Svaki put kad su mi tražili neko svjedocenje o Balkanu, gdje sam se rodio i proveo veci dio života, javljala se u meni neka vrsta otpora ili tuge. Toliko sposobnih i dobrih ljudi poniknulo je na našem tlu, a toliko nesrece i muke zadadoše jedni drugima! Zašto je tome tako? Tražio sam odgovore na takva pitanja i nisam bio zadovoljan onima koje sam nalazio. Tekst koji slijedi najprije je, djelomice, izgovoren na jednom skupu u Sarajevu za vrijeme ovog posljednjeg rata – izgovoren je kao prica, a ne procitan kao referat. Zatim sam to negdje, ne sjecam se više gdje sve, ponavljao. Mislio sam pretvoriti to u esej i staviti u neku knjigu. Nisam to ucinio, nešto me prijecilo. Neka citalac ovih redova prihvati cinjenicu da je ovo bilo naprosto izgovoreno i registrirano na vrpci, a ne pisano i uskladivano. Vjerojatno se štivo razlikuje od vecine mojih napisa, na kojima sam dugo radio, popravljao ih ili kvario dopunjujuci ih. Melankolija me sprecavala da tako i ovdje postupim. Ali zato je možda ovaj rad za «Sarajevske sveske» spontaniji i izravniji. *** I. Granice Balkana istodobno su zemljopisne i anegdotske. Istocnu granicu odredilo je more i povijest tako da ona uglavnom nije sporna. Na sjevernoj strani stvari su složenije: Sava i Dunav tvore jednu vrstu prirodne granice koja se uzima u obzir makar se ponekad ne prihvaca – balkanski je element djelatan te negdje možda nadilazi spomenute rijeke. Na zapadnoj pak strani, granice su dobrim dijelom anegdotske, ponegdje cak i više nego zemljopisne. Autor «Dunava», Claudio Magris, govori o tome na dobronamjeran nacin, koji ovdje pokušavamo prenijeti u slobodnu prijevodu. Onaj tko iz zapadne Evrope gleda prema istocnoj i južnoj cesto ce reci, ozbiljno ili u šali, da Balkan zapocinje u Becu ili Münchenu. I Metternich je jednom prilikom, vjerojatno rasrden na svoje sunarodnjake, ustvrdio da je Balkan pokraj beckih zidina, do kojih su doprle Sultanove trupe i pred kojima su turske «kafedžije» ostavile kavu dotad nepoznatu austrijskoj imperijalnoj prijestolnici («Ah, te divne becke kavane, nema im ravnih u svijetu!»). Pravi Beclije i «Minhenci» protestiraju i poricu navedenu granicu. Njima Balkan zapocinje s onu stranu crte koja ih dijeli od bivše Jugoslavije, recimo u Ljubljani i Zagrebu. A na to se pak vrijedaju Ljubljancani i Zagrepcani – Balkan je istocnije, u Beogradu, Sarajevu, Prištini, Tirani, «tamo». Tko bi tu prihvatio zlocestu dosjetku najvecega hrvatskog pisca Miroslava Krleže da Balkan zapravo zapocinje pokraj otmjenog zagrebackog hotela «Esplanade». No, ostavimo postrani anegdotu. U «Enciklopediji Jugoslavije» koju je Krleža brižno vodio i pomno nadzirao, stoji da granicu na sjevero-zapadnoj strani Balkana, napose u Hrvatskoj, tvore rijeke Kupa, Sava, Dunav. (Geo-antropolog Jovan Cvijic je svojedobno spominjao i Socu kao zemljopisnu ili geološku granicu, ne politicku.) Na jugu pak, duž jadranske obale, granica koju takoder navodi spomenuta «Enciklopedija» išla bi sve do Rijeckoga ili cak Tršcanskoga zaljeva, cime bi zahvatila i dio Slovenije. Valja ipak napomenuti da obala koju nije okupiralo Tursko carstvo ima mjestimice razlicite identitete, koje je dijele cak i od vlastitoga zaleda, od tako cesto potcijenjene «zagore». Teško je, medutim, prihvatiti da, na primjer, Livno ili Duvno (Tomislavgrad), Imotski sa svojom Krajinom pa donekle i Klis, Sinj pa cak okolica Karlovca – nisu na Balkanu. A gdje bi tad bili?! Ta gdje se onda odigrala povijest koja je okrunila kraljeve i stvorila hrvatsku srednjovjekovnu državu – ako ne upravo u tome dijelu našega poluotoka? Kad bi se segment Evrope o kojem je ovdje rijec oštro dijelio na Balkan i ne-Balkan veci bi dio hrvatskoga prostora ušao u prvu kategoriju. Prema tome, onome tko se po svaku cijenu odrice Balkana, evropske kolijevke, neka Bog oprosti – jer ne zna što cini. II. Na balkanskim prostorima prošlosti nije uvijek dano da postane historijom. Prošlo se vrijeme, unatoc tome, proglašavalo historijskim. Krnja svijest o historiji radala je i poticala razna tumacenja prošlosti. Nacionalna historija odabirala je ona koja joj izgledaju najpovoljnija, zaobilazeci pritom objektivnost ili zanemarujuci vrijednosti. Na prostoru gdje prošlost preplavljuje historiju dogadaji se ocjenjuju sami po sebi, bez racionalne provjere, izvan kontrole povijesnoga uma. Iza svake podjele ostalo je na ovim prostorima nešto neriješeno i nedovršeno. Iz neriješenosti ili nedovršenosti radalo se opet nešto što je trajalo krivo ili se razvijalo naopako. Razne posebne «istine» – grcka, srpska, bugarska, hrvatska, albanska, takoder i pravoslavna, katolicka, muslimanska itd. – smatrale su se svaka za sebe jedinstvenom i pravednom. Tako se relativizirala Istina o Balkanu, na njemu samom i izvan njega. Dio posla, ponekad najvažniji, stalno je ostajao neobavljen. Bivao je odgoden za neko drugo, «povoljnije» vrijeme. Ono je pak kasnilo ili uopce nije stizalo. Dogadaji se nisu uspijevali zakljuciti na prirodan nacin i izvesti do kraja – stvarali su nedovršena razdoblja i nepotpunu prošlost. Sakatu povijest. Ideologizirana svijest pravi vlastite scenarije prošlosti, navodeci pristalice ili podanike da ih prihvacaju i da u njih vjeruju. Oslanja se više na mit nego na stvarnost, ne pravi razliku «izmedu mita i pobjede nad mitom» (Krleža). Cak i «utemeljujuci dogadaji» postaju plijenom proizvoljne naracije ili fikcije te, kao takvi, teško mogu ponuditi osnovu korisnim, pozitivnim pothvatima. Narodi koji su kasno postajali nacijama, pogotovo nacionalnim državama, dugo žive stanovitu dvojnost u sebi samima: ponašaju se i kao narod i kao nacija. Teško je odrediti pouzdana mjerila identifikacije u takvu slucaju, cak i tamo gdje se služimo manje ili više ist