U maju 1898. imadoh prilike da proputujem Imotsko polje. Ono spada megju ona osebujna, uvaljena polja zapadne Dalmacije, koja su vec više puta opisivana. Sve njihove karakterne prilike važe i za Imotsko polje, a te su: sjeverozapadno-jugoistocni smjer, zatim ponajviše goli, opaljeni visovi, što ga okružuju i najzad ravnica samoga polja, iz koje se tek mjestimice dižu humci. Gledajuci ga sa povora Gorice ili Sovica izgleda ravno kao sto; oranice pri njegovim rubovima, te livade i pašnjaci, što leže u njegovoj sredini, iskiceni su, sad u vecem sad u manjem rastojanju, lugovima hrastovim i jablanovim. U mnogovrsno zelenilo miješa se siva i smegja boja štala i gospodarstvenih zgrada, ciji vlasnici mahom stanuju u selima na rubu polja. Kad jednom bude provedena regulacija rijeckih korita, postade dolina jednom od najplodnijih u Dalmaciji i Hercegovini, kojima ona pripada gotovo u jednakim cestima. Obilje je njene vode za nju i blagodat i nevolja. Glavna joj je tekucica ili „matica" rijeka Vrlika, koja izvire iz više izvora megju Glavinom i Prološcem. Ona prosjeca polje na njegovom najužem mjestu, megju Imotskim i Podbabjem, pa zatim tece vazda zapadnim smjerom do Bijelog brda. To je jedan od onih nekoliko uskih jugoistocnih ogranaka glavnoga polja. U tome ogranku gubi se rijeka kod Drinovaca u više ponora: ,,u jami na Radavi", nadalje kod Pecine i kod „jame Prosjecena", te najzad u Nugi',- ovo je zadnje mjesto kotlina, vazda puna vode. Iza ovih uvora, dalje prama jugu, pojavljuje se Vrlika ponovo, i sad je narod zove Pec. U svom daljem toku dobila je više imena: Tihaljina, Mladi i Trebižat, presijeca kotar Ljubuški te se najzad saliva kod Struge u Neretvu. Jugozapadnoj cesti Imotskog polja dovodi brzica (torrente) Suvaja veliku kolicinu vode, od koje znatan dio i pri žarkom dobu godine tvori „Jezero' kod Lokvicica. Isto tako preostaje na jugoistoku iza godišnjih poplava toliko vode, da od nje postaje drugo jezero, Krenica, sjeveroistocno od Drinovaca. Uz Vrliku i Suvaju ima još velika množina jakih izvora, i ja bih svakomu, ko bi htjeo da se bavi etnografskim studijama preporucio, da ih posjecuje za rana jutra; odavle se opskrbljuju vodom sva na vecim visinama ležeca naselišta. Ali marljivi ucenjak treba da ima otvrdnuli sluh, jer ga na svakom koraku pozdravlja poj „hercegovackih slavuja", mnogobrojnih, bacvama natovarenih magaraca. U jeseni izviru iz onih vrela, kojima mješcani pripisuju podzemne tokove (tako vele za izvor potoka Mrketine kod Gruda, da dolazi iz Buškog blata), ogromne vodurine. One se spoje sa Vrlikom i Suvajom i drugim gorskim potocima, koji se pretvore u rjecine, pa nacine od Imotskog polja jedno jedino jezero, puno riba. Da se održi najnužniji saobracaj, prave se tada skele. Marniji seoski mogucnici podignu i po koji most; kad nestane ljeti vodurine, ovi mostovi izgledaju doista cudnovati onako na suhu usred usjeva i marvenih stada. Tako je fra Jerkovic, župnik Drinovacki, godine 1889. i 1890. prinukao opcine Goricu, Sovide i Drinovce, te sagradiše most preko ponora Plavila. To je moderna analogija onoj uspostavi mosta preko rijeke Hippi („pons Hippi fluminis"), što su je izvele gradske opcine Novae, Delminium i Kiditae. Poplava naknagjuje gjubrenje, ali može i da jako naškodi žetvi, kad oticanje vode zakasni, ili ako se s jakih kiša, makar i mjestimice, opetuju poplave. Snijega malo pada, a i ne drži se dugo. Nadmorska visina polja iznaša na Vrlici 281 m, na jezeru Nugi 253m. Ni ovu okolicu ne poštegjuju bure i južnjaci. Šuma nema, da pruže zaštitu. Još godine 1717. spominje Provveditore A. Mocenigo guste šume oko Imotskog. Na putu izmegju Imotskog i Duvanjskog polja vidio sam pošumljenja i šumskih zabrana (ponajviše hrast), koji mnogo obecavaju. Naše je podrucje odijeljeno od mora ponajprije vapnenim stijenama Vilenjaka, Osoja i Kitice, zatim golim, krševitim zemljištem i najzad jakom Biokovskom kosom. Usprkos tim zaprjekama bilo je sveza sa morem. Na to nas upucuje cinjenica, što su Slivno, Krstatice, Medov-dolac, Berinovci, a osobito Grabovac (ciji nahogjaji sižu do u neoliticko doba), dakle predjeli izmegju mora i Imotskog polja, bili nastavani. Da je postojala sveza izmegju Imotskog polja i mora, svjedoce nadalje i one naseobine na samoj obali, u cijem je interesu ležalo, da budu u saobracaju sa gospodarstveno jacim zalegjem. Na toj su cesti Primorja do ušca Neretve dokazana ova rimska mjesta: Brela, Baškavoda, Bast, Promanja (Promaljena), Makarska, Podgora, Živogošce, Zaostrog, Lapcani ili Gradac i Bacina. Od tih je mjesta, koja megjusobno bijahu spojena umjetnom cestom, najglavnije bilo Makarska, Muccurum na zakljucku starog vijeka. Uz to se jace isticu Baškavoda i Zaostrog. Da je i zalegje bilo zainteresovano na primorju, možemo svakako zakljuciti iz toga, što se je jedan decurio grada Novae naselio u Zaostrogu. Ali svakako nije bilo umjetnih cesta, vec je roba po obicnim putevima donošena k moru i odavle odnošena pomocu tovarnih životinja. Glavnu pak prometnu žilu našega podrucja sacinjavala je vojnicka cesta Trilj — Narona, koja se je protezala duž cijeloga zapadnoga ruba Imotskog polja. Ona je danas narodu poznata pod imenom „Strada romana" ili rimski put. Njene ostatke i jedan miljokaz dokazacemo u poglavju Podbabja i Kamenog mosta. Za mnogo više spomenika doznasmo vec na onoj cestovnoj pruzi, što se prikljucuje našemu dijelu, a pripada kotaru Ljubuškom. Cesta je dovršena još u najstarije carsko doba, jer je spajala najvažnija mjesta Dalmacije, naime uz Burnum takogjer i Gardun kod Trilja i Humac, a ovi su utemeljeni u vrijeme, kad za Rimljane ne bijaše osjegurano primorsko zalegje i kad je i samo primorje potrebovalo zaštite. Sve važnije ceste srednje Dalmacije otpocele su pod Augustusom, docim ih je Tiberius dovršio; ne cemo dakle pogrješiti, ako gradnju i ove ceste stavimo u receno vrijeme i ako spomenik iz Lokvicica smatramo da potjece sa recene ceste a iz godine 26. ili 27. Spomenik taj