Na Veliki petak sahranjuje se Isus Hrist. Dok se napolju odvija litija, crkvu do kasno u noc nadlijecu avioni. Rijec je o bombarderima. Lete visoko, cujemo im samo zvuk – žure ka Jugoslaviji, da se oslobode tereta koji nose, tamo negdje nad nekim gradom, nad nekim ljudima koji, možda, kao i mi oplakuju Hrista. - Na Veliki petak... – kaže otac Stefan, kojemu vidim suze u ocima – ... na najtužniji dan za hrišcane. A neko ko dobro poznaje istoriju, kaže: „Hiljadu devetsto cetrdeset i cetvrte godine saveznici su bombardovali Beograd na Uskrs. I tada, i sad...“ I zaista, novine su danas pisale o tome da ce isto uciniti i dan Hristovog Vaskrsenja. „Bilo bi duboko nehumano da prestanemo da bombardujemo na Uskrs.“ (Klaus Nauman, general NATO-a). Nekoliko opcija: Pod a) „Da se pravimo kao da se ništa ne dešava.“ (Atanas Vangelov, kolumna u Dnevniku) Pod b) „Gadi mi se od ovoga što se dešava.“ (Jovan Pavlovski u Pulsu) Pod c) „Bolestan sam, osjecam mucninu zbog svega ovoga.“ (Georgi Stardelov, dok izlazi iz crkve) I meni, i meni se gadi, dragi profesore, a ipak, što je najcudnije od svega, ne odustajem od svojih malih zadovoljstava, od ispijanja podnevnog espresa s prijateljima. * I ove noci gledam u tu bebu dok puzi po podu, uzimam je u ruke i igram se s njom. Tu bebu iz mojeg nikad nedosanjanog sna. * Kakva šteta, naši umjetnici ne idu na Venecijansko bijenale sa svojim „projektom“. Ali ni ne treba da idu na Lido, ovaj projekat koji se dešava kod nas na Balkanu in vivo neuporediv je po svojoj velicanstvenosti: rijeke izbjeglica, otvoreno hvalisanje „ognjem s neba“ po jednoj državi, zavijanje sirena, igranje narodnih kola po mostovima, masakri, progoni, rastrojstva. „Umjetnost kao zaštita“… što li im to, zaboga, znaci? „Srbi u Bosni bili su bombardovani zato što su željeli samoopredjeljenje, sad se Srbi u Jugoslaviji bombarduju zato što ne dozvoljavaju samoopredjeljenje.“ (Dž. Šlezinger) * Izlegoh na pazar i vidoh mnogu sfet ot luge i se saštisah. Pazarni je dan, a ja se cudim i pokušavam da shvatim. Ovdje, u gradu, borave neke druge izbjeglice‚ lijepo obuceni muškarci i žene, koji se voze u najnovijim modelima automobila. Kakva razlika izmedu njih i onih jadnih ljudi pod šatorima. Jedan neshvatljiv, neobican tekst u Forumu od 9. aprila. Urednik Sašo Ordanovski piše (ili se samo cudi?) u vezi s tim kako celnici NATO-a nisu u svojim analizama pretpostavili da ce nam se desiti izbjeglice, odnosno da ce napad izazvati protjerivanje Albanaca s Kosova. O, gospodine urednice, molim Vas, znamo da Vi, ipak, niste toliko naivni. A u Pulsu od 2. aprila novinar Zvezdan Georgijevski na istu temu (naravno, jer danas drugih tema nema) piše drugacije i potpuno suprotno Ordanovskom, koji se cudi. „Nigdje kao u naselju Blace ne shvatate toliko dobro da se iza floskula tipa humanitarna katastrofa, etnicko cišcenje i slicnih – kriju pojedinacne price: sudbine kojima upravljaju veliki magovi svjetske i balkanske politike (iz nekog samo njima znanog razloga), nesrece izazvane necijom potrebom da istorija bude prekrojena…“ A pjesnik Eftim Kletnikov u casopisu Denes piše tekst o Kavafisovoj pjesmi Cekajuci varvare, ali i ne samo o njoj, koja mu je, kao što sam kaže, nesvjesno i iracionalno došla u misli dok je slušao „jedan zvuk sa neba ovih dana“ – zvuk, koji nije nimalo božanski i koji dolazi iz najtamnijih dubina destruktivne energije covjekove podsvijesti. U istom broju lakiranog Foruma, u kojem se Ordanovski u svojoj kvazianalizi cudio, neuropsihijatar Ðokic nas upucuje u to kako da postignemo da nam balans na relaciji Ja – Drugi ostane nepromijenjen. Ali kako, kad od zore do sumraka gledam ovo što je tu, kraj mene i oko mene? Toliko je mnogo nepoznatih ljudi koje doživljavamo kao prijetnju – o tome govori Ðokic... A nekoliko strana zatim jedna nestvarna, fantazmagoricna reportaža na temu Skoplje by Night: nocni život, klubovi, zabava, kocka, kurve i policija – sve je, kaže reporter, na gomili. Haos. Džez, pop, rok, turbo folk... corba, crevca, pica i nasmijana lica. Blago njima. U casopisu Denes od 22. aprila 1999. ministar za unutrašnje poslove Trajanov izjavljuje: „U Makedoniju je s izbjeglicama ušla i OVK…“ Katerina Blaževska u istom broju piše da „Makedonija ovih dana preživljava svoje najdramaticnije i najfragilnije momente…“ Ali ne, ne, draga gospodo… Ovo je samo uvod. Grafit na nekom zidu u Skoplju: Ja sam savremenik sranja. Kiša, depresija, mrak. Salman Ruždi, 30. april. „Danas, dok tutanj jednog rata guši slatko pjevanje našeg boljeg Ja, osjecam nostalgiju za starim duhom nezavisnosti i idealizma, koji je nekad davno, zarazno ugniježden u muzici, pomogao da se završi jedan drugi rat (Vijetnamski). Ipak, jedina muzika koja se u ovom casu cuje u vazduhu je posmrtni marš.“ Rusi su izabrali najboljeg pisca vijeka: Mihaila Bulgakova. Za njim idu: Pasternak, Ahmatova, Solženjicin, Nabokov(?). U vozu koji je pogoden projektilom iz aviona F16 sve je izgorjelo, stopljeno, izjednaceno – metal, ljudi, staklo. Pedesetak mrtvih Srba. Drugim projektilom gadana je kolona izbjeglica, šezdesetak mrtvih Albanaca. Raskomadana tijela razbacana po putu, dijelovi koji vise nad srušenim mostom, vrištanje i lelek – to su slike koje dopiru do nas dok pijemo svoje kapucino – to je pravi kraj dvadesetog vijeka. Projekcija filmova Tarkovskog u Skoplju. Sanjam umrle. Jedna kuca, jedna soba, jedni ružni starci, jedna ružna beba, jedna slika koja visi na zidu okrenuta naopako. Pokušavam da telefonom dobijem Pajica, pisca iz Lucana u SR Jugoslaviji. Uzaludno. Beznadežno zvoni telefon. U kuci je gluvo, niko ne diže slušalicu. Jedan sat poslije ponoci. Gdje li su ljudi? Zavisnost od novina dobija zastrašujucu dimenziju. Danju, nocu, na poslu, kod kuce, u kafani – tekstovi, kolumne, analize, reportaže, izvještaji. Neshvatljivo mi je kako im se uopšte piše? Ipak, najbolji je filozof Ljubomir Cuculovski, koji nas ushicuje svojim tekstovima u nedjeljniku Denes. Pravi Savanarola. I samo što smo po