Ove moje bilješke o pojedinim nalazima otpocinjem sa najvažnijim nalazom ove vrste, prvim velikim kamenim kipom, što se dosad našao u ovim zemljama. U mahali Loncari, opcine Vinjani u podrucju ispostave Pocitelj stolackog kotara (Hercegovina), našao je 15. februara 1899. godine seoski glavar Ante Loncar na svojoj krcevini, udaljenoj kakovih 150 koracaja od seoskog groblja kameni kip, prikazan u slikama 1. i 2. Taj kip ležao je na oniskoj uzvisini usred kamenog tla ko u kakovoj grobnici, a pokrivao ga jedva pedalj zemlje. Uokolo bijahu razbacane kamene ploce; zidovima, opekama i slicnim stvarima ne bijaše traga niti na samom nalazištu ni u okolini njegovoj, glava statue bila je odlomljena od trupa, te je seljaci odnesoše vinjanskomu župniku, fra Tadiji Beljanu. Slucajno se podigla onog dana oštra bura te potraja ravnih 14 dana; praznovjerni seljaci navale zbog toga na župnika, da se ova glava natrag odnese na nalazište, jer da je „stari Bog" — ljutit što mu se odnijela glava — spremio tu buru. Seljaci se obratiše dapace i na politicku oblast, no ova spremi i glavu i trup u zemaljski muzej. Kip je visok 1.93 m, nadmašuje dakle naravnu visinu; širina u ramenima mjeri 0555 m, Obrisi glave i trupa izdjelani su tek u zametku; na svakom mjestu raspoznaju se još danas tragovi od klesarskog nazubljenog cekica. Noge su odbijene. Lik žene izdjelan je u mirnom položaju s lica; desna je noga u koljenu ponešto ugnuta i napred ispružena. Iznad stolle zastrto je citavo tijelo širokom pallom s mnogo nabora, koja preko lijevog ramena i spuštenog lijevog lakta pada unapred do nezastrte ruke te je povrh desnog ramena i citave desne strane prevucena na grudi, odakle je u jakom i dugackom naboru prebacena preko lijevog ramena na legja. Desni posvema zastrti lakat pociva na grudima, a desna ruka prihvatila je odijelo na lijevom ramenu. U kosi jasno se istice samo široka pletenica, koja je od zatiljka povedena preko tjemena do u celo. Ovakovo namještanje kose, koje se vidi i na glavi iz Konjica („Glasnik", god. 1894., str. 718., sl. 7.), bilo je u modi u Rimu u pošljednjim dvijem trecinama treceg i u obim prvim desetgodištima cetvrtog stoljeca posl. Hr. Ovom ce vremenu pripadati naš kip, koji ce valjda prikazivati gospogju pokrajinskog ili gragjanskog plemstva. Statua izdjelala se na mjestu gdje se našla. U dokaz tome govore istaknute vec okolnosti pa i to, što je kamen, od kojeg se je isklesala onaj isti što se nalazi na tome rnjestu. Mjesto radnje zgodno se odabralo, pošto leži u blizini središta Veliki Galici, odakle se vrlo lako dolazi u predjele Imotski, Županjac i Posušje, što su bili na gusto posuti rimskim mjestima. Bilo bi suvišno razbijati si glavu pitanjem: što je dosta vještog majstora ponukalo, da ovo svoje djelo nije dovršio, vec ga je pohranio na oznaceni nacin; bice da je to ucinio iz razloga cisto privatne prirode. U Vinjanima zove se jedno mjesto Crkvina, a drugo u njegovoj neposrednoj blizini Grebeni; ovdje se cesto nagju odlomci od cigle i izdjelanog kamenja. Vele, da se jedan ovdje nagjeni stup prodao u Imotski. Da je ovaj kraj vec u predrimsko doba bio prilicno naseljen, dokazuju gromile oko Galica i Vinjana; ove pošljednje leže kraj ceste što vodi u Posušje. Zenica-Bistua. Kad se planiraše hrpe iskopanog grumenja na zemljištu dvostruke bazilike, opisane od dra Cire Truhelke u ovom „Glasniku". god. 1892., str. 340. i d.. nagjoše se mjeseca decembra 1900. i u februaru 1901. uz raznovrsne ornamentalne fragmente iz srednjeg vijeka još i ova dva rimska odlomka. što ih je ravnateljstvo središnje kaznionice spremilo u zemaljski muzej. Ako su ovi odlomci i neznatni, ipak im valja pripisati stanovitu vrijednost. Odlomak, prikazan u slici 3. je okrajak s donje strane u ravno izdubljenog poklopca od sarkofaga. izdjelanog od kamena pješcenjaka. Postrane akroterije ukrašene su maskama. U skupini spomenika ovog razreda nije ovaj ornamenat u nas dosada bio zastupan. Drugi odlomak, slika 4.. potjece od ploce (vapnenac), koja na otražnjoj strani nije izdjelana te je 0.795m visoka, 0.13m debela. Udubljeno, profiliranim okvirom opasano pravokutno polje pokazuje lik pokojnikov i životinje, kojima se najvolio zabavljati. Pokojnik, s lica prikazan u gornjem odjelku, drži za uzdu konja, što koraca na desno. Kosa na glavi kratko je podrezana te se cini, da ima punu bradu. Lik je odjeven podvezanom tunikom dugih rukava, povrh koje je zaogrnut naborani, na desnom ramenu zakopcani ogrtac sa dvije kite na vertikalnom rubu, kojim je zastrt lijevi lakat, dok je desni nepokriven. Ovaj ogrtac siže do koljena. Ova vrsta odjece u nas je obicajna; no kako smo do sada poznavali samo ovako odjevena poprsja, to nam nijesu bili jasni razmjeri ove odjece po duljini. Od obuce raspoznaje se, jer je taj dio lika vrlo istrošen, samo gornji obrub lovackih cizama, što sižu do koljena. Da su muški stanovnici Bistue bili vješti jahaci, znali smo vec otprije na osnovu dvaju na istom ovom mjestu nagjenih relijefa. Vještina jahacka njegovala se u velike kod nas u ono doba (pa i u srednjem vijeku) i u sadašnjosti, što dokazuju mnogi kameni spomenici, nagjeni u raznim mjestima Bosne i Hercegovine. Dosta dugo pred rimsku okupaciju uvažali su se iz Italije konji u sjeverozapadni dio provincije Dalmacije; godine 170. prije Hr. dozvoljeno je izaslanicima plemena Karnera, Histreja i u Lici i oko Bihaca nastanjenih Iapoda ,,ut denorum equorum iis commereium esset educendique ex Italia potestas neret" . Kako je uvažanje konja bilo onda vezano na narocitu dozvolu, u kojoj se broj konja tacno oznacavao, može se zakljuciti, da su se konji brojili u ratni pribor i da su naši domaci ljudi tada ko jahaci polazili u rat. Donji odjelak našeg relijefa odvojen je plinthom od gornjeg; tu vidimo dva psa, kako trce jedan spram drugog i jedno drvo s velikom krošnjom i jakim korenjem; odatle može se izvoditi, da je pokojnik bio i lovac. Potpunije je ovaj prizor prikazan na relijefu iz Lisicica kod Konjica na Neretvi, gdje lovac jaši na konju. Zvjerki, koja se