orobljene i potopljene dubro¬vačke lade u pristaništu Metonu po glasniku Sejid Ahmet-agi. 08. Molba Dubrovčana upućena velikom veziru u kojoj ga mole da izda nalog na čuvare tvrđava Metone i Avarima da ne tlače i ne progone mirne i bezazlene dubrovačke mornare. 09. Carski ferman sultana Sulejmana, sina sultan Selimova, upućen iz Drinopolja 26 aprila god. 1548 na dubrovačko vijeće u kojem naređuje da odmah pošalju danak za god. 1547—1548 u iznosu od 12.500 franačkih dukata. Iz drugog dijela: 10. Pod br. 1434 pretstavka kadije iz Novog u kojoj se žali bos. valiji da kapetan Gabele Ahmet i dizdar tvrđave Norina Sulejman tlače i globe Dubrovčane i tuku starce i nameću im carine na pšenicu i so. 11. Iz fascikla br. A 15 carski ferman sultana Murata IV, sina Ahmeta I, upućen na hercegovačke kadije u kojem im saopćuje, da su mu se pritužili žitelji varoši Ljubinja da nekoje osobe na pristaništima u Ledenici i Slanom kupuju živežne namirnice kao i stoku, te prodaju neprijateljima, što je zabranjeno i po fetvi šejhul- islama, koju će tamo donijeti spahija Jusuf ' mutevelije pomenute varoši. Zato nalaže, da se to odmah spriječi. 12. Carski ferman sultana Murata III iz god. 1585 upravljen na bos. beglerbega i tefterdara u kojem im naređuje da se rasprodaju nekretnine i imanja u Dubrov¬niku i čifluk u Konavlju u blizini Dubrovnika koji pripadaju eraru pošto su zadnji potomci Ahmet-paše Hercegovića, Mustafa i sin mu Ahmet umrli u kotaru Kješanu u okrugu Galipolju, koji su kao zadnji nasljednici Ahmet-pašini posjedovali ta imanja i s njima je loza utrnula. 13. Ferman sultana Ibrahima, sina sultana Ahmeta, izdan u Carigradu 22-VIII 1641 god., a upućen na bos. beglerbega i posjednika hercegovačkog sandžaka kao i bos. tefderdaru u kojem nalaže da ne dozvoljavaju sniženje cijene soli od 55 akči na 40 akči po mezuri, već neka se prodaje po 55 akči. kako se je i prodavala od nazad 60—70 godina, jer svaka treća akča pripada eraru, čime se isplaćuju plate vojnika. 14. Carska potvrda sultana Sulejmana, sina Selima hana, izdana 20 aprila 1549 dubrovačkim bezima u kojoj im potvrđuje da je primio danak po njihovim poklisa¬rima za god. 1549 u iznosu od 12.500 carskih dukata, koji je položen u carsku blagajnu. Pošto se turski dokumenti navedeni pod red. br. 10, 11 i 12 odnose na Bosnu i Hercegovinu, to ću ih ovdje navesti u doslovnom prijevodu. Dubrovački arhiv br. 1434. Podnesak upućen bos. valiji Jazidži Hasan paši od strane novskog (hercegnovskog) kadije, u kojem mu saopštava da su mu došli dubrovački bezi skupa sa bezima iz okolice novske tvrđave, posjednici solane u Gabeli još od osvojenja Bosne i Hercegovine i pritužili mu se u pogledu solane u Gabeli i ostalog na gabelskog kapetana Ahmeta i dizdara norinske kule Sulejmana. Oni su mu izjavili u pritužbi da su im Ahmet kapetan i dizdar Sulejman nanovo nametnuli carinu na pšenicu, tako da Ahmet kapetan uzima za sebe od svakog usmaka pšenice po 6 akči a Dizdar Sulejman po 3 akče. Izim toga ne santo štu oni uzimaju od svake dubrovačke lade pu jednu kablu soli (kovu) za sebe nego napadaju na stovarišta soli i otimaju imso. Povrh toga oni su u sudu uhvatili za bradu i za jaku jednog sedamdeset godišnjeg plemića i vukući ga sobom izbaciji vani iz šeriatskog suda u Gabeli bez kadijine dozvole. Isto tako izmlatili su svojim rukama na mrtvu ime i pisara solane. Oni navode da ni kapetan Ahmet kao ni dizdar Sulejman ne uvažavaju kako carskog fermana kojeg imaju u rukama tako isto ni uzvišenih zapovijesti nego sve putnike s tovarima soli sprovode u gore pomenutu solanu i tu dok je još so na konjima pljačkaju je i tako provode strašno nasilje nad dubrovačkom rajom. Eto ja vam izložih stanje u istini kako i jest. Drugo ništa iščekujem Tvoju zapovijest i pravdu. 15 augusta 1633, ponizni Abdul-Vehab, šerijatski sudija u Novom. Carski ferman izdan u Carigradu 4 aprila 1623 godine od strane sultana Murata IV sina Ahmeta I, upućen na hercegovačke kadije u kojem im veli: Kada vam stigne moj uzvišeni ferman uzmite na znanje da su mi stanovnici varoši Ljubinja podastrli na moj uzvi¬šeni prag molbu radi toga što neke osobe kupuju na pristaništima Slanom i Ledenici hranu i stoku određenu za pučanstvo varoši Ljubinja te ju izvoze i prodaju u neprijateljskoj zemlji i time stanovnicima varoši Ljubinja stvaraju nestašicu u živežu i mesu. Pošto su mi najavili da imadu u rukama i fetvu izdatu od strane šejhul- islama (vjerskog poglavice svih mslimana) u pogledu zabrane izvoza hrane u nepri¬jateljsku zemlju i zamolili moju carsku zapovijest radi zabrane izvoza hrane, zapovijedam kada tamo stigne spahijski sin Jusuf da mu Bog povisi ugled, mute- velija varoši Ljubinja sa Mojim uzvišenim fermanom neka se to zabrani prama uzvišenoj fetvi, koju ima u rukama. U ovom pogledu treba pomno i pažljivo stvar izviditi, te ako je u istini onako kako je u molbi prestavljeno, da se hrana i stoka prodaju u neprijateljske zemlje, ja to nikako neću dozvoliti. Zato ako bi se nekom prohtjelo da po višoj cijeni proda hranu i stoku u neprijateljsku zemlju to strogo zabrani i spriječi kako ne bi niko izvozio i prodavao hranu i stoku u neprijateljsku zemlju i time dao povoda da žitelji varoši Ljubinja oskudijevaju hranom i mesom. A ako bi se kogod usudio da to učini dostavi (Mi) njegovo ime i prezime. Ovo primi na znanje i povjeri se Mome uzvišenom Znaku. Carski ferman sultana Murata III, sina Selim hana, izdan u Carigradu 22 decembra 1585 godine, koji se nalazi u dubrovačkom arhivu pod brojem 87/21 a-b iz XVI stoljeća. Ovaj ferman upućen je na bosanskog beglerbega i na bos. tefterđara. U fermarmanu car kaže bos. tefterdaru: Ti si podnio na moje prijestolje podnesak, u kojem si naveo da su unuci Ahmet paše Hercegovića, Mustafa i sin mu Ahmed, nastanjeni u selu Urši srez Kješan u okružju Caliboli po šeriatskom nasljednom pravu naslijedili sa oca na sina milć-kuće u dubrovačkoj tvrđavi poznate pod imenom Hercegova kuća te na mjestu Gruš vinograd, bašču i milć kuću kao i u blizini Dubrovnika čifluk po imenu Konavlje i to je sve bilo njihovo vlasništvo. Od carskog osvojenja pa sve do danas pređašnji potomci blagoupokojenog Ahmet paše kao i gorepomenuti Mustafa i Ahmet sve do svoje smrti primali su za to imanje od Dubrovčana najamninu, a nakon njihove smrti Dubrovčani prisvojiše ta imanja za sebe. Pošto Mustafa i sin mu Ahmet nakon smrti nijesu iza sebe ostavili legalnih nasljednika, sva gore pomenuta imanja kuće, vinogradi i hasa milćevi pripali su bejtul-malu. A pošto si Ti zatražio moju visoku zapovijed u svom podnesku da se ta imanja po šeriatskim propisima i po zakonu prodaju ispred erara, zapovijedam kada Ti stigne moj uzvišeni ferman da izvidiš stvar kako je to u podnesku navedeno te da li su ta gorepomenuta imanja po šeriatskim propisima pripala gorepomenutom Mustafi i sinu mu Ahmetu i da li su oni sve do svoje smrti primali najamninu od sadašnjih zakupnika tih imanja, a nakon njihove smrti bez nasljednika, i ako su gorepomenute milć nekretnine po šeriatskim propisima pripale eraru, u tom slučaju neka po propisima šeriata i po faktičnoj cijeni prodaju ih a novac polože u državnu blagajnu na račun erara. Opo¬minjem Te da nikom ne dozvoliš da bezrazložno stavlja zapreke protiv mojoj uzvišenoj zapovijedi