Književnost koja u Bosni i Hercegovini nastaje nakon rata 1992-1995. u dvostrukome je smislu književnost tranzicije. Kao prvo, ona prati društvo koje se nalazi u prijelazu (lat. transire – prijeci); no, kao drugo, i ona je sam svojevrstan prijelaz – od književne produkcije koju bi se moglo, zlobno, proglasiti monoliticnom, nesklonom eksperimentu, ka inovativnim književnim praksama ciji smo svjedoci u jednome više negoli neinovativnom vremenu. Ovu bi se drugu mogucnost moglo obilježiti kao svojevrsnu tranzicijsku književnost koja me, svojom sveobuhvatnošcu, manje zanima negoli prva. Stoga bih je želio ostaviti po strani, makar držao da je bavljenje njom, kao cjelinom, nužno i da, prije svega, treba biti stvar ozbiljno shvacene i prakticirane književne kritike. Zaokružena cjelina, a književnost se tranzicije pojavljuje upravo kao takva, omogucuje i šire shvacene književno-znanstvene zahvate koji bi sezali dublje od opisivanja ili grupiranja. No i taj zadatak valja obaviti prije nego što se prede na kompleksnije i višeslojnije pristupe. Bez vecega se oklijevanja može reci da bosansko-hercegovacka književnost nastala poslije rata, a koja se odlucila tematizirati upravo prijelaz iz jednoga u drugi društveno-politicki sistem, može podijeliti na dvije struje: jedan se njezin dio usmjerava na specifican status Bosne i Hercegovine kao de facto kolonijalizirane države u kojoj se izvršna, ali vrlo cesto i vojna i politicka, moc koncentrira u tudim rukama; drugi promatra samo bosansko-hercegovacko društvo pri tome se zaustavljajuci na dvama virulentnim temama – kriminalitetu i egzilu – koje dominiraju javnim diskurzom. Naravno, nijedan se od ta dva modusa ne mora pojaviti u cistome obliku, vec se dozvoljavaju miješanja tema što opet svjedoci o prisutnosti stranaca koja nije samo mehanicka, vec se manifestira i u samoj unutarnjosti društvenih struktura, dok se kriminal s njima povezuje u kontekstu zloupotreba sredstava naimijenjenih za izgradnju ratom porušene zemlje, švercerskom aktivnošcu pojedinih pripadnika mirovnih trupa, prostitucijom, možda cak i moralnim raspadom zajednice, ali i manipulacijama unutar nevladinih organizacija ukljucenih u nešto što bi se cinicno moglo nazvati «industrijom mira». O ovome sam tematskome kompleksu opširnije pisao na drugome mjestu, te cu ga ovdje ostaviti po strani, kako bih se koncentrirao na drugu tematiku. Sažimajuci svoje ishodišne teze mogu reci da se književnost tranzicije slijedeci tematske naputke koje joj namece simbolicki kapital društva u prijelazu orijentira ka odnosu zajednice prema sebi samoj i njezinu opažanju vanjskoga svijeta. Kristalizacija kriminala, ili svojevrsnoga otpadništva od nestabilnih i nekodiranih društvenih normi, kao središnje osovine cijeloga socijalnoga segmenta u kojemu se krecu junakinje i junaci tranzicijske proze jest nedvojbena reakcija eticki svjesnih pripovjedackih instanci na sveopci rasap kojega prinudno moraju promatrati, te tako postati njegovi nevoljki svjedoci. Uz ovu se struju kao ustrajni memento provlaci refleksija o napuštanju zemlje, o emigraciji i egzilu, dvama komponentama zbilje koje su Bosnu i Hercegovinu pohodile za vrijeme rata, ali i nakon njega. U svrhu cu preciznije analize izdvojiti dva pripovjedna teksta koji ce mi poslužiti kao polazna tocka, dok ce se ostali pojavljivati na rubovima, kada mi se to bude cinilo shodno ili kada ce se proširenje pripovjednoga modela na drufe tipove tekstova pokazati nužnim. Radi se o kratkome romanu Sam filmskog režisera i spisatelja Namika Kabila i zbirci pripovjedaka Godišnjica mature zenicko-sarajevske autorice Lamije Begagic. Tranzicija je doba u kojemu kriminalci koji su dominirali u ratnim vremenima gube tlo pod nogama i ustupaju pred drugim tipom «lovaca u mutnom». Stoga se i oni, na jedan gotovo perverzan nacin, mogu smatrati gubitnicima tranzicije. U središte te problematike zasijeca Sam Namika Kabila. Njegov je junak, i pripovjedac u prvome licu, placeni ubojica o cijoj se ratnoj prošlosti malo zna, ali ona je daleka, rasvijetljena intenzivnim radom analepsa. Kako bi što uspješnije riješio teški zadatak predocavanja unutarnjih stanja prijestupnika, Namik se Kabil odlucuje za tehniku skaza. Zašto je skaz kao forma važan za približavanje svijetu takvih likova? Odgovor je na prvi pogled jednostavan: njihova se psiha na najlakši nacin doseže pusti li ih se da sami izvješcuju o onome što im se zbilo, ili što im se zbiva. U takvome je cinu pripovjedne artificijelnosti na najadekvatniji nacin omoguceno raskrinkavanje, neka mi se dopusti oksimoron, duboke plošnosti protagonista. No pode li se korak dalje, spoznat ce se da je to komponenta kojom se iza prividne blizine pripovjednoga teksta zbilji zapravo tvori iznimna distanca prema predocenoj realnosti. Cin je skaza, makoliko bio performativan, u isto vrijeme i svojom iluzornošcu (što je drugo doli iluzija pretpostavka da se, na bilo koji nacin, živi govor može literalizirati) otvoren prema krajnjoj fiktivnosti – shvacenoj kao aktivnosti proizvodnje alternativnih (mogucih) svjetova. Funkcionalnost govora Kabilovoga junaka unutar konzekventno provedene tehnike skaza sastoji se u njegovome monološkom karakteru i u upotrebi žargonski obojenih iskaza koje ne dopuštaju njegovo svrstavanje mimo kriminalnoga miljea ili, nešto blaže, sarajevskoga polusvijeta. Još jedan dokaz uspješne simbioze formalnoga i tematskoga u romanu Sam jest svojevrsna pocijepanost licnosti pripovjedaca u onim segmentima u kojima prenosi ono što sam izgovara i u onima u kojima, na dijaloškoj razini, dopušta i drugim sudionicima narativa da dodu do rijeci. Da podsjetim, Mihail Bahtin je u poglavlju «Tipovi prozne rijeci. Rijec kod Dostojevskog» iz Problema poetike Dostojevskog ukazao na cinjenicu da, unutar skaza, dolazi do hibridiziranje vlastite i tude rijeci: «Cini nam se da je za razradu istorijsko-književnog problema kazivanja pripovedaca [termin koji Bahtin rabi, a koji prevoditeljica zamjenjuje ovom dvodijelnom sintagmom, jest upravo