Padom Berlinskog zida bosanskohercegovacka kultura se (opet) našla u procesu stvaranja nove kartografije, odnosno u suocenju s teškim simbolickim zahtjevima i definicijama vlastitih potencijala. Do sredine ili kraja osamdesetih godina prošlog stoljeca, ili preciznije do te 1989. godine, kada je srušen Berlinski zid, dok je hladnoratovska podjela još uvijek bila na snazi, Bosna i Hercegovina, kao pretpostavljeno stabilan dio nesvrstane SFR Jugoslavije, uživala je relativnu ideju Treceg puta, neopterecena blokovskim opredjeljivanjima. Ali neopterecena i negativnim diskursom o Balkanu, jer je Titova ideja Jugoslavije, te politika nesvrstanosti i u medunarodnoj zajednici smatrana pokušajem sprecavanja balkanizacije. Naime, pojam Balkan je nakon balkanskih ratova od 1912. do 1913. godine, a posebno nakon rata, genocida, logora na prostoru bivše Jugoslavije, poslužio i još uvijek služi za izvodenje glagola balkanizirati i imenice balkanizacija koji ne znace samo upisivanje negativnih stereotipa na odreden geografski prostor. Prema oksfordskom ilustriranom rjecniku, balkanizirati znaci „podijeliti (prostor/oblast) na manje, uzajamno neprijateljski raspoložene države“ , pa se taj glagol i druge izvedene rijeci, kao i imenica balkanizacija upotrebljavaju u razlicitim kontekstima, implicirajuci podjelu i neprijateljstvo, otpornost na inkorporaciju te stoga i problematicno polje za nesmetano širenje kapitalizma. U zapadnjackom diskursu pojam balkanizacija se povezuje tako s neriješenim pitanjima etniciteta i diferencirajucim verzijama južnoslavenskih nacionalizama, izoštrenih cestim imperijalnim dominacijama, jer je upravo zbog toga, kako, pozivajuci se na Economic and Political Weekly, od 3. aprila 1999. godine navodi Dawa Norbu, poražena Titova ideja, kao i medunarodni pokušaji spašavanja Jugoslavije od balkanizacije . No, stigma barbarstva/balkanizma nije jedini proizvod/proizvodac nove simbolicke mape i rekurzivne ljestvice kulturalnog, pa i ljudskog; uz to se veže i stigma komunizma. Nakon pada Berlinskog zida i nakon svih politickih turbulencija na ovim prostorima s kraja osamdesetih i pocetkom devedesetih godina 20. stoljeca, bosanskohercegovacka kultura je ostala zbunjena vlastitim mjestom koje je zahtijevalo transformirajuce identitete – s Treceg puta u (nepostojeci) Drugi svijet, koji je, bez obzira na prestanak hladnoga rata, imao zvonak odjek predstava o komunizmu. Naravno, krajnje negativnih, jer hladni rat „nije bio samo suceljavanje supersila koje je imalo široke politicke reperkusije; bio je to oblik znanja i saznajna organizacija sveta. On je uspostavio koordinate jedne konceptualne geografije, zasnovane na suprotstavljenosti Istoka i Zapada, koja je vodila daljoj podeli Severa i Juga.“ Formalno ukidanje blokovske podjele svijeta nije ukinulo tu saznajnu organizaciju i procese stereotipiziranja, tako se i ideološki uzdrmana, ali još uvijek cjelovita Titova Jugoslavija, i BiH u njoj, našla na novim simbolickim koordinatama i tome pripisanim konotacijama. Medutim, dok su zemlje Istocne Evrope, taj Drugi svijet, jurile da nakon pada gvozdene zavjese uhvate korak sa Zapadom, njegovim znanjem i organizacijskim sposobnostima, Bosna se našla iza nove zavjese – ratne. Dovršavanje postsocijalisticke tranzicije u drugim istocnoevropskim zemljama, dakako, nije jednodimenzionalan proces, niti išta manje tjeskoban nego u Bosni i Hercegovini, ali price koje svakodnevno kolaju o istocnoevropskim zemljama nekad i sad dio su identifikacijskog (samo)lociranja na starim ili novim simbolickim mapama. Postratni period, uz sve traume, donio je tako još jedno traumaticno saznanje/iskustvo koje je moralo ostaviti traga u matricama zastupanja – zemlje Istocne Evrope koje su nekada priznavale da je „u poredenju s njima Jugoslavija 'zapadnjacka'“ , sada su se ukazale u obrnutoj shemi. Nova imaginarna karta, osim bolnog uzdaha, otela je bosanskohercegovackoj kulturi i šansu da proces transformacije/integracije otpocne iz pozicije nekadašnjeg Drugog svijeta. Takva paradoksalna shema nanovo objelodanjuje da „identitet nije toliko pitanje tradicije koliko je pitanje prevodenja, jer se o pojmu identiteta ne može razmišljati kao o nekom suštinskom jezgru, nego samo kao o poziciji u sklopu neke mreže relacija” . No, s obzirom na cinjenicu da hladnoratovska kognitivna organizacija nije srušena zajedno s Berlinskim zidom, ali s obzirom i na to da je rat dodatno iskljucio bosanskohercegovacku kulturu iz interlingvisticke i interkulturalne prakse prenosa znacenja, proces pozicioniranja postaje iznimno težak i otkriva nove asimetrije. Stoga, koliko i kako pripovijetka ucestvuje u proizvodnji, preoblikovanju ili osporavanju takvog asimetricnog zna(ce)nje – posebno što je u hropcu totalitarnog svijeta, u nagovještaju rata ili iz samog središta ratnog užasa, kada se i postmodernizam ukazao kao posljednja velika utopija, kako bi kazao M. Epštejn , pripovijetka prekoracila preko utopije i osvijestila da njena odgovornost nije s onu stranu ljudskog podrucja djelovanja i da ne postoji, na bilo koji nacin definiran, njen moguci imunitet i zbog cega je ponovo ostvarila svoju društvenu ulogu ili stvorila jednu novu dimenziju društvene uloge koja provocira ponekad i riskantne, ali neophodne upite i rezove u ime (svakog, pojedinacnog) života? Vremenska, simbolicka, kulturološka, pa i administrativna granica koju je odredila smjena sistema vladavine, odnosno pad Berlinskog zida kao formativni dogadaj, iako je diskurzivno artikulirana (barem u dijelu akademske javnosti Zapada) tek kao granica crta, ona nikada nije ni mogla biti samo simplificirani rez od kojeg zapocinje istinska sadašnjost manje diferencirane kulture. (Naša) kultura u tranziciji se uvijek ostvaruje (i) kao granica-prostor življivosti . Tome u prilog može posvjedociti i pripovijetka iz ranih ili sredine osamdesetih godina prošlog stoljeca – iz posljednje decenije zajedništva. Price Tvrtka Kulenovica, Vitomira Lukica, Nedžada Ibrišimovica ili Darija Džamonje, nap