Željko Ivankovic: Na neki nacin u tvom književnom i književnickom životu može se govoriti o tri životne faze. Prvoj koja traje od tvojih prvih književnih pocetaka do zakljucno 1971., do trenutka kad si politicki pomaknut na marginu. Drugoj koja traje sve do nekih promjena na našim prostorima, kako se imenuje globalna promjena paradigme i pad komunizma. Treca bi bila ova potom, koju je na našim prostorima snažno obilježio rat i sve što je donijelo porace. Ja ih spominjem s obzirom na njihov snažan izvanjski utjecaj na sve ono što si kao književnik živio i što si u književnosti radio. Misliš li da je ovo moje prepoznavanje tih tvojih književnih faza održivo...? Kako ti gledaš na to? Veselko Koroman: Ne mogu dati kratak odgovor, jer do sada nisam niti razmišljao o razgranicenju osobno proživljenog vremena na tri književne faze. Manje uocljivih stvaralackih preobrazba u mojoj prošlosti bilo je puno više od tri; ne cu pogriješiti kažem li: kad god je nastala nova pjesma, kad god sam napisao bilo koji prozni tekst. I to, kako u Mostaru, gdje sam završio srednju školu i studij na pedagoškoj akademiji, tako u Ricici (kod Kraljeve Sutjeske), Capljini, Kaknju, Visokom i Sarajevu, mjestima gdje sam nakon odlaska iz rodnih Radišica, devet godina najprije radio kao profesor, a zatim obavljao druge poslove. Za vrijeme redovitog dijela studija književnosti i filozofije na sarajevskom Filozofskom fakultetu (1960. do 1963.) susreo sam se cak s jednim meni još danas nejasnim fenomenom, o kome sam natuknuo nešto Vlatku Pavleticu (u knjizi: „O poeziji Veselka Koromana i razgovor s njim o poeziji“, Sarajevo, 1987.). Ispocetka, naime, tu nikako nisam mogao pisati pjesme. Morao sam povremeno otici u koje od okolnih mjesta da izvucem iz sebe ono što se u novoprebivališnom gradu nije htjelo utjeloviti u mom stihu. Mislim da je to opet bila posljedica neke od mojih tekucih spoznaja, a ne psihološkog stanja, zemljopisnog, ili društvenopovijesnog okružja. Vanjski krajolici i vanjski dogadaji, inace važni za sve ljude, nikada nisu bili presudni u mom pjesništvu, iako sam se s njima suocavao, kadikad i zauzetije, u proznim djelima. Od prva dva sveska rimovanih stihova, napisanih izmedu cetrnaeste i osamnaeste godine, koje sam poslije, ne bih umio tocno reci zbog cega, sa stanovitim žaljenjem spalio, u meni prebiva, u bitnom, sve do danas, isti duh. Promijenili su se jedino kutovi, jasnoca i moc zagledanja u životna tajanstva, zbog kojih sam, kao i zbog apsolutne glazbe što mi se tada javljala odasvud, krenuo na svoj, uglavnom pjesnicki put. Na svoju srecu ili nesrecu, ja sam od tada, metaforicki receno, samo lovac na ljepotu i na smisao ljudskog, kao i bilo kakva postojanja. I kroz cijelo to vrijeme iza sebe, da još jednom ponovim, u svakom stvaralackom trenutku mijenjam svoj izricajni oblik jedino te, uvijek iste (po svemu sudeci – ipak neizrecive) biti. Prema tome, o tri moje životne, odnosno književne faze, moguce je govoriti uvjetno: podrazumijevajuci odredeno životno doba; stvaralacki ambijent (bosanski, a ne hercegovacki, recimo); knjige koje su nastale u ovim ili onim mjestima i godinama; te okolnosti (politicke i druge) što su utjecale na njihov izvanjski život. Ivankovic: Možemo li ukratko rekapitulirati tvoju prvu životno-književnu fazu (predsararajevsku i sarajevsku) s onim što kulminira, snažnom politickom represijom koja je uslijedila poslije Hrvatskoga proljeca i na tebe, kao bosanskohercegovacko-hrvatskoga pisca? Poglavito na taj aspekt: tocku prijepora i politicku represiju sa svim reperkusijama potom. Koroman: Držim da su otac Mate i majka Matija, odnoseci me na krštenje iz Radišica pokraj Ljubuškog u staru crkvu Svetog Ante na Humcu, tocno rekli da sam roden 7. travnja 1934. Nisam, medutim, bio toliko preuzetan da ih poslije upitam kad je to bilo, nocu ili danju. O svim zgodama i nezgodama koje su me pratile sljedecih godina podrobno sam govorio u autobiografskom romanu „Mihovil“ (Sarajevo, 1983.), u spomenutom djelu Vlatka Pavletica, te u svojoj knjizi „Razgovori o književnosti i ostalom“ (Zagreb, 1998.). Uz ovo pitanje ne bih ponavljao ništa od onog što sam tamo rekao, premda time (bez namjere) i uskratio kakvu od zanimljivih obavijesti mogucem znatiželjniku. U Sarajevo sam prvi put došao 1956., po završetku Trgovacke akademije u Mostaru, i nepredvideno (zbog zaprijeka u tadanjem visokoškolskom zakonu) poceo slušati predavanja na Ekonomskom fakultetu. No, to je trajalo vrlo kratko. Vratio sam se u Mostar. Nakon slijedecega dvojakog studija, za nastavnicko i profesorsko zvanje (iz materinskog jezika, književnosti južnoslavenskih naroda, opce i nacionalne povijesti, psihologije i filozofije) i podužeg službovanja po navedenim mjestima, u Hercegovini i Bosni, konacno sam postao i ustaljeni stanovnik glavnog grada tih dviju pokrajina – koncem jeseni 1971. (U njemu sam se zatim, poslije dugog oklijevanja, oženio, stekao peteroclanu obitelj.) Buduci da sam od 1969., dok još predajem književnost i filozofiju na visockoj Gimnaziji, s Makom Dizdarom urednik „Života“, glasila ondašnjeg Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, na stranicama tog casopisa objavljujem (1970.) clanak „Uvlake gradu – a postole stoje“ i odmah po recenom dolasku dajem tiskati drugi, zabranjeni, „U cara Trajana kozije uši“, cije je dijelove (koncem 1971.) ucinio dostupnim citatelju zagrebacki „Vijesnik“. Iste godine (28. i 29. sijecnja) pojavio se clanak „Kad cemo odgovoriti Grgi Gamulinu“ (u cetiri dnevna lista), koji su, uz njegove sastavljace, Vitomira Lukica i mene, svojim potpisima poduprla još petorica pisaca; zbog cega je ostao zapamcen kao „Pismo sedmorice“. U prvom tekstu govorio sam sasvim otvoreno, bez obzira na posljedice, o katastrofalnom položaju hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini, o cemu do tada, trideset godina nakon Drugoga svjetskog rata, nitko nije napisao niti jednu rijec. U drugom sam upozorio na jednako lošu zastupanost osoba hrvatske nacionalnosti na gotovo svim razinama tadanje bosans