Na mnogo nacina se može sagledati pjesma, a jedan od njih je da se pjesma ne sagleda uopšte. I to može izgledati kao nevinost, zdrav razum pomiješan sa nevinošcu, popustljivost uznapredovanih godina, kada se pogledaš u ogledalo i vidiš da si ostario. Tada covjek pomisli da je možda prekasno Za sagledavanje, za htjenje, za sud, ali granice nisu sasvim jasne; kao kad sunce zalazi i izletu je skoro kraj, i povratak sa sela u grad u sumrak postaje lakši, zavodljiviji u polusjeni sumraka. Ali možda je prekinuti dan ono što te više utješi, porodicna vecera, citanje pored vatre, u pucketanju vatre rasplamsavanje razgovora, prije nego kreneš spavati u sobu ogledala. I tada, u tim godinama, sagledavati ili ne sagledavati ostaje uvijek licna stvar, izbor, ili želja da se izabere, ili maksimum svada izmedu muža i žene budnih u krevetu. Naravno, moguce je reci sve ovo mnogo drugacije, i onda sagledavanje se mijenja, ili se prilagodava, prilagodava svoj glas kao što se naši glasovi prilagodavaju satima dana, ljudima, stvarima... I kada se šuti, i sagledavanje šuti, ili ponekad istražuje, traca oko te šutnje kao žena na pijaci, i nalazi neka rješenja, zdrave pokazatelje neke i u šutnji, ali to nisu sigurno odgovarajuca rješenja. Malo više naprijed, malo dublje, covjek otkriva uvijek nelagodu, koja nije uobicajena nelagoda, nego nešto od prethodnog dana, ili nešto što ne govori, i ne komunicira, i ne uplice se u korak kao kamen na stazi, tako da ne izgleda kao uobicajena nelagoda, ali ne izgleda ni mnogo drugacije. Kada dan umire i jesen stresa sa grana posljednje lišce, i zrak je cist i svjež, malo prije polaska na spavanje. prevela s talijanskog: Nadira Šehovic