U prvoj polovici mjeseca maja god. 1892. javiše nam, da je neki seljak iz Sitnoga, radeci na svojoj zemlji, naišao na znatan broj broncanih nahogjaja. Što je težak kazivao, bilo je tako nejasno i raznoliko, da ne mogosmo uhvatiti prave slike o tom nalazištu. Tek kasnije, kad nam donesoše na ogled jedan kelt i jednu spiralnu dvotoku te nam rekoše, da se toga i više našlo, i da je u zemlji bilo sve zajedno a teško da je 8 do 9 kg, onda odmah odlucismo poci na lice mjesta, da razgledamo predmete i da izvidimo mjesto, gdje su ih našli. Sitno je selo na sjevero-zapadnoj granici stare Poljicke knežije. Leži na strmim obroncima Mosora. Izmegju glavica steru se doline s plodnim oranicama, a podnožja Graca, Dracevice i Makirine, glavice megju Mosorom i Porunom, okicena su vocnjacinia i vinovom lozom, goli pak i strmeniti vrhunci posijani su gradinama i gromilama, tim ocitim dokazima, da je taj kraj vec u najstarije doba bio naseljen. Na vojnickom zemljovidu Zon. 31. Kol. XV. nahodimo u sredini zabilježeno selo Sitno. Povrh Graca zabilježeno je brdo i kapelica Sv. Kuzme (717 m), njemu na istok posred kuca zabilježena je druga crkvica, ali bez imena; to je kapelica Sv. Roka, a izmegju nje i prve kuce prema istoku nalazi se ono mjesto, gdje iskopaše naše broncane nahogjaje. (Vidi sliku 1.) Danas je vec posve utvrgjeno, da gradine sežu u doba prehistoricko. U velike nam je žao, što nijesmo mogli god. 1890 zajedno s gosp. kustosom Szombathy-jem vršiti iskapanje na gradini Sv. Kuzme, kamo bijasmo pošli, znajuci za stalno, da bi nam se bio trud naplatio; ali su na žalost naši seljaci tako praznovjerni, te se plaše, da ce im grad potuci plodove, ako se, kako oni kažu, prevrcu mrtvacke kosti po gradinama i gromilama. Na južnim obroncima brijega, na kome stoji crkvica Sv. Kuzme — na bližnjoj visoravni — nagjeni su broncani predmeti, o kojima hocu da govorim. Vrijedno je pripomenuti, da je i prije tu nagjeno u nekim grobnicama broncanih stvari; pošto im se pak nije davala nikakva važnost, razlupali i razbacali su ih neuki seljani. Ipak nam je pošlo za rukom, da skupimo nekoliko takovih stvari od tamošnjih seljana, kao n. pr. jednu naocarastu spiralnu dvotoku, nekoliko sapinjaca i t. d., što smo po gosp. kustosu Szombathy-ju poklonili carskomu dvorskomu muzeju u Becu, a ono što još kod sebe cuvamo, nastojacemo, da što prije objavimo. No da se vratimo k nalazištu! Ovako mu ugjoše u trag: Božo Grujica pok. Blaža, stao kopati u svom vrtlicu kod kuce, ispod Mosorskih hridina. Aluvionalno zemljište je tu neka vrsta sive ilovace, koja je nastala od razdrobljenog mosorskog vapnenca iste boje. U dubini od kakovih 50cm udari mašklinom na novi sloj od crnice i kamenih odlomaka (škalje). Odgrnuvši taj prostor za tri cetvorna metra, kopao je dalje crnicu, pomiješanu sa škaljom, i to u nadi da bi se namjerio na živac kamen, iz kojega je kanio vaditi gradjivo za novu kudu, što ju je baš tada zidao. Nego dignuvši i taj sloj, koji je mogao biti debeo 10 do 15 cm, zacudi se naišavši na tvrd i kompaktan sloj zemlje, na kojemu nagje ugljevlja i luga. On raskopa i taj, kako ga on nazva komin (ognjište), a pod njim nagje mnoštvo kostiju, koje, ne davajuci im nikakve važnosti, razlupa i razbaca, tražeci ne bi li što drugo ispod njih našao (vidi sliku 1. kod tacke a). Po sicušnim komadicima, što smo ih sakupili po zemlji, nijesmo nikako mogli odrediti, kojim su životinjama mogle pripadati, ali je Grujica tvrdio, da su te kosti bile poput volovskih ili konjskih. Grujica, našavši se u cudu s tih nahogjaja, uznada se, da bi tu mogao naci kako blago, i uzme dalje kopati sve do dubljine od 6 do 7 m i to baš kod živca kamena, oznacena na slici 1. pismenom a. Kopajuci još za kakih 50 do 60 cm dublje, otkri red stijena, a udarivši njihovim pravcem, dogje do drugoga živca kamena b. Kamenje u tijem stijenama bilo je tvrdo spojeno, tako da ga nije bilo moguce rastaviti, osim ako se koji kamen smrvio. Pošto je prevrnuo sve te stijene, ne našavši ništa pod njima, ostavi se toga jalovoga posla. Drugi dan opet uze u svom vrtlu tražiti kamen za gradnju kude, a pošto ga je s donjeg kraja uzalud tražio, prihvati se gornjeg. Tu odmah ispod zida (vidi sliku 1. b), kojim je vrt opasan, na zapadu od onog prije nagjenog ognjišta, odgrnuvši ilovacki sloj, ravno prema ognjištu, nagje nešto dublje sahranište broncanih prijedmeta (slika 1. y). Prijedmeti su ležali naslagani na goloj zemlji, a ne u posudama ili pod kamenjem, i to na prostoru od kakovih 30 cm2. Poredani bijahu tako, da su oveci komadi bili na dnu, na njima su bili položeni prebijeni, a na ovima ležahu nakiti zavijeni, ujedno s jednom rašljastom ukosnicom, slika 2., koja nam ne dogje ruku, buduci da je prodaše c. k. muzeju u Spljetu. Slicna ukosnica nagjena je prije nekoliko godina u Borovcima, metkovickog kotara, koju takogjer poklonismo dvorskom muzeju u Becu. U ovom nalazištu bilo je, zajedno sa spomenutom ukosnicom, svega osamnaest komada. 1. Dvije toke od oble žice s devet zavoja razitih i usporedo položenih. Žica vijuci se iz toke, diže se naspram toka osovno u vis, mota se deset puta na okrug te se svija, da drugu toku sastavi. Straga u sredini nema traga kvakama za jezicac. Premjer je toka 8 cm i 5mm, a dužina 21 cm, težina pak 40 dg (slika 3.). 2. Druge dvije jednako izragjene toke, koje su nešto manje od onih gore napomenutih. Žica, koja na sredini spaja toke, mota se samo cetiri puta na okrug (slika 4.). Ni ove nemaju traga kvakama. Premjer je toka 7 cm, dužina je 16 cm i 5 mm, svaka teži po 20 dg. Obje su jednake. 3. Dva kelta bez uha. Prvi, slika 5., dug je 17 cm, širok na ušcu 5 cm i 3 mm, na bridu 6 cm i 6 mm, a teži 70 dg; drugi, slika 6., dug je 17 cm, širok na ušcu 5cm i 3mm, na bridu 6cm i 6mm, a teži 66 dg. 4. Tri kelta s uhom: prvi je dug 14cm, širok na ušcu 4cm i 5mm, na bridu 5cm i 2mm, a teži 44dg (slika 7.). Drugi je dug 13 cm i 3mm, širok na ušcu 4cm i 2mm, na bridu 5cm i 7 mm, a teži 47 dg (slika 8.). Treci je dug 11 cm i 5mm, Širok na ušcu 4cm i 3mm, na