Kada su me zamolili da napišen nešto o trenziciji u Bosni i Hercegovini, prvo što mi je „palo na pamet“ je da u Bosni i Hercegovini ne postoji jedno društvo, vec tri etnicki podijeljena društva, koja žive jedna pored drugih, a ne jedni s drugima. Svaki narod ima svoju teritoriju, svoje politicke partije i politicare, svoje medije, svoje pisce i pjesnike, svoje istoricare, ali i svoje domace izdajnike. Najveci broj Srba, Hrvata i Bošnjaka u tome ne vidi veliki problem. Našom percepcijom, prije svega, dominiraju etnicki stereotipi i predrasude . Sopstvena etnicka grupa se potpuno nekriticki opaža, što za posljedicu ima kolektivnu amneziju i apsurdnu toleranciju prema mnogim ratnim i poratnim „nestašlucima“. Istina je da i drugi narodi imaju poneku dobru osobinu, ali to nije dovoljno da bi mogli mirno spavati ili se, ne daj Bože, razoružati. Tranzicija je jedna od onih rijeci, kao i stres, kojom se mnogo toga u Bosni i Hercegovini opravdava, ali ništa jasno ne objašnjava. Valjda je zbog toga i omiljena medu domacim politicarima, ali i ovim uvoznim. Upoznajte zemlju da bi je više voljeli Unaprijed se izvinjavam na suvoparnom tekstu, ali o trenutnom stanju u Bosni i Hercegovini najbolje govore brojevi Agencije za statistiku BiH . Podimo redom. U Bosni i Hercegovini živi 3 842 265 stanovnika (procjena iz 2008. godine). Broj rodenih (25 791) u 2009. godini je skoro podjednak broju umrlih (25 671). Prema nekim procjenama, najveci broj mladih, oko 70%, želi da ode iz Bosne i Hercegovine , ali na takve informacije smo odavno oguglali. U novembru 2009. godine imali smo 506 460 nezaposlenih, a prosjecna plata je iznosila 791 KM (396 Eura). Bruto društveni proizvod (BDP) je iznosio 31% prosjeka Evropske unije, dok je potrošnja po stanovniku (SKM) iznosila 37% prosjeka zemalja Evrospke unije. Naravno, nikoga nece iznenaditi informacija da mnogo više uvozimo, nego što izvozimo. U 2007. godini oko 18% stanovništva pripadalo je kategoriji siromašnih, mada su neke informacije još sumornije . Tranzicija vrijednosti Pocetkom devedesetih odbacili smo socijalizam, a prigrlili nacionalizam, koji se kasnije pretvorio u šovinizam. Friško nacionalno osvješteni stanovnici Bosne i Hercegovine ocekivali su da ce višepartijski sistem, što nije isto što i demokratija, riješiti sve probleme, ali su se grdno prevarili. Demokratija je za njih bila previše zahtjevna, valjalo je misliti svojom glavom i racionalno donositi odluke, što se pokazalo nemogucim. S gnušanjem smo odbacili stari sistem vrijednosti, ali novi još uvijek nismo uspjeli uspostaviti. Radi se na tome, ali sporo i kilavo. Taj novi sistem vrijednosti ce kreirati, oni koji su se u tom moralnom vakumu najbolje snašli, tj. oparili. Valja to bogastvo uciniti legalnim i prihvatljivim. Tokom devedesetih godina dvadesetog vijeka, sve je bilo dozvoljeno. Mogli ste krasti, lagati, otimati, tuci, a vlasti su najcešce imale razumijevanja za vaše „nestašluke“. Danas ti „kontraverzni biznismeni“ cine domacu politicku, ekonomsku i intelektualnu elitu. Tradicionalizam koji je dominirao devedesetih godina, lagano nestaje pred ideološkom i tehnickim novotarijama uvezenim sa zapada. Taman smo mislili da smo se vratili korijenima, što je san svakog nacionaliste, ali nas je globalizacija vratila u realnost. Kolektivitet, uz pomoc nacionalizma, još uvijek pruža otpor individualizmu, ali se bojim da je bitka unaprijed izgubljena. Na krilima novih preduzetnika nestaje briga o interesima zajednice. Naravno, niko vam to nece priznati, ali istraživanja su neumoljiva . Ne vjerujemo demokratiji, ne vjerujemo politicarima, ne vjerujemo komšijama, ali za sebe necemo reci da smo nevjernici. Pa, i kako bi, kada to nije politicki korektno. Devedesete godine su ucinile besmislenom i jednu od najpoznatijih definicija inteligencije, kao „snalaženje u novim situacijama“. Ta definicija je previdjela moral kao presudan cinilac civilizovanog društva. Tih godina najsnalažljiviji su se ponašali bahato, agresivno i bezorazno, dok je ostatak ljudi usavršavao trpljenje, snalažljivot i improvizaciju. U tim vremenima planiranje se izjednacavalo s ludilom, jer se živilo od danas do sutra ili eventualno prekosutra. Od malih nogu smo se ucili improvizaciji, ali izgleda da to sve manje „pije vodu“. Što smo bliže evropskim integracijama, to cemo više postajati racionalni, sistematicni i efikasni. Možda je to dobar nacin da donekle „zauzdamo“ ono životinjsko u nama? Žrtve tranzicije Mnogima je tranzicija „pala“ teško, ali su danas, najvece žrtve tranzicije u Bosni i Hercegovini, „mali“ ljudi koji su pocetkom devedesetih imali oko cetrdeset godina. Možda je to i zaslužena kazna, za sve ono što su (nisu) uradili pocetkom devedesetih godina. Iz socijalistickog „raja“, protjerani su pravo u rat, a potom u balkansku verziju kapitalizma. Sve bi im bilo lakše da su mogli da zaborave ona „sretna“ vremana rada, reda i redovnih godišnjih odmora. Prisjecajuci se starih vremena, nisu primjetili, da je došlo novo doba, koje nisu mogli ni zamisliti. Sada se pitaju gdje su pogriješili dok cekaju da ih neko, pod stare dane, zaposli ili da ispune starosne uslove za penziju. Mladima je nešto lakše, oni ne pamte bolja vremana i namaju za cim da žale, na njima je samo da se priviknu na trenutnu situaciju. Tranzicija je za njih normalno stanje. Najveci broj gradana Bosne i Hercegovine jednostavno nije mogao razumjeti tranziciju. Izmedu njih i tranzicije stajala je jezicka barijera. Prvi put u životu culi su za rijeci: projekat (a da nije za kucu), implementacija, evaluacija, biznis-plan, inflacija, internet, fejsbuk, džender, sertifikati, distrikt, devstirano i dr. Oni su izgubljeni u prevodu. I dok polako ucimo sve te strane rijeci, i država je na našoj strani, uvode nove strategije o cjeloživotnom obrazovanju. Jedva cekam da i to vidim. U Bosni i Hercegovini su stradale i kulturne institucije. Razorena je kulturna infrastruktura, a ljudi rastjerani po „bijelome“ svijetu. Br