Kako možemo okarakterizirati naše vrijeme – vrijeme nas, stanovnika epicentara kapitalisticke restauracije koja se odvija nakon 1989? Prije svega, vrijeme koje nastanjujemo neobicno je vrijeme. Godina 1989, teško je to sakriti, otvara neobicno poglavlje u povijesti: poglavlje povijesnih neobicnosti. Što je tocno to što pocinje s 1989? Ako pristupimo pitanju pažljivije, ne možemo a da nas ne zapanji paradoksalna igra vremena s kojom nas povijest ovdje suocava. Svaki pocetak je težak, kao što je jedan filozof onomad primijetio, ali pocetak takozvane «postsocijalisticke» situacije cini se posebno neuralgicnim. Jer ono što ovdje nalazimo doista je neobican pocetak: pocetak koji se vec cini jedan korak iza sebe, pocetak koji je vec jedan korak u prošlosti. Kako pocinje postsocijalizam? Teškoce sa postsocijalistickim pocetkom pocinju vec na razini imenovanja. Kako i njeno vlastito ime vec pokazuje, postsocijalisticka situacija nosi bremenit žig povijesti. Žig kraja. Pocetak postsocijalizma, njegovo historijsko zapocinjanje, u isti mah predstavlja se kao kraj, kao pocetak u kraju, i kroz kraj: kraj socijalizma, kraj komunizma. Rijec je o kraju koji bi trebao donijeti oduševljenje: kao kraj navodne katastrofe, kao oslobodenje od patnje i užasa jedne «ubojite iluzije» kojoj je hladnoratovska ideologija pridjenula kriminalizirajuce ime «totalitarizma». No da li je ova projekcija kraja, ova negativnost, sve što tu nalazimo? Da li je postsocijalizam jednostavno obznanjenje necega što je završilo, necega što je prošlo? Jer možemo se takoder pitati: što je to što pocinje u striktnom smislu nakon kraja? Ima li nešto cim se postsocijalizam može diciti kao vlastitim, izvan jednostavne cinjenice negacije onoga što mu prethodi? Ali, zapravo, ima li ovdje i pravog pocetka? Jer, ako pogledamo još podrobnije, zapazit cemo da nije samo prošlost ta koja opsjeda pocetak postsocijalizma. To je takoder i buducnost. U postsocijalizmu kao da nema kraja pocetku. Jer ako je vec izmješten u prošlost, ako je vec iza sebe, postsocijalizam je u isti mah vec i ispred sebe, u nekom nerješivom stanju anticipacije, suspenzije. Prije nego što ga možemo primjetiti uoblicenog, prije nego što možemo zapaziti njegov vlastiti oblik, historijska bit postsocijalizma vec izmice našem pogledu. Citava njegova postojanost, naime projicirana je u neko buduce vrijeme, u neko obecanje buducnosti. Društveni znanstvenici vicno su demonstrirali ovu cinjenicu – ne bez odredene neugodnosti – kad su pedantno mjerili vektor post-socijalisticke tranzicije, postavljajuci pritom znanstvene osnove ideološkim konstrukcijama neoliberalnog kapitalizma. Ne više, ne još: postsocijalizam nam se predstavlja kao vremenska karikatura. Kao lebdece povijesno stanje, zaglavljeno izmedu negacije i anticipacije, izmedu prošlosti i buducnosti. Svim znamo slogane koji ureduju. S jedne strane: «bijeg od komunizma», urušavanje autoritarnih aparata, kraj stagnirajucih ekonomija. S druge strane, ta neodoljiva želja za «liberalizacijom», za «privatizacijom», za «demokracijom», teleologija ekonomskog rasta i socijalne stabilnosti pod okriljem laissez faire tržišnog modela, ali takoder, obecanja «Europe», kao i ukljucenja u globalne tokove kapitalisticke ekonomije. Ali što možemo reci o postsocijalistickoj sadašnjosti? Kako možemo govoriti o aktualnosti ove historijske situacije? Problem je u tome što postsocijalizam, sam po sebi, u smislu svoje «samosvijesti», nije u stanju ponuditi pozitivne odgovore na ovo pitanje. Cim je se upita o njezinoj sadašnjosti, o aktualnosti njezinih uvjeta, postsocijalisticka svijest pocinje igrati beskonacnu igru izmještanja, neprestano premještajuci pitanje naprijed i nazad, neprestano upozoravajuci ili na ono što više nije, na njezin pretpostavljeni raskid s prošlošcu, ili na ono što ce tek biti, na ono što ona još nije. Ovo vremensko izmicanje otkriva nam važan element historijske situacije s kojom se suocavamo: njezinu nesvjesnost. Izmedu ideoloških obecanja buducnosti i traumaticnih susreta s prošlošcu, ništa manje ideoloških, postsocijalizam je stanje obilježeno potpunom nespoznatljivošcu svoje sadašnjosti. Medutim, upravo je ta sadašnjost ono što nam se obraca i cini to na uznemirujuc nacin. Jer to je sadašnjost razaranja, propasti i poniženja, sadašnjost dramaticnih izoblicenja proturjecja. Jedna od centralnih teza Komunistickog manifesta – da je država tek nositelj politicke moci kapitala – zadobiva posebnu živost u situaciji gdje procesi «tranzicije» naocigled prikazuju državu kao osnovni instrument primitivne akumulacije kapitala, gdje se razlicite postsocijalisticke vlade razmecu koja ce brže-bolje, pod imenima «denacionalizacije» ili «privatizacije», rasprodati citav proizvodni kapacitet svojih društava, kao da je utrka za profitom jedini sastojak društvene veze, kao da bogacenje male manjine predstavlja jedinu mislivu koncepciju Dobra. Postsocijalizam raste na onome što je Badiou nazvao trenutkom «priznanja»: «Organska veza izmedu privatnog vlasništva sredstava za proizvodnju, dakle, strukturalne i radikalne nejednakosti i «demokracije» najednom nije više tema polemike o društvu, vec vladavina konsenzusa». U opcoj nesigurnosti u koju je kapitalisticka restauracija bacila postsocijalisticka društva, postoji barem jedna stabilna tocka, ubrzano rasipanje svih društvenih i politickih manifestacija jednakosti. Kako je nedavno primjetio jedan komentator, ako ostanemo pri puko statistickim brojevima, empirijski podaci sakupljeni uzduž postsocijalistickog prostora, pokazuju dva stabilna parametra: povecanje siromaštva i porast nejednakosti. Usred kaosa restauracije, jedina je tako opipljiva tocka ona razornog osiromašenja, koja gura vecinu populacija na margine društvene egzistencije, istovremeno zacrtavajuci nepremostiv jaz izmedu bogatstva i siromaštva. Drama ovog procesa pogoršana je hitrim postupkom, rastakanjem ukupnosti onoga što su borbe za jednakost, koje su u prošlom stoljecu vodile radne mase, znale upisati u instituc