Prije dvadeset manje nekoliko godina putovah Katunskom nahijom, koliko radi prohodanja po onijeh vrleti, još više radi upoznavanja narodnog života i obicaja. I na povratku s toga mog putovanja svratih kod onda bivšeg, a danas vec pokojnog plemenskog kapetana cetinjskog Laza Puranova. Delje. Ko nije vidio onaj snop jakijeh žila, one cvrste i snažne kosti, ono ocvrslo meso, onu u starome tijelu mušku, momacku snagu, onu hitrinu i okretnost, taj ce mucno moci sebi predstaviti, kakvi bjehu stari „lafovi“ crnogorski, kakve ono bjehu snage i sile. Sjeverno od varoši Cetinja, u dužini krajem cetinjskog polja pružilo se pleme Donji Kraj. U sredini donjokrajskog plemena naseljeno je brastvo Delje. Predanje kazuje, da se rodonacalnik Delja doselio na Cetinje kao „delija“ uz Ivanbega Crnojevica, te se ovdje naselio i oženio. Koliko je poznato, Delja nikad nije bilo množina, pa tako i danas ih ima samo nekolike kuce. Dakle Lazo Puranov bješe jedan izdanak brastva Delja. Lazo Delja je postao plemenski kapetan cetinjski: donjokrajski, baicki i konadžijski, što on, u njegovom dobu, bješe covjek za toga posla. Istina on bješe nepismen covjek, ali bistar i pametan, a sila ga i snaga, da malo bješe jednoga i pojednoga, koji bi mu smio stati na putu. Sjecam se, kao da je juce bilo. Bješe ljetnje vrijeme. Okupila se donjokrajska ceta na Velju-glavicu na zbor. Na tome skupu bješe i komandir cetinjsko-njeguškog bataleona narodne vojske Boško Nikov Martinovic. To bješe jedan izmedu najkrupnijih i najsnažnijih ljudi njegova vremena u Crnoj Gori. I on se ne caše mnozini s puta svratiti. U tome dode na zbor stari kapetan Lazo. Kapetan Lazo bješe obukao zlatni džamadan bez rukava, pa mu se bijele rukavi od košulje kao snijeg. Povrh džamadana obukao svileni jelek. Idaše u opancima nekako lako, polagano, malo pogrbacen, a kosa mu vec dobro progrušala. Krvavijem okom striže junackijem pogledom na sve strane. U desnoj ruci nosaše pokratak, a podebeo šareni višnjev kamiš, na kojemu bješe nataknuta „risanska sisija“. Desnu ruku lijevom prifatio iza leda za mišku. Svi na skupu docekaše ga s nekijem poštovanjem. — Pomaga vi Bog, braco! — nazva kapetan Lazo zboru. — Dobra ti sreca i dobro ni doša, kapetane! — docekaše ga jednogrlice. — A kako ste mi svi? — Dobro, Bogu fala, kako si ni ti!? — A što si doša ti, kucerino baicka — okrenu se komandijeru Bošku — medu ovijema skitacinama donjokrajskim? ? zapita ga ozbiljnom šalom. — Va istinu nije cuda — veli mu ovaj — što sam doša: kao brat medu bracom i kao komandijer medu vojskom! — A danu, deticu, da ti vidim skopost — veli Lazo nekijem puno ozbiljnijem osmijehom na ustima, pa raširenijem prstima desne ruke pokupi komandijerov džamadan nasred prsih ka ce ga odignuti od zemlje. — Nijesi pogodio, kapetane — veli mu komandijer, pa stište i on njega rukom za džamadan posred prsi. Kapetan Lazo, držeci i dalje komandijera Boška za prsa, pogleda ga strogo i ozbiljno, a Boško ga jednako držaše za prsa. Onda se Lazo poce smijati, pa raširi ruke i obgrli objema Boška, a i Boško njega, te se po nekoliko puta celivaše, a za tijem se puštiše. Kod starijeh Crnogoraca postojaše obicaj, kad bi videli prikladna i videna momka ili covjeka, provati ga, kakav je. To provanje sastojaše se u tome, što bi dofatio koji postariji momka ili covjeka za rame, ruku, prsa ili pas, te ga prodrmaj i tresni njim. Ako bi se ovaj otresao, odbranio i „osjekao“, smatralo se kao neka vrlina, da je to „detic“, a inace su uzimali da je mlitavac. U tome kušaše i Lazo Boška, jer Lazo bješe starijeg kova ljudi — te se do njega dogonilo, a Boško novijeg kova — mladijeh ljudi. Lazo Delja se u svojoj devedesetpetoj godini oženio po treci put sa djevojkom, te su mu iz toga braka živa cetiri sina i jedna šcer. — A oklen ti sad, deticu? — pita me kapetan Lazo, kad dodoh kod njega. — Bogme bjeh dokoljan, pa se prodoh malo Katunskom nahijom, teke da me doma nije ... — A de si sve dolazio, de? I kod koga si bio? Ja mu ukratko ispricah. — A jesi li što naucio na tome putu? — zapita me i ponudi, da sjednem uz njega. — Jesam — velju mu — dosta nešto vidio, što nijesam vidao, cuo, što nijesam cujao i naucio, što nijesam znao. Pitao sam i raspitivao za mnogo nešto, kako js bilo pride, a kako je sad. Ko je što mogao i znao, ono mi je i pricao. Ja sam i kod tebe došao, što se nadam, da ceš mi šceti pricati o mnogo kojecemu, e si ti covjek, koji si cio vijek proživio s ljudima; dobro ti je poznat narodni život i obicaji, zapazio si dosta predanja i pricanja, a bio si ocevidac mnogo važnijeh dogadaja. Ti dobro znaš i razumiješ bolje nego ja, da je gre'ota, da se to sve preda zaboravu... Kapetan Lazo ne micaše sobom, no istreštio oba oka, pa me gleda oko u oko. — Ja se nikad ni pred kim nijesam ustrucava, govoriti i pricati, što je za znanje i za pricanje. Nego, da ti pravo kažem, ja se cudim, što tebe to oce? — To mi progovori kapetan Lazo, a nekako me podozrivo pogleda, pa nastavi dalje: — Ja sam poodavno cuo, da ti po nekoga pitaš i raspituješ za naše stare rabote... Evo smo ja i ti sad sami u kuci... Pravo mi kaži, što ti oce ta rabota, a o tome nece ni zemlja znati — niko do nas dvojice?!... Onader cu ti pricati sve, što znadem i umjednem! Ja se uzvrpoljih: uprav ne znam, što cu mu navesti. — Da ti pravo kažem, što ce mi to! — zapoceh ja, pošto se malo promislih. — Nauceni ljudi, a osobito izvanjci, vole znati, kakav je bio život našijeh predaka i što se zbivalo u staro doba po ovijeh našijeh strana. A cio dodanašnji život u ovijema vrletnijem gorama život je viteške borbe, kojom treba da se mi dicimo, a dicice se i naše potomstvo... Život našijeh predaka za omladinu je škola... I, ako mi mladi što ne ugrabimo i zapišemo, što znate vi stariji, to ce s vama i nestati. To me nagoni, da ufatim u pero sve ono, što vidim, da je za toga posla. — A ko je tebe tome nasjetova i navratio? Ja mu navedoh gospodarevu preporuku i govor na jednoj uciteljskoj skupštini na Cetinju i završih: — To mi je dalo po