“Medutim, nije u pitanju samo “pravo na pricu”, vec i obrnuta eticka obaveza na otvorenost prema Drugome, obaveza da se uspostavi dijaloška scena – po cijenu da ulog bude i veci od onog s kojim se kalkulira.” Može li pitanje radikalne Drugosti otvoriti pocetak diskusije o kraju 20. stoljeca, jednog od najgorih (sa dva svjetska rata, dva totalitarizma i stravicnim posljedicama ratne kataklizme na južnoslavenskom prostoru), i u bosanskohercegovackim uslovima oznaciti pokretanje procesa redefiniranja zamršenih kulturalnih odnosa (odnosa Kulture i kultura) u globalnoj slici svijeta? Iako se problematika identiteta danas može ciniti kao precjenjena i potrošena s obzirom na to da se pitanje identitarnih kriza na globalnoj sceni tematizira još od šezdesetih godina prošlog stoljeca, u bosanskohercegovackom kontekstu pitanje identiteta ni u kom slucaju ne može proci bez ozbiljne refeleksije o traumatskim posljedicama identitarnih katastrofa, a posebno kada je neophodno opisati jedno haoticno stanje sa “krvavim dekorom” kakvo je zadesilo BiH 90-ih godina 20. stoljeca, kada se uveliko zahuktao i tranzicijski proces na južnoslavenskom prostoru. Pitanje narativnog identiteta, bilo da se on odnosi na pojedinca ili kolektiv za Ricoeura je mjesto raskola izmedu povijesti i fikcije, tako da interpretiranje sebe u tekstu dobija status povlaštenog posrednika u odnosu prema povijesnoj prici. Personalna i kolektivna samosvijest nije nikada neproblematicna, s obzirom da je rijec o dinamicnom i ambivalentnom povijesnom pojmu. A buduci da je govor o identitetu neizbježno u vezi sa ideologijom, onda se stvar još više komplicira. Dakle, na koji nacin možemo investirati problematiku narativnog identiteta kako bi se prije svega otvorila dijaloška scena na kojoj ce se omoguciti suocavanje sa nesamorazumljivim identitarnim procedurama, a potom i tematizirati postmoderno stanje u vlastitim uslovima (koje je doduše sa izvjesnim zakašnjenjem “zapljusnulo” naš prostor) preko bosanskohercegovackog romana. Bahtinovski pojam dijalogiziranog subjekta u razgovoru o postmodenom hibridnom identitetu oznacava pitanje razumijevanja govora drugoga, što se u bosanskohercegovackim uslovima devedesetih godina može razumijevati kao inzistiranja na diskurzivno-društvenoj raznorodnosti koja se suprotstavlja svakoj vrsti ujednacavanja i zahtijeva pokretanje dijaloga koji bi omogucio “usvajanja strateškog modela multikulturalnosti, koji bi trebao zagladiti razlicite diskursivne konflikte”. Multikulturalnost u bosanskohercegovackom kontekstu oznacava strategiju prevazilaženja izolacionizma nacionalnih tradicija i zahtjev za uspostavljanje gradanske svijesti, o cemu je govorila i Nirman Moranjak-Bamburac: “Neprevaziden i nereflektiran model epske patrijarhalne tradicije u tri nacionalne varijante, naime, cini nemogucim instituiranje gradanske svijesti (cak i u XXI stoljecu), a to, dakako, onemogucava i razvoj književnog polja koje bi bilo u potpunosti adekvatno zapadnoeuropskom (što ne znaci da ga mi ne možemo i ne smijemo zamisliti i drugojacije, ali to ne bi išlo bez napora teoretsko-kritickog preosmišljavanja posljednjeg stoljeca u kome se bosanska književnost ipak europeizirala, osobito u akademsko-institucijskom smislu).” Dakle, osim što bi razrješila pitanje supostojanja mnoštva i razlika, multikulturalnost bi trebalo da pokrene procese ukidanja monokulturne paradigme, što bi dovelo do stvaranja jednog pluralnog kulturnog prostora. Taj proces, kako istice i Sulejman Bosto, “ne samo da povecava stupanj osjetljivosti za razlicite kulturne svjetove i stupanj znanja i poznavanja Drugog, ne samo da povecava kvantitetu i intenzitet komunikacije kulturnih svjetova nego – stvara novi tip kulture i novi tip kulturnih identiteta (kao rezultata pluralnosti iskustava i znanja koja se sedimentiraju i oblikuju kao složeni kulturni identitet, ili kao rezultanta mnoštva iskustava, znanja ili tumacenja svijeta), opiruci se jakim kolektivistickim i tradicionalistickim kulturnim konceptima”. Haoticna atmosfera fine de siècla, koju je u bosanskohercegovackom kontekstu obilježila nasilna smrt jugoslovenske ideje, omogucava uvid u postmortalno stanje i implicira u svim sferama bosanskohercegovacke kulture da je rijec o eksperimentalnom uvodenju postmoderne refleksije . A rijec je o dvostrukom govoru o postmodernom u bosanskohercegovackom kontekstu – prvi je diskurs o sumnji i radikalnom razracunavanju sa svim metapripovijestima i s tim u vezi insistiranjem na društveno-diskurzivnoj raznorodnosti malih prica, i drugi je diskurs o retradicionalizaciji ili nekrofilskom postmodernom stanju. U kontekstu društveno-politickih previranja u bosanskohercegovackom kulturnom prostoru nasilno svrgavanje komunisticke ideologije nacionalistickom oznacilo je samo prelazak iz jednog u drugi totalitarizam, tako da ce postmoderno profiliranje mikropripovijesti koje je u postmodernizmu znacilo pozitivnu i produktivnu energiju doživjeti u bosanskohercegovackom društvu, barem u jednom svom pravcu degeneraciju u agresivni partikularizam, protežiranjem nacionalistickih pripovijesti. Proces repatrijarhalizacije i nacionalnih iskljucivosti i netolerancija, uslovile su da se roman našao u situaciji da govorom iz postpozicije, govorom iz offa, otvoreno suoci sa vladajucim ideološkim diskursima i kataklizmom ratne stvarnosti. Dekonstruirajuci epsku, patrijarhalnu kulturu, roman ce na kraju dvadesetog stoljeca protežirati politiku i etiku nepripadanja bilo kakvom ideološkom transcendetalnom oznacitelju, rušeci mitove o ukorijenjenosti i porijeklu, kreirajuci pri tome jednu izmještenu subjektivnost. Time ce romaneskna praksa izvesti na scenu jedno drugacije svjedocenje o ratu, otkrivajuci pogubne ucinke rata i njegovu “prirodnu” vezu sa maskuliniziranom kulturom, sa njenim androcentricnim, faternistickim i falogocentricnim pravilom. Na ruševinama kraja stoljeca u svijetu Tanatosa, odbrana prava na pripovijest, dakle, govor, a ne šutnja, uspostavlja se kao eticki zahtjev