Ovaj mali izbor karakteristicnih pjesama želi predstaviti najnoviju pjesnicku zbirku slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka, nazvanu MOM, odnosno Mala Osobna Mitologija. Sam pjesnik kaže kako je tu knjigu morao napisati, kako ga je teret obiteljskih uspomena i povijesnih nedaca upravo silio da se s njima i na ovakav, pjesnicki nacin, obracuna. Naime, dio tragicnih sudbina i zapletenih životopisa svojih izravnih predaka vec je bio iskoristio i kreativno obradio u davnom dramskom tekstu Vojnici povijesti, ali bolna kronika i slikovita društvena freska Novakovih, Cepicevih, Schwartzovih i inih zaslužila je dubok odjek. Pjesništvo Borisa A. Novaka obilježilo je cijelu etapu slovenske lirike, a kroz više od tri desetljeca objavljivanja zauzelo je jedno od najviših mjesta na nacionalnome Parnasu. Uz nekoliko saputnika on je najodredenije prekinuo s kulturnom hegemonijom neoavangarde (reizma i ludizma); premda je umio asimilirati i neka njezina pozitivna iskustva. Težnjom prema oblikovnom savršenstvu i vracanjem na dominantu vezanoga stiha afirmirao je izražajno majstorstvo, a duboko intimnom i emotivno proživljenom motivikom uspio je ostvariti širu komunikativnost. Prema dosjetljivoj formulaciji Tarasa Kermaunera, Novak je najdublje osjetio iscrpljenost eksperimentalnog radikalizma i poželio se vratiti na pocetak, cak Prešernu kao ishodištu i simbolicnom izvoru jezicne cistoce, slikovitosti, zvonkosti. Necemo na ovome mjestu navoditi naslove pjesnikovih zbiraka, još manje motive njegovih teorijskih i eruditskih knjiga, imena niza pjesnika što ih je majstorski, s raznih jezika, prepjevao, necemo se baviti njegovim bogatim nastavnim radom, znacajnim društvenim angažmanom, širokim svjetskim vidicima, pisanjem za kazalište i za djecu itd. Boris A. Novak (roden 1953. u Beogradu) rijetko je zanimljiva i stvaralacki i eticki integralna osobnost, koja svojom djelatnošcu premošcuje epohe i prostore a svojim osjecanjem duga prema sredini i svom vremenu ispunjava mnoge praznine. Ali možemo požaliti što nismo u stanju prevesti citavu njegovu najnoviju knjigu, jer svojom formalnom zahtjevnošcu i povremenom elipticnošcu povoda mnogi se tekstovi odupiru primjerenom prenošenju. Istina, pjesnik je vec imao odjeka i u hrvatskoj sredini, zahvaljujuci kongenijalnim prepjevima Luka Paljetka i Željke Corak, a na srpski ga je prevodio Milan Ðordevic, no njegovo najnovije i najosobnije poetsko svjedocansvo zasluživalo bi cjelovitu verziju. Stoga, uz nekoliko ovdje prevedenih uzoraka razlicitih pjesnicko-pripovjednih postupaka, moramo makar naznaciti neobicne tematske raspone i gotovo cudesne profile niza tretiranih figura. Boris, dakle, nije mogao odoljeti a da ne evocira i neke komicne situacije poput djedova izigravanja ludila (i odgovarajuceg gubitka službe), poput oceva cuvanja kornjaca ili poput naslijedenog sefa, u kojemu je Herr Holzer ostavio (umjesto novca) male fizicke tragove svojih ljubavnih avantura. No još je manje mogao ostati gluh i slijep na dramaticne situacije i drasticne izazove sudbine što su pogodili citav niz njegovih srodnika: ujak Jerolim (vojni pilot) gine u sudaru automobila s vlakom i pred smrt ostavlja poruku da oslobodi krivnje željeznicara koji je zaspao i nije spustio rampu, ujak Rudolf nestaje u Sibiru, ujak Leo (muzicar) biva mucen i strijeljan od Nijemaca, a citav opus njegovih kompozicija stradava od bombe, tetka Nadžida preživljuje Goli otok… Oceva partizanska epopeja, s nizom zanimljivih epizoda, biva zaokružena poratnim smjenjivanjem, majcino življenje pak završava u bolnom gubitku pamcenja i orijentacije u vremenu, itd. Autobiografski elementi takoder nisu zanemarivi: sjecanje na djetinjstvo uracunava i beogradski vrt i slucajni susret sa razvlaštenim Ðordem Karadordevicem, aktualnije zgode odnose se na ratove u susjedstvu i na prijetnje što ih sam dobiva zbog svojih društvenih akcija. Konacno, i ne manje važno, zbirka se bavi i vlastitim mu obiteljskim prilikama, da bi, nepateticno ali zdušno, završila autenticnim ljubavnim tonovima, te – nakon prethodeceg iskustva zbirke Alba – našla svoju kodu u prisnom obracanju dragoj osobi. Grubo prepricani povodi, dakako, ne mogu nadomjestiti ucinak samih pjesama, ali mogu barem dati dojam o teškocama što ih je pjesnik sam sebi zadao i kompleksnosti odnosa što ih je pritom morao rješavati. Možda je najbolje navesti sudove nekih autorovih uvaženih kolega, da bismo shvatili ucinak njegova napora. Tako pjesnik Milan Dekleva piše: „U toj je iznenadujucoj i potresnoj zbirci pjesama Boris A. Novak 'prevodilac ljepote'. Otkud dolazi ljepota i u što je treba prevesti? Dolazi s one strane rubova uspomena, iza svjetlosnoga obzorja, što ga riše mala osobna mitologija. Od tamo gdje se pocinju splitati sudbina i egzistencija, moc i predanost biti. A kamo je treba prevesti? Treba je prenijeti preko 'temeljnog ljudskog praga', što ga predstavljaju 'potpisane rijeci'. Treba je spremiti u dom potomaka, stojeci na izloženom križanju vremena. To je moguce uciniti jedino jezikom krvavo razboljene osamljenosti, s nasladom pjesme što nestaje u ljubavi prema istini, nerazumljivoj istini…“ U empatijskom eseju Pjesnik kao mitolog pjevidrug Ivo Svetina razraduje usporedbu Novaka s ocem nacionalne lirike: »U skladu s 'postupkom' što ga je u slovenskoj poeziji prvi koristio Prešeren, Novak opjevava svoju 'Vrbu' i 'kucu svojega oca', koju je vrijeme vec sacuvalo u velikoj knjizi povijesti, a pjesnik je tu zato da iz te povijesti nacini mit, da linearno povijesno vrijeme zakrivi, zaokruži, da ono postane ciklicno, dakle trajno se vracajuci svojemu pocetku, poput zmije koja grize vlastiti rep, te ga tako spasi od 'zuba vremena', otrgne ga zaboravu i još više – udijeli mu vjecnu mladost i ljepotu, jer taj proces ujedno tece i kao 'prevodenje u ljepotu'.« Knjigu zaokružuje desetak fotografija, što daju faktografsku dokumentarnost i na svoj nacin verificiraju receno, a to se posebno odnosi na reproducirana dva pisma (i popis osudenikove imovine) što ih mladi komp