O hrvatskoj kulturi u devedesetim postoje razlicita mišljenja, mnogi materijalni i duhovni tragovi, te samo jedan analiticki dokument - Nacionalni izvještaj Kulturna politika Republike Hrvatske, koji je izraden u okviru Europskog programa vrednovanja nacionalnih kulturnih politika. Taj je dokument izraden sredinom devedesetih, tijekom 1996. i 1997. godine, a tiskan je 1998., u hrvatskom i engleskom izdanju. Njega prati i kraci izvještaj europskih strucnjaka za podrucje kulturne politike koji je objavljen iste godine pod nazivom Hrvatska kulturna politika: Od prepreka do mostova. Projekt Nacionalnog izvještaja, izraden pod vodstvom sociologa kulture, prof. dr. Vjerana Katunarica, Vijece Europe prihvatilo je vrlo dobro i ocijenilo primjernim. U tom se izvještaju hrvatska strana u svim bitnim tockama slagala s europskim polazištima za razumijevanje mjesta i uloge kulture u jednom društvu, te sa shvacanjem višestrukih funkcija kulturne politike u suvremenom svijetu, koja bi trebala „spajati i uskladivati raznorodne legitimne interese: globalizirajuce i nacionalno specificne, tradicionalne i inovativne, vecinske i manjinske, koncentrirane moci i participacije, centralne i decentralizirajuce, države i civilnog društva, nacionalne kulture i multikulturalizma, profesionalizma i amaterizma itd.“ (Izvještaj, XV). Postavlja se pitanje, medutim, što nacionalni izvještaj govori o zatecenom stanju u kulturi i kako valorizira to stanje. Nacionalni izvještaj koji su izradili nezavisni strucnjaci, naime, referira se - htio ili ne-htio - na središnje i relativno kompaktno razdoblje politicke, pa onda i kulturne vladavine HDZ-a (Hrvatska demokratska zajednica). Od prvih slobodnih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, 1989., pa sve do 3. sijecnja 2000. godine, hrvatskom politickom scenom dominira desno orijentirana stranka HDZ, a njezino razdoblje vlasti vec tijekom prve tri godine zadobiva oblicje jednopartijskog i totalitarnog politickog sistema. Iako u tih deset godina nije uoblicena u fiksiranom obliku nikakva kulturna politika (ne postoji, naime, tekst o kulturnoj politici kao zasebni dokument), ona se dade deducirati iz niza pojedinacnih postupaka te nacelnih stavova koji su na planu upravljanja kulturom bili u to vrijeme prisutni. Dva su temeljna momenta s pomoc u kojih strucnjaci odreduju podrucje kulture u devedesetim: razdoblje tranzicije i okolnosti rata. Ni jedan ni drugi faktor, ocito, nisu specificno kulturalni, vec su izvedeni iz opce situacije u kojoj se našlo hrvatsko društvo, a kultura u osnovi dijeli sudbinu cjeline. Tranzicija i rat, medutim, mnogo su više od „vanjskih okolnosti“ i jednoznacno odredivih pojmova koji jasno mogu usmjeriti analizu. O tranziciji se najcešce govori kao o „sporom i bolnom procesu s nejasnim izgledima za uspješno okoncanje“ i u tom je, u medijima prihvacenom odredenju, prisutna metaforika bolesti koja ukazuje na otpor javnosti kako prema samom fenomenu, tako i prema njegovu konceptualiziranju. S druge strane, rat od 1991. do 1995. (u Hrvatskoj oznacen sintagmom Domovinski rat) ostavio je u kulturi niz materijalnih i nematerijalnih posljedica. Dok se one prve (materijalne) dadu taksativno navesti, od rušenja crkava i spaljivanja biblioteka, do otudivanja zbirki umjetnina (npr. muzej u Vukovaru) te se dadu, uz dostatna sredstva, i sanirati, ove druge - nematerijalne, duhovne posljedice - nisu izbrojive niti lako prepoznatljive. Kad je rijec o kulturi, najcešce se govori o raspadu sustava vrijednosti, padu profesionalne i strucne razine, autoreferentnosti i zatvorenosti kulture. Što je najgore, imenica „rat“ je vec u prvoj polovici devedesetih pretvorena od oznake za stvarno stanje u metafizicki razlog i izliku/ispriku za sve što se (loše) dogada. Za ilustraciju možemo spomenuti primjer propasti jedinog distributivnog knjižarskog lanca „Mladosti“: dok je stvarni razlog raspada distrubucijske knjižarske mreže u loše vodenoj privatizaciji poduzeca „Mladost“, u javnosti se govorilo da je „rat prepolovio tržište knjiga“. S jedne strane bilo je to tocno, jer su ratne okolnosti doista sprecavale komunikaciju s nizom slavonskih i dalmatinskih gradova; ali da rata i nije bilo, to tržište bi jednako tako propalo jer je bio uništen distributivni lanac. Takvih bi se primjera moglo navesti mnogo. Rat i tranzicija postali su izgovor za promašaje koji su u stvari bili posljedica lošega vodenja kulture, isprika za odgadanje bitnih infrastrukturnih reformi, krinka za realizaciju privatnih interesa u sferi javnog, opceg dobra. Kulturni simbolicki kapital u Hrvatskoj se devedesetih na službenoj razini oblikovao u funkciji nacionalne reprezentacije države odnosno nacije. Kulturna politika poticala je proizvodnju umjetnickih projekata (megaprojekata, poput filmskih ili glazbenoscenskih) koji su trebali stvoriti imaginarij nacionalne prošlosti, tj. oblikovati kljucna mjesta hrvatske nacionalne povijesti. Stoga su kljucna obilježja devedesetih svakako autoreprodukcija nacionalnog, kulturnog polja, potiskivanje individualnog i kolektivnog sjecanja na razdoblje Jugoslavije, te konstrukcija novoga sjecanja putem rekonstrukcije mitske prošlosti . Nacionalni izvještaj na samome kraju donosi evaluaciju zatecenog stanja i ucinaka kulturne politike u odnosu na deklarativno postavljene (u gornjem tekstu navedene) ciljeve. U njemu se, prema stupnju uspješnosti realizacije nacionalnog interesa, podrucja dijele u tri grupe. U prvoj, najuspješnijoj, nalaze se legislativa (pokrivenost svih podrucja zakonima i srodnim pravnim aktima), financiranje (nacionalni proracun za kulturu, iako je upitna porezna politika zbog ucinaka visokoga PDV-a od 22 posto, kojega u odredenom razdoblju nisu bile oslobodene niti knjige!), tržište rada (u kulturi manja nezaposlenost nego u cjelini društva), obrazovanje, spomenici, arhivi i knjižnice. U drugoj, manje uspješnoj grupi, nalaze se podrucja decentralizacije, participacije, književnosti i nakladništva, filma, glazbe, likovnosti, teatra, multikulturalnih intere