Naravno da ga nije odvezao do hrvatske granice. Ostavio ga je kod Parecaga, na autobusnoj stanici. Taj vozac, ni rijec da progovori, vozio je sve od Kopra u tišini; ajde istina, ponedjeljak je, nikome se ne razgovara. Rekao je samo srecno i dao mu znak da izade. Prešao je na drugu stranu ceste i nakon nekoliko koraka našao mjesto gdje je mogao nastaviti sa stopiranjem. Hrpu izlizanih automobilskih guma zamijetio je tek nakon prvog uboda. Sunce još nije pravo zapeklo, pa gume nisu širile onaj zagušljivi miris koji je toliko volio. Kapi nocašnje kiše presijavale su se na njima. Približio im se s bijesom. Znao je dobro, vec prema ubodu, tigrasti komarci i ovdje se kote i s uživanjem tvore malene oblacke. Neumorni komarci spadali su u svakodnevicu ovdašnjeg života. Još od osamdesetih godina uz uvoz iz Azije stizali su gratis i ovi tigrici koji grizu neprestano, bez obzira na doba dana i bez velikog zujanja. Samo što ih je ovih godina nekako više, previše. Sunce je obasjavalo baš to mjesto na kojem je stajao. Nakon nekoliko minuta bilo je neizdrživo i morao je okrenuti leda cesti. Ispred njega bilo je nešto nejake djeteline, a zatim tršcak kroz koji je prolazila staza za rekreativce, vozili se bicikli. Iza su bile soline, blatnjava polja soli, mocvarni zadah polako se oslobadao kako je dan uzimao maha. Zagledao se u jedan bicikl ciji je okvir tako blještao pod suncevim zrakama da je to naprosto bilo hipnotizirajuce. Na trenutak mu se ucinilo, okvir se oslobodio kotaca i ostao lebdjeti u zraku poput golemog slova. Okrenuo se prema cesti i ubrzo zaustavio jedan automobil pulske registracije. Ovog puta vozac je bio vrlo pricljiv, ali je nažalost išao samo do Buja. Nije mu želio otkriti kakvog posla ima u Oprtlju; ipak ispricao mu je ukratko sve o svojoj bolesti i tigrastim komarcima. Refik je živio svoj umirovljenicki život u jednom od blokova na Markovcu, iznad Kopra. Imao je terasu, koju je koristio kao stovarište guma za bicikle. Lijepljenje, krpljenje guma bila je njegova penzionerska pasija, radio je to za svoje zadovoljstvo. Da ubije vrijeme, naplacivao bi tek radi reda, jer Slovenci to vole. Problem bi nastao kada nadodu kiše: sušio bi on i razmještao sve, ali u nekim bi gumama, u tom klupku, voda ostajala mjesecima, na cemu su mu tigrasti komarci zdušno zahvaljivali ostavljajuci svoja jajašca, razmnožavajuci se nemilice. Ipak, i nakon svega što mu se dogodilo, Refik nije izgubio smisao za šalu: procuje se tako glas, rece on svome ljubopitljivom vozacu, o mojoj gostoljubivosti medu komarcima, pa se jednog dana pojavi jedan da me nagradi nekim gadnim virusom. Za dva dana vec sam ležao u izolskoj bolnici s temperaturom od 40, glava boli, Sunce ne mogu da vidim, a što je najgore, i što i danas osjecam, valjda ce mi to ostati dok ne umrijem, natekli mi zglobovi i boli ko pas da grize i 'oce otkinut'. Ni zdravila za Cikungunju, kaže mi zdravnik . Izdrži Refice, trpi... eto kako sam prebolio bolest. Buje su vec bile na vidiku, visoko; kao da je to ušutkalo Refika. Vozacu je pogled neprestano padao na njegove nemirne šake, šake majstora: prsti su mu bili iscrtani mrežama crnih linija. Nikako se ti prsti nisu mogli smiriti, lomili su se od praznine, napinjali zbog nezaposlenosti. Kao zidar, Refik je radio i po ovom kraju, pogotovo u Grožnjanu. Sada je trebao ici ipak u pravcu Oprtlja, srecom ne baš do njega, nego bliže, do Makovaca. U svakom slucaju, nije želio više stopirati: krenuo je putem koji vodi preko Tribana. Sunce je obasjavalo svaki njegov korak, uspinjao se rastreseno, ne primjecujuci predmete oko sebe. Ponovno je vodio svoju nemuštu raspravu s medicinskim sestrama u Izoli, koje prema starom Refiku nisu pokazale ni trunke respekta. Barem ne onakvog kakav je on ocekivao. Likovao je sad što je radio baš ono zbog cega se i zakacio s njima; izogibajte se gibanju na prostem, uhvatio se za to, dalje nije ni slušao što mu govore: on da se ne giba, pa to je k'o da su mu dali da potpiše vlastitu smrtnu presudu! Bit ce da su se i one naljutile na njega jer je na njihovo pitanje kje vas je picil komar, odgovorio s odobravanjem: ma što jes'- jes', jebeno me spicio! Stao je nakratko u sjenu jedne oronule kamene kuce, lastavice su medutim bile tako glasne da su mu skroz zaplele misli. E, kad vas ja spicim... Napokon se malo osvrnuo oko sebe, po rubovima ceste ispred njega ocrtavale su se jasne sjene stabala. Na sljepoocnicama izbile su mu prve graške znoja, obrisao ih je dlanom. To ga je podsjetilo da je krenuo po mokracu. Mokracu žene koju nikada nije vidio, samo se cuo s njom preko telefona. Susjeda mu je Maja – kada joj je uz kavu ispricao svoje patnje i razmotao vec poluzgužvan papir s dijagnozom, jer nije to znao napamet, to cikungunja, što je njemu zvucalo skoro kao uvreda - dala broj. Jedva je docekala, ne slušaj ti lekare, bila je njena omiljena uzrecica, uvijek je imala neke cajeve i medove, sad je došla na svoje; ona zna ženu koja ima takvu mokracu, da ne samo da ti se koža oporavi, nego nema šanse da te komarac više ni pomiriše – a ne smrdiš – dodala je odmah. No, Refika je baš to zanimalo, kako ne smrdiš, popiša te, a ne smrdiš, kako ti to misliš? Kao prvo, ne popiša te, dobiješ bocu, platiš, pa se sam utrljavaš, drugo, to je mokraca koja je odstajala nekoliko dana, nije to ko da se sad popišaš! – dobio je žustri odgovor. Refiku je, medutim, i sada, kad je vec bio na put prema Makovcima, stalno bila ta slika pred ocima: on leži, a iznad njega neka mlada žena – piša, mokri na njega. To ga je vuklo, dok se ne oslobodi te slike, dok ne ode po mokracu, nece se smiriti, shvatio je jedne noci. Nekoliko dana trebalo mu je, ipak, da bi se odlucio. Gdje god da je vidio lijepo žensko celjade, zamišljao se pod njezinim nogama, obliven mokracom, ta je slika bila jaca od njega, morao je na put. E vala, prokleta bila – pozdravi se s Majom, koja mu je tutnula u ruke novac i popis preparata koje je narucila od iste te žene, Blanke. Vec sam bio zaboravio na žene, nervirao se Refik, ostavljaj