Uvod: Nulti stupanj "scene" i preobilje depresije Prihvativši poziv da priložim komentare na Izvještaj Marije Breznik o istraživanju kulturne produkcije u podrucju prikazivackih umjetnosti u Sloveniji , stanje opisano u Izvještaju cinilo mi se toliko slicnim hrvatskom kontekstu da se svaki konkretan primjer mogao preslikati na institucionalne prakse i kulturno-politicke tendencije u podrucju kazališta u Hrvatskoj od 2001. godine naovamo. No, vec je pocetak detaljnijeg istraživanja hrvatskog terena pokazao da, osim podudarnosti u reprezentacijskim praksama nacionalnih kazališnih kucâ i u privatizacijskim tendencijama u samom srcu javnih kulturnih politika, u podrucju samorefleksije hrvatskih aktera postoji jedan višak u odnosu na slovenski materijal koji je premašivao moje istraživacke kompetencije — to je višekratno proglašena smrt "hrvatskog kazališta" i polivalentna depresija njegovih subjekata. Hrvatsko kazalište opstoji, cini se, ako ne kao "živi leš", da upotrijebim tu kazališnu metonimiju, onda poput propalog oca-pijanca kojega njegova djeca oživljavaju tabletama za glavobolju. Stoga mi se mogucnost da kao ne-specijalist svojim komentarom doprinesem nešto kvalitativno drugo ili više od pogoršanja ionako loše pesimisticne slike, kakvu daju hrvatski kazališni eksperti u svojim prilozima, nije cinila osobito profitabilnom u ekonomistickom smislu rijeci, pa sam nakon pocetnog ali apstraktnog entuzijazma za sudjelovanje u projektu pao u depresiju. Blokadu pred preuzetim zadatkom pokušao sam razriješiti misleci (pogrešno!) da bi najbolji odgovor na realni pesimizam bilo kontrafakticko "pozitivno mišljenje", na primjer tako da iz svoga teorijskog ugla istražim epistemicke implikacije koje sadrži empirijski materijal u Izvještaju, zajedno s drugim motivskim i retorickim poticajima, i to tako da u kontekst njezina istraživanja pokušam postaviti i iznova reflektirati svoju raniju analizu jednog marginalnog oblika "prikazivacke" umjetnosti — performans autorskog citanja književnih djela koji je pocetkom ovog desetljeca (tj. ujedno stoljeca i milenija!) postao popularan u Hrvatskoj pod imenom FAK. U njemu se ne ispreplicu samo sinkreticno dva podrucja umjetnicke produkcije, književne i scensko-izvedbene, nego se cini da ono, usprkos svome 'light'-popularnom izdanju i književne i scensko-izvedbene komponente predstavlja scenski novum, takoreci nov "žanr" sa specificnim medijskim, zabavljackim, ali i kulturno-kritickim aspektima, cija se pojava podudarila s najburnijim društvenim, politickim, ideološkim i kulturnim diskusijama u Hrvatskoj na pocetku "druge hrvatske tranzicije" 2001. Osim što zavreduju dodatnu teorijsku pažnju , u scenskoj praksi književnosti kakvu je provodio FAK i u ekspertnim refleksijama oko takve medijske re-produkcije književnosti prelamala se problematika institucionalne i alternativne kulturne politike koja je mucila tada i danas i kulturne producente u podrucju kazališta, a ne samo "visoke" institucionalizirane književnosti, na koju je FAK primarno bio usmjeren. Što se tice daljnje teorijske razrade u vezi s FAK-om, njoj u ovom komentaru svakako nije mjesto, no za orijentaciju o ideji moguceg odnosa izmedu festivalske prakse autorskog citanja književnosti i moralne krize nacionalne kazališne umjetnosti dat cu ipak nekoliko natuknica, kako bih ocrtao mjesto s kojeg govorim. Naime, iako javno citanje književnih djela, "uživo", pred publikom, nije nipošto nov fenomen, ono što mi se sada naknadno, pojavljuje kao potencijalno relevantno za analizu, ali nedovoljno rasvijetljeno u mojoj ranijoj medijsko-epistemološkoj analizi FAK-a, jest neposredni prijelaz iz podrucja književnosti u podrucje prikazivacke umjetnosti kroz obicno autorsko citanje i pomak u kulturno-politickom znacenju književnosti kroz takav neposredni prijelaz koji je naizgled medijski i teatarski minimalisticki. Naime, FAK nije nastupio samo eksplicitno kao ad hoc ustanova s kritickom intencijom spram oficijelne (pisane) književnosti, naspram koje se definirala najprije kroz malo "a" (tj. kao "alternativna" književnost), a ubrzo potom je redefinirala svoj status alternative i ciljeva, te nastupila ambiciozno kao "A"-književnost. Štoviše, ona je ujedno nastupila i kao "Festival" i time, doduše više implicitno, postala prakticka, performativna kritika njezine re-prezentacije medu recipijentima. Taj performativni moment citanja književnih djela na festivalski nacin, s pratecim medijskim i inscenacijskim momentima, pomaknuo je po mome mišljenju FAK prema kazalištu ili teatru, i upravo to neposredno samo-uprizorenje književnosti kroz fizicko oprisutnjenje autora ostalo je, prema mome znanju, nedovoljno tematiziran aspekt ovog sinkretickog, transinstitucionalnog i transžanrovskog oblika kulturne produkcije u specijalnim rubrikama informativnih medija i u specijaliziranoj periodici. Naravno, nije rijec samo ili cak ni primarno o teorijskom dezinteresu za performans autorskog citanja, iako on predstavlja odnos književnosti i kazališta u takoreci elementarnom, cistom, ne-posredovanom obliku samo-"kazivališta" (ili možda prije "slušališta") književnosti da ga možemo nazvati teatar (upravo gledališce) sâme književnosti. Rijec je više o dezinteresu ili nevidenju mjesta u kojem se ne susrecu i ne ukrštaju samo produktivno dva bliska, ali distinktna, podrucja umjetnicke produkcije (književno pisanje vs citanje kao scenski performans). Više od toga, s njima se ujedno susrecu dvije središnje institucije nacionalne kulture — književnost i kazalište — i to u obliku koji pretendira na to da bude koliko njihova alternativa, toliko i supstitut (A-produkcija). FAK kao nov oblik "minimalistickog" kazališta — elementarno samo-uprizorenje književnosti koje koristi tijelo pisca i kao tehnicki rekvizit i kao estetskog medijatora (bez obzira na umjetnicki domet!) — ponudila je implicitan, strukturno-imanentni odgovor na suvremenu krizu orijentacije i identiteta u hrvatskom teatru barem u jednoj tocki, za koju cemo na kraju vi