Pregled fokusa

Izvor: Poslovne novine,01.11.2004., autor Ljiljana Simić

"Nije važno kako vjetar puše, vec kako su postavljena jedra, a ISO standard jedan je od alata koji osigurava da brod sigurno uplovi u luku" nije li ovo previše lirski moto da bi ga se ocekivalo na zaglavlju jedne od najrespektabilnijih medunarodnih certifikacijskih kuca Lloyd's Registar of Shipping, ciji " žig" na izdatom certifikatu na svjetskom tržištu " i gvozdena vrata otvara". A za sve one koji se i dalje pitaju zašto i cemu ISO certifikati, CE znak ili kakvi drugi dokazi kvalitete odgovor je jednostavan to je jedina putovnica koju roba ili usluga mora imati da bi dospjela na svjetsko, na tržište Evropske unije, ali i na domace tržište, odnosno ubrzo ce to biti i jedina legitimacija koju ce tražiti i domaci kupac. Visokosvjesni strani kupac je traži prethodnih nekoliko desetljeca. A za razbiti sve pa i najmanje dileme i zablude tekst koji slijedi da nauce oni koji ne znaju, a oni koji znaju da nadu zadovoljstvo u ponavljanju: Od kad datira potreba za standardizacijom? Može se reci da normizacija za neke oblike posuda u loncarstvu i primitivne alate pocinje još u pretpovijesnom razdoblju. Najstarije poznato pramjerilo duljine potice iz vremena 2000 godina prije nove ere. Najstariji pisani propis iz gradevinarstva sadrži Hamurabijev zakonik napisan oko 1750. godine prije nove ere. U starom Egiptu i Rimu postojale su norme za crijep i vodovodne cijevi. Potrošak vode naplacivao se prema presjeku cijevi. U Mletackoj Republici, u 15. stoljecu, bila su normizirana vesla, jarboli, okovi i sl. Prvim sistemom standarda smatra se normiziranje vijcanih navoja 1841. godine. U Dresdenu se godine 1886. održava medunarodna konferencija "Dogovor o jedinstvenim ispitnim metodama za gradevinske i konstrukcijske materijale", što se smatra zacetkom medunarodne normizacije. Godine 1906. osniva se Medunarodna organizacija za normizaciju u podrucju elektrotehnike IEC, a 1946. Medunarodna organizacija za normizaciju ISO. Je li moguce zamisliti naš sadašnji život bez normi? Današnji je život nemoguce zamisliti bez normi. Posebno u vremenima globalizacije, tehnološkog napretka na pocetku novog milenija, kada je razvoj moderne informaticke i saobracajne tehnologije ucinio svijet malenim. Možemo li zamisliti kako bismo koristili baterije razlicitih velicina, sijalice s razlicitim oblicima grla, bankovne kartice razlicitih velicina ili kakvi bi bili teniski mecevi s razlicitim teniskim lopticama? U svijetu u podrucju normizacije rade stotine hiljada strucnjaka, koji pripremaju norme uskladujuci razlicite interese kako bi norma bila prihvacena kao nacionalna, regionalna ili medunarodna. Koliko to ponekad može biti mukotrpan, težak i dugotrajan posao pokazuje primjer uskladivanja dvopolnih i tropolnih elektricnih uticnica. Taj posao traje dvadesetak godina, jer se ne mogu dogovoriti koje rješenje prihvatiti kao europsku normu. Oni ciji se oblik prihvati imat ce veliku prednost na tržištu. Medutim, nije sve tako mukotrpno i dugotrajno. Kako su se države pocele povezivati, sve se više razvijalo zanimanje za stvaranje zajednickih pravila, odnosno normi po kojima ce se odvijati proizvodnja odredenih proizvoda. Koji su to harmonizirani standardi u Evropi? Medunarodna organizacija za standardizaciju ISO (The International Organization for Standardization) svjetski je savez nacionalnih ustanova za standarde. Medunarodne norme obicno pripremaju tehnicki odbori ISO-a. ISO pokriva sva podrucja, osim podrucja elektrotehnike, a IEC podrucje elektrotehnike. Buduci da cak 45 odsto ukupne svjetske proizvodnje pripada podrucju elektrotehnike, sve što je vezano za ovu oblast iz prakticnih razloga pripada IEC-u, i ta raspodjela provedena je na medunarodnoj i evropskoj razini. Postoje još i europske organizacije za standarde CEN i CENELEC, te ETSI. Europski standardi, norme (EN) donose se po postupku kojim se osigurava da su zadovoljeni temeljni zahtjevi iz Direktiva. Definiranje tehnickih specifikacija i njihovo zadovoljavanje temeljnih zahtjeva iz Direktiva posao je koji i dalje obavljaju institucije koje donose te specifikacije, CEN Europski komitet za normizaciju, CENELEC Europski komitet za elektrotehnicku standardizaciju i ETSI Europski institut za standardizaciju u telekomunikacijama. Kada se traži uskladenost s direktivama Europske unije, CE oznacavanje je obvezno. "Moduli" koji su na raspolaganju opisuju raspoložive nacine potvrdivanja uskladenosti proizvoda i ima ih osam. A tri se vezuju na certificirane sustave upravljanja kvalitetom koji nadzire "treca strana" notificirano tijelo. Sva tri "modula" ukljucuju danas najpoznatiju seriju standarda za sustave upravljanja kvalitetom prema ISO standardu. Što su ISO standardi? Zahvaljujuci radu Tehnickog komiteta 176 medunarodnih organizacija za normizaciju ISO niz normi 9000 prvi se put pojavio 1987. godine. Prva veca revizija tih normi obavljena je 1994. godine. Taj se oblik, uz male nadopune, i danas pojavljuje u praksi. Još 1996. godine pokrenuta je nova revizija tako da se usvajanje novog oblika tih normi ocekuje i u narednom periodu. Vec 1993. godine u svijetu je oko 50 hiljada firmi imalo certifikat ISO 9000. Do kraja 1998. godine taj se broj povecao na 280 hiljada. Za kompanije postoji i drugi važan niz normi ISO 14000 Sistemi upravljanja okolišem, dakle, norme koje su vezane uz zaštitu okoliša. Prvi certifikati prema tim normama dodijeljeni su 1995. godine, a danas u svijetu ima oko osam hiljada firmi kojima je dodijeljen certifikat norme ISO 14000. Certifikat ISO 9000 u nekim je zemljama pokrio gotovo svu uslužnu i društvenu djelatnost. Tako je , na primjer, u Izraelu u jednoj godini dodijeljeno više od hiljadu ISO 9000, a uz privredne firme, upravljanje kvalitetom prema toj normi uvele su bolnice, škole, djeciji vrtici itd. U Turskoj je Ministarstvo industrije i trgovine dobilo certifikat ISO 9000. To znaci da se ministarstva i tijela državne uprave pripremaju organizirati na taj nacin da budu prepoznatljivi i prihvatljivi u svijetu. Svaka ISO norma pravilno se doživljava kao pomoć u organizaciji, u otkrivanju slabih tačaka i u samom procesu poslovanja. Po europskim i međunarodnim pravilima norme su dobrovoljne, neobavezne i one se ne mogu nametnuti firmama ili kompanijama. Prema takozvanom evropskom novom pristupu, svaki proizvod mora udovoljiti tzv. osnovnim zahtjevima: mora zadovoljavati sigurnost, zaštitu okoliša i zaštitu potrošača. Ako je proizvod izrađen prema normi, onda se smatra da je tim zahtjevima sigurno udovoljeno. Norma navodi zahtjeve i određuje elemente koje sistem kvaliteta treba obuhvatati, ali njihov cilj nije nametanje jednolikosti tog sistema. Međunarodna je norma opšta i neovisna o bilo kojem pojedinač nom industrijskom ili privrednom području, a na zamisao i provedbu sistema kvaliteta utječu različite potrebe firme, njeni posebni ciljevi, proizvodi i usluge koje ona pruža, te korišteni postupci i posebni načini rada. U svakodnevnom poslovanju treba primjenjivati norme u proizvodnji i zaštiti životne okoline, jer to omogućuje uključivanje u svjetsko tržište, te kompaniji daje općeprihvaćenu prepoznatljivost u međunarodnom poslovanju i ujedno dokazuje koliko se brine za okoliš. Kompanija uvijek može tvrditi da ima uspostavljen sistem kvaliteta i da njena roba zadovoljava visoke standarde u kvalitetu, ali tek certifikat ovlaštene ustanove korisnicima to jasno potvrđuje. Norma je općenita i jedinstvena u cijelom svijetu. Ona daje okvir i propisuje način i elemente prema kojima se mora uspostaviti kvalitet. Svaka tvrtka, koja želi uspostaviti takav sistem, pronaći će karakterističan i poseban način kako se tome prilagoditi. Unutar zadanog okvira, tvrtka sama propisuje kako će raditi poslove kojima se bavi, istodobno poštujući zahtjeve norme. Ko nameće zahtjeve za usvajanje normi? Tržište, prije svega, jer standardizacija nije obavezna niti nametnuta od međunarodnih organizacija. Ipak, nema ravnopravnog sudjelovanja na razvijenom tržištu ako proizvod nije u skladu s europskim i međunarodnim normama. Norme nisu obavezne da se ne bi spriječio razvoj tehnologija. Stvaranje jedne norme traje određeno razdoblje, na primjer, dvije godine, i ona se temelji na već poznatom proizvodu. Međutim, tehnološki napredak je danas toliko brz i velik da se tehnologija promijeni za vrijeme stvaranja norme, odnosno dok se ona objavi, nastanu nova tehnološka rješenja i novi proizvodi. Na primjer, danas se u mobilnoj telefoniji rješenja mijenjaju iz mjeseca u mjesec. S obzirom na to da norma nije obavezna, može se stvarati novi proizvod i nova tehnologija, mora se dokazati da proizvod udovoljava temeljnim zahtjevima. Da bi BiH mogla izvoziti, ili, u krajnjem, ući u europske integracije, mora prihvatiti gotovo sve europske norme. S obzirom na veliki broj normi, koji se danas kreće između osam i devet hiljada, zemljama u tranziciji omogućena su znatna olakšanja u nekim slučajevima skup proces dobijanja certifikata snose certifikacijske kuće, ili zainteresirani uvoznici; budući da se procjenjuje da je proizvođačima u tim zemljama sve to preskupo i predugo. Najpoznatije certifikacijske kuće BSI Quality Assurence, Bureau Veritas Quality International Ltd., Lloyd Register Quslity Assurence Ltd, SGS Yersley International Certification Services Ltd. Međunarodna certifikacijska kuća Lloydžs Registar of Shipping ima dugogodišnju tradiciju. Oni imaju najveći broj izdanih certifikata jer su prvi i počeli. Brodarska industrija, zapravo, jedna je od prvih koja je nametnula osiguranje kvaliteta. Englezi su, inače, prvi u svijetu počeli s izdavanjem certifikata i u tome su najdalje došli. Šta je CE označavanje? CE označavanje je zakonski zahtjev za većinu proizvoda koji se puštaju na tržište i upotrebu u zemljama Europske unije i obavještavaju nadležne organe da ti proizvodi zadovoljavaju sve primjenljive tzv. New Approach Directives (Nove direktive pristupa). CE znak nije znak ili certifikat dodijeljen od neke organizacije. Nju dodjeljuje proizvođač samostalno, ali se time obavezuje da je proizvod izrađen u skladu sa primjenljivim direktivama. Ona, takođe, obezbjeđuje slobodno kretanje proizvoda u okviru EU tržišta. Proizvodi bez CE znaka mogu biti od carine stopirani za ulazak na tržište. Proizvođač je dužan da kaže koje je direktive primijenio, izda deklaraciju o pridržavanju, da se pridrž ava tih direktiva, te označi proizvod CE znakom. Za krajnjeg korisnika potrošača je najznačajnije to da su proizvodi u saglasnosti sa svim odredbama primjenljivih direktiva koje označeni proizvod mora da zadovolji. Znači, CE znak je indikator da je taj proizvod u saglasnosti sa bitnim zahtjevima primijenjenih direktiva i da su subjekt usaglašenosti procedura oporezivanja propisanih u direktivama. Zemlje članice su obavezne da obezbijede odgovarajuć a mjerenja da zaštite CE označavanje. Za domaće proizvođače, čiji proizvodi potpadaju pod primjenu navedenih standarda, ovo znači da do pristupanja naše zemlje Europskoj uniji i, saglasno tome, usaglašavanja (harmonizacije) naših standarda i ostalih propisa, pravo na označavanja CE znakom mogu i moraju ostvariti preko uvoznika u zemlje EU. Proizvod koji nosi CE znak može biti slobodno distribuiran unutar zemalja članica Europske unije. Znak pokazuje da proizvod zadovoljava sve temeljne zahtjeve donesene pojedinom Direktivom Europske unije, te potvrđuje da je poštovana procedura za certificiranje sukladnosti s odgovarajućom direktivom. Uvođenjem CE znaka nisu više dozvoljene nacionalne oznake.