Vodena mahala Una sa svojim obalama je bila moje utocište neprobojna zelena tvrdava. Tu sam se krio od ljudi ispod olistalih grana. Sam u tišini okružen zelenilom. Cuo bih samo rad svoga srca, lepet krila mušice, i pljusak kada se riba izbaci iz vode i ponovo se u nju vrati. Nije da sam ispoljavao mržnju prema ljudima, ali sam se bolje osjecao medu biljkama i divljim životinjama. Unadžik, jedan od njenih rukavaca, tekao je pored nakrivljene majkine kuce koja je sporo tonula u naslage pijeska i mulja što bi ga nabujala voda donijela snagom aprilskih poplava. Njegovo dno je bilo od sedre obrasle rijecnim travama, usitnjenog žutog pijeska, iz kojeg su virile školjke sedefnih ogledala i migoljile živahne jegulje. Tamo gdje bi dno bilo prekriveno kamenjem, hvatali smo peševe viljuškama, koje smo žicom zavezali za oguljene motke, i lovinu puštali u galone, da bismo ih poslije mogli gledati i diviti se njihovim skliskim tijelima. Mjestimice bi se na dnu nekog zelenca vidio šporet na drva ili zahrdala vešmašina, probušeni lonci za pecenje kestena, te razni dijelovi automobilskih starudija. Voda je bila toliko prozirna i bistra pa bi se baceni dinar mogao ugledati na dubini od nekoliko metara kako zrcali u sebi suncevu kovanicu. Svaka kuca je imala svoju kanalizaciju koja bi završavala betonskim cijevima u rijeci, i kada bi ljeti vodostaj opao, ta izlivena ždrijela, malterom vezana za zemlju, licila su na nepokretne krokodile što bi povremeno rigali fekalije i pjenu deterdženta iz vešmašina. Na tim mjestima bi se skupljali lipljenovi, mrenovi i klenovi kupeci ostatke hrane koju ljudi nisu mogli probaviti. Stojeci na truplima krokodila, ribari su zabacivali olovo i udice sa crvima, glistama, kruhom. Rucno radenim mušicama bi mamili lipljenove grbane da se o njih zakace, namazane specijalnom mašcu (što sprecava da pernata imitacija potone), i vadili bi ulov zajedno sa wasserkuglom na obalu zaraslu peckavom koprivom. Grban bi se koprcao u žari mrseci situ 0,16 mm, zapetljavajuci ostale muhe što su visile na kratkim komadima silka vezanog za glavnu nit koja je kroz porculanske prstenove štapa završavala u blistavim namotajima špule na roli Shakespeare ili DAM Quick. Potocne pastrmke sa crvenim i crnim tufnama su gordo i nepomicno lebdjele ispred kakvog kamena ili tik iznad sedrene ploce, uglavnom bliže drugoj obali, i bucno bi se izbacivale gutajuci krilate majflinge, što bi padale na vodu u mišji suton. Od njihovih izbacaja nastajali su drhtavi obruci koji bi se postepeno rasplinuli na mirnoj površini kao kolutovi duhanskog dima u zraku samacke garsonjere. Dolaskom noci, iznad Unadžika, letjeli bi vilinski konjici, plavocrni mužjaci i zelenkaste ženke. Laki rijecni husari podržani kakofonijom sova, kukavica, slavuja. Rijeka bi pjevala nokturno. Zimska obala Zima je i voda se popela na zemljanu stepenicu u ravni majkine avlije. Klimave tarabe sada nicu iz vode koja je po travi, ispod dunjinog stabla, nanijela žuti pijesak. Površina vode je nemirna, jer joj je korito postalo preusko. Valovi se medusobno sudaraju zapljuskujuci majkinu avliju. Voda je toliko blizu da covjek mora zamociti dlanove u nju. Obredno dodirivanje živog stvorenja rijeke, i gledanje u klobukove koji sa dna izvlace pješcana zrna, citav taj podvodni metež fluidnih oluja budi u meni samo jednu želju: da postanem riba. Sa krova kuce cijede se kišne kapi, u podrumu voda je kao kod svoje kuce, nakon što se voda povuce podrum ce biti zatrpan pijeskom, granama i lišcem. I svim onim što se valja vodenom površinom. Zimi je sve drukdje, tako se i voda ponaša, kao i ribe. Voda je poluprozirna; blijedozelena, i providno žuta, kao neki balon kroz ciju opnu se naziru mutne crte bica, predmeta i dogadaja. Voda je tada u svojoj rezervnoj varijanti, tako se ponašaju i ribe, rijetkost ih je vidjeti. A kada ih i ugledaš izgledaju nekako isprane i umorne od hladnoce koja se probija sve do rijecnog dna. Dole su šaševi postepeno gubili svoj hlorofil. Majkina kuca je utvrda sa dimnjakom opkoljena vodom. Ispod kuhinjskog prozora voda može doci toliko blizu da u njoj možeš oprati ruke. Lješnikovo drvo je odmah ispod, i za njega se vežu lade. Još niže je pjeskovita obala i nekoliko kanalizacionih cijevi zaraslih u mahovinu. Iznad je asfaltna cesta koja vodi na rijecnu adu na kojoj se nalaze dva nogometna stadiona. Iznad ceste su kuce, zbijene jedna uz drugu kao sive vrane u maglenim krošnjama. Tu su betonske pregrade izlivene na stjenovitoj obali, cija svrha je dugo bila nepoznata i tajna. Sada su iz njih rasli trnoviti žbunovi kupina. A na njihovim zidovima mahovina je pokazivala svu svoju raskoš, kao da je Sjever prebivao baš u betonskim rezervoarima, gdje se nekad odlagao stajnjak i slican otpad. Pored rezervoara stijena je pokazivala svoje mišice izvirujud iz oskudne zemlje zajedno sa bagremima, crtajud zamišljeni vodostaj i autogram rijeke u dalekim vremenima iza naših leda. Majkina kuca je ispod stijena i Sjeverovih stanova. Avlija je paralelna sa kucom. Njen centar je ružin grm, iako je smješten uz ogradu sa prvim uzvodnim komšijom Ramom što popravlja pištolje i puške. Ružin grm je središte kontinentalnog svijeta onog trenutka kad procvjeta. Una je nekih dvadeset koraka dalje od njega. Majka je u kuhinji sa strmim podom na svojoj postekiji. Kada ona klanja u kud se uspostavlja savršena tišina. To je kuca u kojoj svaki predmet miriše na rijeku. Kada staviš obraz na jastuk možeš cuti valove Une i namirisati pijesak, ribe, školjke. Mogu naslutiti ronjenje u buducnosti, i od toga mi se pocnu znojiti dlanovi. Majkina kuca je u potpunoj harmoniji sa vodom. Štaviše ona je harmonija u kojoj se arapske molitve miješaju sa paganskim glasovima ribljih šamana. A majka je krhki provodnik svoga boga, izgubljena u vodenom gradu na zimskoj obali. Njen intimni bog je jedini bog za kojeg sam ikad vjerovao da postoji. Vidim je kako se udaljava od obale dok kuca postaje plovna, sa krilima od vinove loze i prozorima nalik na ljudske oci. Druga obala posta