"Ljubavi, gdje si? Odsutan si." "Još jedna godina iza nas", odgovori on, nevoljko. "Još jedna godina zajedno", rece ona, razgovorljiva. Lagani povjetarac puhao je s mora. Cešljao je njegovo lice, njen potiljak. Dan se raznizavao izmedu neba i mora, u eksploziji boja. Povjetarac je milovao stvari i cinio ih nestvarnima. Uvlacio se medu biljke razbacane oko terase. Šaputao u krošnjama. Njihao jarbole usidrenih barki. Golicao motke jedara i zapone, užad. Okretao kormila i zastavice. Izdizao se na vrh zvonika, lijegao na dno male lucice. On zatece sebe kako misli: Kada zaustave vjetar, svijetlo ce se ugasiti; dogodit ce se jasan buc koji ce umrijeti utopljen u zemlju. "Kada budemo stari, i gledanje ce nam ciniti zadovoljstvo", pojacala je ona dozu, znajuci da je ne sluša. "Oprosti, draga. Nisam te pratio. U kom smislu?" Odjednom, neka graja u krešendu provalila je u taj godišnjeodmorski istarsko-venecijanski prostor. Prekinula je povjetarac i zaustavila zalazak sunca. Dva psa su se parila na drugoj strani ulice. Grupica djece oko njih. Smijala su se. Pokušavali su ih razdvojiti udarcima nogu i trzanjem. Prolaznici su zastajali. Neko je zapljeskao rukama. Kada su se dva psa konacno razdvojila i pobjegla trkom, kao progonjene zvijeri, nevidljiva ruka je ponovo otvorila vrata povjetarcu i upalila finale dana. "Ko zna zašto su farovi svi crveni!?", rece ona. "Ako je to pitanje, zaista ne znam šta da odgovorim. U svakom slucaju, nisu svi crveni.", rece on. "Pa, ja ih vidim crvene." Crven je bio odsjaj sunceva zalaska na moru. Sunce je izgledalo kao ogromna naranca napola presjecena duguljastim crnim oblakom, ispružena na horizontu. Vec duže vrijeme mu se u ušima vrtjela jedna rijec koju nije uspijevao odgonetnuti. Proganjala ga je, kao što nas nekad proganja neki refren, neka melodija koje se ne možemo osloboditi. Ko zna zašto, ko zna kako, ko zna otkud mu je ušla u mozak, u krvotok. Nekad se rijeci zalijepe za prste ili za papile ukusa; položene prašinom ili peludom, prodiru kroz pore ili sa tekucinom koju gutamo. Ne osvrcu se na zvuke, prodiru u nas u tišini da bi probudili u nama ko zna koje iskonske svjetove. Sa druge strane ulice svijet je prštao glasovima; mješavina govora i zvukova širila se zrakom, sudarala se, miješala i završavala ko zna gdje. "Gogal..." "Molim? Dobro što me ne slušaš, ali to što mi odgovaraš nerazumljivim rijecima, lici mi na demenciju", rece ona tonom iritiranim i šaljivim istovremeno. "Kako tebi zvuci Gogal? Šta rijec Gogal za tebe znaci?", upitao je tonom covjeka koji tetura i traži oslonac. "Ništa", odvratila je kratko ona, "zvuci mi kao gugutanje novorodenceta". U posljednji trak svjetlosti prodrla je sirena. Zaustavio se stari autobus, promukao i raskliman. Crvenkast kao zemlja, blokirao je ulicu i zaklonio horizont. Vrata su se otvorila s piskom, ali niko nije izašao. Na strani, upravo ispred terase, veliki bijeli natpis: Jezus te gleda – Gesù ti guarda. On se nasmiješio. Ona je pomislila: kakva budalaština. Pas od ranije lupio je njuškom u zadnji tocak. Podigao je nogu i popišao se. Njih dvoje, umorni od dana, umorni od tišine, ustadoše i krenuše ka kuci. Bio je to poseban dan. Praznicki, njegov rodendan. Ona je došla na ideju da mu pokloni stari sat za nocni ormaric. Jedan od onih antikviteta koje je ona veoma voljela i koje je on primao kao dragocjene beskorisne predmete. Osobit sat sa pokretnom lampom, u obliku kišobrana od kromiranog mesinganog lima. Zabavljao ga je taj sat sa kišobranom. U kuci ga je opet uzeo u ruku. Rukovao je s njim kao što se to radi sa starom krhkom stvarcicom. Podigao je poklopac koji je pokrivao sijalicu. Pogledao je unutra. Kromirani sloj je bio malo pohaban, pocrnio od vremena. Pogledao je s pažnjom i uocio dvije rijeci, ili dva sloga jedne rijeci podijeljene nadvoje znakom manje. Stavio je naocale da bolje vidi. I procitao, šapatom: Go-Gal. Stiže ga njen glas, iz sobe. "Dragi, jesi li navio sat?" Nije odgovorio. Nije znao šta da kaže. Napolju je bio mrak dana koji tek što je protekao. Podidoše ga po ledima žmarci, vlažni i hladni. Probudio se. Napolju je bio mrak dana koji je tek poceo. prevela sa italijanskog: Nadira Šehovic