U FOKUSU: 1579: ubijen Mehmed Pasa Sokolovic

Pregled fokusa

Izvor: Kosta Herman, januar 1889. Glasnik Zemaljskog muzeja,

Varošica Višegrad u istočnom dijelu Bosne, nedaleko od srpske granice, i ako je svojim lijepim položajem na glasu u našim krajevima ne bi stalno bila tako poznata, da nema glasovite stare Ćuprije preko rijeke Drine. Ova ćuprija, od koje donašamo nekoliko slika, presvodila je brzu Drinu na jedanaest šiljastih ćemera, kojima širina nije jednaka; ima ih od 13-7 metara, do 18-6 .met. Duljina ćuprije iznosi 170 metara a širina 6-3 met. Sagraćena je od tesana kamena, te je bez sumnje najznamenitija građevina iz prvog vremena poslije zauzeća Bosne po Osmanlijama. Bilo je ludi, koji govorahu, da su tu ćupriju i onu u Mostaru preko Neretve sagradili Rimljani. Take tvrdnje nemaju osnovanog temelja, jer vrsta građevine ovijeh ćuprija i njihov slog vještačkom oku tačno pokazuju, da obje ćuprije nijeeu starije od XVI. vijeka. Vještački sud veli o višegradskoj ćupriji na. temelju pouzdanog istraživalja ovo: Veličanstvenoj ćupriji u Višegradu moramo se diviti, kad pomislimo, da tadanji neimari ne poznavahu ona tehnička V pomagala, koja nam danas olakšavaju izvaćanje najtežih gradnja. Starija je doduše ćuprija mostarska (sagrađena godine 1566—974. po henri), ali je daleko ljepša i veličanstve nija ona u Višegradu. ») O neimaru, koji je rukovodio gradnju ove ćuprije, nemamo nika kovih pouzdanih vijesti; narod priča i pjeva, da mu je bilo ime Mitar ili Rade,: da je ćupriju gradio sedam grdina, da muč, je nekoliko puta brza Drina oborila poje dine dijelove jedva izgraćene, dok je nekako ipak uspio učvrstiti ćemere. Do godine 1886. na sred ćuprije povrh sadašnjih sofra stojala je kućica, sagraćena od hrastovog drveta na dva boja. Te godine uklonjena je ta sasvim trošna zgrada, u kojoj je nekoč bila straža da čuva ćupriju. Dobro učiniše što ukloniše tu kućicu, koja nimalo nije ukrašavala ovu lijepu staru graćevinu. Kad proučimo stariji turski natpis, koji je na kamenitoj ploči uzidan u ćupriju, jasno vidimo, da je istu sagradio veliki vezir Mehmed paša Sokolović, godine 979. po henri (1571.) On potroši svoj imetak na zadužbine, u slavu božiju. Niko ne će kazati, da je bačen imetak, koji se troši na takove evrhe. Za svog života on je zlato i srebro uložio u zadužbine, Jer je znao, da ovakova djela ostavljaju lijep spomen. Na Drini u Bosni sagradio je veličanstvenu ćupriju, i svezao red svodova na toj rijeci. Na ovakoj vodi, dubokoj i toka brza, Predšasnici mu ne mogoše ništa sagraditi. Po naredbi božijoj učinio je veliki paša Da ee ime njegovo spominje s poštovanjem i blagodarnošću; i sagradi ćupriju, da joj na svijetu nema ravne. Ne može se kazati, da je upropašten onaj imetak, koji se troši na ovaka dobra djela. Nadam se od milosti boovije, da će sagraditelju Vijek prolaziti u sreći, i da nikad za tugu znati ne će. Badi koji je vidio, kada je dovršena gradnja reče tarih: „Neka Bog blagoslovi tu građevinu, tu čudnovatu i lijepu ćupriju!" Godina 979. (1571.) Drugi natpis na ćupriji, koji je dosta oštećen.i rad toga na nekim mjestima nečitljiv glasi: Učini srčanu nakanu, te je na vodi Drini sagradio veliku ćupriju svojim trudom i nadgledom. Bože daj, da mu gradnja čvrsta, A reka života njegova uvijek stalna postane, I da mu želje plodne budu na obadva svijeta. Bilo je troje.......sa vjernošću velikom Takova djela...........zar nemisli onaj, koji vidi .........koji vidi neka čini dovu. I sagradi ćupriju, Bog da je kabul učini! U vodi...............njemu je bio biser sedef: „Vidi! Mehmed paša načini ćupriju na ovoj vodi!" Godina.985. (1577.) Mehmed caša Sokolović rodom je Bošnjak; ostanci kućice, u kojoj se rodio, još se danas viđaju u malenom selu Ravancima između velike i male Varde, blizu varošice Rudo. Roditelji mu bijahu Hrišćani. U svom djetinjstvu nekako dospije u Carigrad gdje se poturči. Kako bijaše darovit i vješt, pope se u brzo do velikog vezirstva, te se proslavi kao hrabar i sretan vojskovođa i vješt državnik. Nijesam nakan, da na ovom mjestu napišem njegov životopis, samo ću da napomenem, kako u svome visokome zvanju nije zaboravio svoga rodnog kraja, već je istrošio za ono vrijeme grdnu svotu novaca za sagraćenje ćuprije višegradske, rašta ga i danas narodpa tradicija spominje i slavi.