(sedamnaest izrazito lijepih razmatranja o raznim pitanjima koja su potresala i još potresaju društva srednje, istocne i jugoistocne Evrope; a provuklo se i nekoliko svjetski relevantnih tranzicijskih prizora) Tranzicija, definicija Tranzicija – prelazak iz jednog dehumaniteta u drugi, nešto blaži. Bar na pocetku. Tranzicija je temeljni društveni, ali i individualni proces. Kao što je poznato, mijenjaju se samo sistemi, države i vlasti, društvo ostaje isto. Temeljne društvene vrijednosti – i onda kao i danas – bile su (onda) i ostaju (danas) pohlepa, strah, korupcija, prevara, neutaživa žed za imetkom, neutaživa glad za vlašcu, još nekoliko grijehova manjeg kalibra (požuda, alkohol, trac) i to je to. Ali to je zaista to: društvo ostaje isto, njemu nikakve promjene ne mogu ništa i njega se tranzicija ne dotice: na isti nacin na koji ga se nikada nisu doticali, religija, moral i ideologija. Društveni odnosi imaju izvjesnu dozu sklada, iz stoljeca u stoljece malo vecu, zahvaljujuci iskljucivo strahu. Strah od Božije ili državne kazne, strah od osvete ili sramote. To, i samo to, obuzdava nas da ne stupimo u proces eternalnog klanja. Tranzicija je medustanje izmedu revolucije i evolucije. Nije krvava kao revolucija, niti je lijena kao evolucija. Tranzicija je nešto kao srednji put, ona bez krvi ruši države, sisteme, politike i ideologije. A ima i krvavih tranzicija, samo necemo o tome. Goodbye, Tito U naše male gradove, u naša zabrda i doline, tranzicija je stizala na razlicite nacine. Bilo je sfera u koje je ujahivala brzo, takoreci ekspresno, a ima i takvih oblasti našeg života gdje još nije ni pocela. A pocet ce jednom, u to smo sigurni. Tranzicija je dolazila brzo samo ondje gdje se sudaraju forma i suština. U psovkama i zakletvama. Do prvih demokratskih izbora kleli smo se u Tita, a psovali Boga. Odjednom, nekako preko noci, odrasli i djeca poceše psovati najveceg sina naših naroda i narodnosti, a kleti se u Jednog i Jedinog. Psovke su nam ružne, grube, grdne, i tu nikakve tranzicije nije bilo. Ono nekadašnje „Nisam, Tita mi“ ili, „Nisam, Tite mi mrtvog“, na današnjem se kaže kaže „Jebem ti Titu mrtvog“. Naravno, to ništa ne govori ni o Titu, ni o Allahu dž. š., ali kazuje mnogo o nama. Kratki leksikon samoupravnih fraza i direktiva Stvarat cemo klimu: Ovaj je izraz bio zamišljen kao motivacijska politicka direktiva. Kao takav, vjerovatno spada u sam vrh socijalisticke samoupravne metaforike, ali bez stvarnog uporišta u realnom životu. Nije bilo nijednog politickog govora, nijednog referenduma, otvaranja vodovoda, puta ili osnovne škole, na kojem vrijedni pregaoci socijalisticke misli nisu obecali da ce stvarati klimu. Kako se stvara doticna? Nikako, to ne postoji. Stvarali mi ili ne stvarali, dode uragan, po mogucnosti Katrina, pomete sve pred sobom i na jedan krajnje respektabilan i validan nacin dokaže da je covjek nemocan pred klimom, te da je svako ko je obecavao da ce stvarati istu – obicni demagog. Zauzeti stav: Ovo je sracunata fraza, smišljena iz taktickih razloga. Kad pojedinac ne zna šta uraditi u datoj situaciji, kako odgovoriti na postavljeno pitanje, kad bi se obeznanio od mogucnosti da istrci u javnost prije partijske baze, kad ne bi znao kako se konstruktivno postaviti prema pojavi, onda se fino sakrije iza kolektiva. Znate, prvo moramo zauzeti stav. Pa cemo se potom izjasniti. Zauzimanje stavova formalno se dešavalo na partijskim sastancima, a neformalno, tj. suštinski – u opcinskim komitetima. Ili, još tacnije, na beskrajnim kafanskim sesijama, gdje su drugovi vrijedno zauzimali stavove na racun države i društva. Necemo dozvoliti: Stalno su ponavljali da nece dozvoliti, uz to su po potrebi bili još i neugodno represivni, i šta? Na kraju su ipak dozvolili sve ono. Milioni politickih fraza, govora, zakletvi, kletvi, programa, planova, fantazmagorija, sve se to srušilo pred stotinama hiljada ubijenih, mucenih, protjeranih. Sve su dozvolili, sve što se moglo zamisliti. Sve što je ljudskom umu palo na pamet, to su drugovi dozvolili. Rat možemo posmatrati i kroz prizmu ove fraze: pet punih decenija vikali su da nikome nece dozvoliti da uništi temeljne vrijednosti društva, ali onda se pojavio jedan koji je bio revniji od njih u nedozvoljavanju. On je rekao da nece dozvoliti ugnjetavanje njegovog naroda. Tako je pocelo. Ostatak price znate. Uložiti dodatne napore: Živi upiš. Kad god bi pred komuniste iskrsao kakav problem, neko od celnika pojavio bi se na televiziji i porucio clanstvu i ostalim masama da se moraju uložiti dodatne napore. To je bila carobna formula. Nikom i nikad nije palo na pamet da se upita zašto regularni napori ne daju rezultate i zašto se stalno moraju ulagati dodatni. Ako je vec decenijama bilo tako, onda je to moglo znaciti samo jedno: da s uobicajenim naporima nešto nije bilo u redu. A taj se defekt nije mogao otkloniti ulaganjem dodatnih, nego mijenjanjem, temeljnim i revolucionarnim mijenjanjem prvobitnih napora. Ali jebaji ga sad. Razbijenu vazu niko ne sastavi. Možemo samo žaliti za njom. Poduzeti neophodne mjere (i korake): Ulaganje dodatnih napora svodilo se na poduzimanje neophodnih mjera i koraka. Poduzimali su ih godinama, decenijama, slomili se od poduzimanja i ništa. Ali je fraza preživjela i izvrsno pliva u novom, sretnom demokratskom društvu. I danas poduzimaju. Šta? Pa mjere i korake! Ali kakve? Pa neophodne. Akcioni plan i program: Nije pleonazam, jer plan i program ne moraju znaciti isto, ali jeste redundancija. Retoricki i smisleni višak. Ako vec napraviš plan, ne treba ti program. Problem je u tome što su se komunisti potpuno iscrpljivali te kreativno i smisleno izražavali i praznili u izradi planova i programa, tako da nije ostajalo ni snage, ni volje, ni potrebe za akcijom. Dakle, za onim zbog cega su planovi i programi postojali. Idejno skretanje: Jedno od najboljih lukavstava koje je