1. Sarajevo spava dok ja fenom sušim farmerke... Nekada davno su nas ucili: bajka pocinje rijecima Nekada davno, davno... Nekada ne tako davno su nas ucili: bajka pocinje kad junak prede granicu svoga semantickog polja. Kad prekoraci prag, napusti kucu, ode iz svoje kraljevine. Kad se suoci sa problemima i preprekama u postizanju svoga cilja: ubiti zmaja, pronaci blago, izboriti se za ruku kakve princeze... Preda mnom je putovanje koje se na prvi pogled cinilo bajkovitim: zajedno sa još devetnaest pisaca iz raznih zemalja trebam putovati vozom od Sarajeva, preko Beograda, Soluna do Istanbula, gdje se putešestvija završava na sajmu knjiga. Družit cemo se, citati svoju poeziju i prozu, pretresati važne kao i sasvim banalne teme, upijati krajolik... No, bajkovitim se, kao i sve, putovanje cinilo dok je bilo dovoljno daleko. Kada se primaklo, putna groznica me obuzela poznatom silinom i do polaska sam, kao i uvijek, poluluda: u posljednji tren trpam, pakujem, raspakujem (jer nosim previše), dodajem (da ipak ne bude premalo), kombinujem sve dok ne krenem... Provjeravam koliko desetina carapa imam kao da sam stonoga koja se sprema na višegodišnju ekspediciju, nosim lijekove tako širokog spektra da bih mogla snabdijevati omanju bolnicu u gradu pod opsadom barem mjesec dana (pa šta ako nemam astmu, ponijet cu pumpicu, možda me negdje negdje zaguši polen, šta ako je oktobar, negdje sigurno nešto cvjeta i u oktobru, ponijet cu i flastere, zavoje, elasticne zavoje, antibiotike, vitamine, lijekove protiv prehlade, kapi za spavanje, morsku vodu za nos, lijekove protiv svega što mi padne na um... Onda vecinu ovoga izvadim iz nesesera da u slucaju pregleda na kakvoj granici ne izazovem sumnju da sam krijumcar ili pacijentica odbjegla s psihijatrije). U posljednji tren perem i odjecu koja mi je na putu (shvatam odjednom) naprosto nužna, farmerke sušim fenom, majice trpam u nadi da ce se nekad ispeglati na meni. Knjiga kao i uvijek ponesem previše a vecinom ih vratim neprocitane. Kofer se jedva zatvori (opet ce u povratku valjati šarmirati službenike na aerodromima da ne vagaju moj prtljag odvec revnosno). Noc uoci puta nikako ne uspijevam da zaspim. Imam li sve punjace, adaptere, baterije, dodatke, umetke, nastavke? Da li sam barem deset puta provjerila vrijede li mi vize? Da možda ipak ujutro nazovem još kakvog službenika i priupitam vrijedi li moja viza u Grckoj ako je izdata za Njemacku i smeta li što sam s njom ipak prvo ušla u Francusku putujuci za Portugal. Cesto slušam žalopojke za vremenom kada se moglo putovati bez viza. Ja se toga ne sjecam. Svoje odraslo doba provela sam u sakupljanju viza i u stalnom strahovanju. Dobar dio svijeta sam obišla plašeci se administrativnih grešaka, deportacija, hapšenja... I moji strahovi nisu sasvim bez razloga. Iako sam se uvijek oprezno pripremala za put, greške su se dešavale (nekada moje, nekada greške samouvjerenih službenika). Jednom sam na slovenacku granicu stigla dvanaest sati prije nego što je viza pocinjala da vrijedi i probdjela sam ledenu noc na carinskom prelazu. Jednom sam se vozila avionom petnaest sati ne znajuci da li ce me u zemlju kamo sam se uputila pustiti ili ce me „o mom trošku“ (pisalo je na papiru koji sam morala potpisati) deportovati nazad. Jednom sam u Londonu sjedila na podu, gorko plakala i ponavljala Molim vas, pustite me kuci, sve dok se neki službenik Heathrowa nije sažalio na mene... Pri tome beskrajno volim da putujem. Na samu pomisao da negdje treba da krenem, dobijem pravu navalu adrenalina. Radujem se nepoznatim jezicima, drugacijim obicajima, arhitekturi stranih gradova, hrani, mirisima, hiljadu i jednoj sitnici koju ne znam a koju cu iskusiti. Volim da gledam kakve su kafane, kakve prodavnice, žure li ljudi ili se cini da imaju sve vrijeme svijeta. Uživam da citam novine u stranim zemljama, a posebno da pokušavam razumjeti o cemu je tekst u kojem mi se tek svaka deseta rijec ucini poznatom. Volim da iz sarajevske zime pobjegnem negdje na sunce, da iz kaputa i cizama iskocim u džemper i lagane cipele. Volim da gledam ima li u parkovima djece, stoje li ljudi na semaforu ili jure, vodaju li pse i kako se prema njima odnose... Tako negdje ugledam pravoslavnog popa kako cita elektronski molitvenik. Negdje ženu koja na ulici suši gace poredane u duginim bojama. Negdje pojedem voce koje miriše na bijeli luk. Koliko god putovala, uvijek se iznenadujem, i uživam da svoje doživljaje, fotografije i novootkrivene stvari donosim sa sobom kuci. Zbog svega ovoga u cetvrtak pred polazak ne uspijevam da zaspim. Kiša pada ali me ne uspavljuje. Budna docekujem svitanje. Sarajevo spava, potpuno ravnodušno prema mojim groznicavim pripremama i vecerašnjem polasku u petnaestodnevnu balkansku avanturu. 2. Djevojko, pobogu si, ne spavaj, opljackat ce te... Konacno je sve spremno i krecemo. Prva dionica puta je Sarajevo–Beograd. Kažem da nisam znala da ta linija uopce postoji. Pa i ne postoji, kažu mi vrlo utješno organizatori. Ne postoji još, tek treba da se obnovi. Ali idemo do Doboja pa presjedamo za Beograd. Mom ludom optimizmu nema kraja. Pitam imamo li spavaca kola pošto je planirano da putujemo cijelu noc. Na moje pitanje dobivam smijeh kao odgovor. Sarajevska željeznicka stanica još uvijek izgleda prilicno sablasno, posebno navecer. Stigli smo sa svojim velika torbama. Pjesnikinja i režiserka Natalie iz Izraela, prozaista Owen iz Walesa, zatim Nicolas, novinar Guardiana iz Londona, i ja. Cekamo jedan voz koji vozi u dva pravca: za Beograd i Zagreb. Naravno, putnici za Beograd presjedaju, ali svi zajedno krecemo, a tabla sa obavještenjem o krajnjoj destinaciji voza somnabulna je kao i stanica sama. Od uzbudenja i nespavanja vec imam groznicu. Cini se kao pocetak ozbiljne gripe. Pokušavam ne podlijegati aktuelnoj histeriji i ne pomišljati da je svinjska. Pileca, goveda, vegetarijanska od soje, ili koja god vec. Krenuli smo. Atmosfera iznenadujuce prijatna. Mnogo studenata iz srednje Bosne putuje ovim vozom kuci na viken