Jedna subota bistra neba i topla i ugodna zraka, sa suncem koje ima posljednji pokus pred ljeto. Umirujuca glazba radija ispunjava tišinu, u mojem se praznicnom srcu gnijezde galebovi koji dolaze jesti na strehu male kuhinje u dvorištu, vjecno u sukobu s uzetim psom Jerryjem, koji zaraduje svoj kruh lajanjem na svaku pticu. I tada, u tom stidljivom proljetnom lahoru nakon kišnog tjedna, na vratima se pojave oni. Došli su s procvjetalim granama breskve, ubranim na drvecu koje raste u vrtovima i na livadama obraslim samoniklim biljem. Mnogo uzajamnih osmijeha, govor utroje, medusobno se prekidaju dodatnim hihotima. Najveca mi djevojcica s blagom ljupkošcu nudi cvijece i predstavlja se: „Seada, ja se zovem Seada.“ Ostali? Jedan, dva, tri, cetiri, pet..., ta koliko vas je? „Ne znaju pozdraviti“, jedva prebaci preko usana Seada, „treba ih žaliti.“ Zahvaljujem na cvijecu. Kratak oproštaj. Nastavljam kucne poslove uz sve olakšice mira, uronjena do glave u radini odmor na koncu jednog nabujalog tjedna. Nakon nekih sat vremena, opet zvono na vratima. Pohitam, prebrzo, hop, tko je, samo trenutak! Oni su. Crvenih obraza, još zadihani. Ovaj put s ljubicama. Nekako odvec mirni, buduci da ih je pet. Nova lica. Nova skupina, samo Seada je iz prijašnjeg mnoštva. Onog što dolazi u posjet uzetom psu Jerryju, koji nije uvijek bio takav, vec je s njima istrcao svoj život livada i borika. Tako da su Saša i Sanjin odrasli uz njega i sada rade kao pomocnici u kuhinji. Kod Karla uce prati sude i cistiti ribu, ali nedjeljom ujutro nalaze vremena da ga podu pozdraviti: Jerry, Jerry dragi, kako si? On je ispružen nauznak ili oslonjen o bok vec više od godine i pol. I Seada ga je došla vidjeti, ostali cudom ostaju nijemi, ravnodušni. – Tko su ovi, Seada, ovo dvoje ili troje nisam nikad vidjela u našoj cetvrti? – To su moji bratici, Asim i Emir su braca. I svi pobjegnu, Seada potrci za njima. Sljedeci dan zrak je još lakši. Pticji koncert budi vjeru u postojanost proljeca. Vrapci i kosovi bore se za mjesto na granama akacije. Golubovi i galebovi otimaju se o hranu na krovu nadstrešnice. Stršljeni se pomamili nad uzburkanim mirisom carevica. Lažno praznicna nedjelja, s glacanjem rublja i ispravljanjem uradaka, prije nego što nanovo zapocnem tjedan vratolomija izmedu škole i kuce. Zvono na vratima. Opet oni, Seada and company. – Emir je rekao da mu se dopadam – priopcava mi Seada. Onaj viši, Asim, stoji nepomican, mršav, povucen, pomalo dodvoran, kao obnemogao u nekoj svojoj samoci, kao da je istodobno živ i mrtav. Samo smrtno bljedilo lica upucuje prije na neku bol no na bolest. Žalobno lice. Najmanji se pak djecak bezrazložno ustrcao s jednog na drugi kraj skupine, kao ptica koja se nalazi u krletci a ptickost joj uzbibala nutrinu, u ocima mu nešto izmedu nezadovoljene radoznalosti i straha. Cudna djeca. Htjela bih ostaviti stvari neodredenim, ne želim ništa znati, ostavite me na miru, djeco, imam posla. Ali Seada nastavlja nametljivo, znacajno, kao netko tko zna važne stvari. – Njegova je majka mrtva u logoru, a oca su mu ubili. – Kako, ma što govoriš? Cija majka? – Asimova i Emirova majka. No da, njegovoj je majci mozak iscurio iz glave. U srcu uzbuna "Kako?", nastavljam nakon što mi se povratio glas. – Pa da, ništavilo joj je nagrizlo mozak... A i drugim mamama. Ja sam tresao sve mame, onako kako se protresa mlijeko da bi se napravio maslac, i poslije sam po mirisu prepoznao svoju pravu mamu medu mnogim mamama kad su ih donijeli u selo na kolima. Baš po tom majcinskom mirisu koji se iz glave širio žilama kad bi mi se približila mokre kose i pokrila mi lice. Moje oci konacno su susrele one prelijepog djecaka koji je govorio poput lavine. Odmah ih spusti, stoji tako, šutke drhteci, u krhkoj ravnoteži izmedu nevinosti i ljupkosti, pogleda uprta preda se. Kad ga podigne, upravi ga u nebo. Pogledam ga bolje s boka: kovrcava kosa, glavica kao u Arthura Rimbauda, izblijedjeli jeans, raznobojna košulja. Kaže: - Istina je, istina je, jela je mahovinu i ptice, a i kamenje je bacalo ljude, istina je. Seada me izvijesti da ce tata i mama ugostiti Asima i Emira tjedan dana, a potom ce oni otici živjeti kod drugog ujaka, u Šijanu. I Asim Rimbaud sada nastavlja brzo i potanko, dopuštajuci se tek poneki maštovit zastoj: – Istina je. Tavan naše kuce srušio se na nas, a mi smo bili pod krevetom. Sad cemo tjedan dana biti kod ujaka Mehe, onda idemo k ujaku Enveru, a onda idemo našem starijem bratu koji živi na Verudi. I tako, malo ovdje, malo ondje. Kružit ce izmedu tri rodaka: kod svakog po tjedan. – I onda cemo se vratiti u Bosnu, kad naša kuca više ne bude imala vrtoglavicu i brašno bude odvojeno od pepela – kaže Emir. – I vratit ce se muslimanske ovce i kokoši, a i hrvatske ovce i kokoši. I pas Grom ce se vratiti. – A tata nece. Oni su pili i onda su povracali, a tati je krv curila po glavi, vratu i iz otvorenih usta, širom otvorenih, izlazio je gutljaj jogurta. Svi su bježali kao zecevi, ali mi bez mame i bez tate nismo znali kamo trcati i skupili smo puno crjepova po dvorištu. – Eh da, oni su povracali i onda pili, i krv je tekla iz zemlje i curila prema drvecu. I komadi krova su letjeli po drvecu. – Ma da – kaže mu Seada – drvece je u tvojoj glavi... – Eh da, ali nece se vratiti Asad i Branko, mrtvi su, izgorjeli u vatri. – Ne, nije istina, oni su izgorjeli vatru – proturjeci spremno Emir. Tek sada shvacam da ima nešto ludo i nelogicno u razmišljanju Rimbaudovog brace. Pokušavam razumjeti: – Kako? – kažem. – Kako? Umrli su, izgorjeli, Emire? Kako je bilo? – Olovo ih je napunilo hicima, i potom su tijela spalila vatru i okolnim se smradom širio zrak. Seada je udarila u smijeh i kaže tihim glasom: – Magarac je, vidite? – Eh da, ali tata nam je rekao da oni koji zapovijedaju naslijede zemlju i mržnju... Mi smo otišli kamionom, bili smo sretni što odlazimo daleko, spavali smo sklupcani, stisnuti jedno uz drugo, sva