Zasigurno ce Bog obraniti one koji vjeruju; dosita Bog ne voli nijednog nezahvalnog izdajnika. Dopuštanje je dano onima koji se bore jer im je ucinjena nepravda – Bog je doista mocan da im pomogne – koji iz svojih kuca nisu izgnani ni za što osim zato jer kažu: “Naš gospod je Bog.” Da Bog ne uzvraca jedan narod drugim, bili bi razoreni samostani i crkve, sinagoge i mesdžidi u kojima je ustrajno spominjano Božije ime. Doista ce Bog pomoci onome koji pomaže Njemu – Bog je zaista Snažni, Mocni – koji, ako ih Mi ucvrstimo na zemlji, klanjaju, i placaju cistim , i nareduju cestitost, i zabranjuju necasnost; a Bogu pripada ishod svega. Kur’an, 22:38–41 Oni kažu: “Ako budemo s tobom slijedili to rodenje, bit cemo otjerani iz naše zemlje.” Zar Mi nismo za njih postavili vjernu nepovredivost, prema kojoj se sabiru plodovi svega, kao opskrba od Nas? Ali vecina njih ne zna. Koliko li smo gradova Mi razorili koji su cvjetali u drskoj ugodnosti! Ono su im naselja, pusta nakon njih, izuzev nekih; Mi smo nasljednici. Kur’an, 28:57–58 Sažetak Traženja plemenite Hasanaginice Žalostna pjesanca plemenite Hasanaginice je kazivanje o razlucenju ljudskog jastva u njegove dvije strane – jednu smrtnu i drugu besmrtnu. Vidici svijeta i covjeka, kao i svake pojedinacnosti u njima, su neizmirljivo razliciti i ovise o tome s koje se strane jastva promatraju. Opredjeljujuci se za ljepote ovog svijeta, smrtna strana jastva želi ostati u njemu kao zavicaju roda, dvora i blaga. Zato ta strana ustrajava na ostajanju kao pozornici svoje najuzvišenije mogucnosti. Ona je protiv slijedenja Hvaljenog kao vodica ljudskoj mogucnosti u kojoj se ozbiljuje svjedocenje da nema lijepog do Lijepog i da je izbavljenje iznad i izvan smrtnoga jastva. Besmrtna strana jastva žrtvuje svoju smrtnu stranu, pa tako u ljubavi prema Lijepom kao izvoru svake ljepote slijedi Hvaljenog kao svoju najljepšu i najuzvišeniju mogucnost. Ona u žalosti gleda na svoja prethodna stanja i sve što je u njima kao niža, ali se s radošcu vraca svome pocelu kao izvoru i upravitelju svake velicine i plemenitosti. O tome se vracanju jastva Jastvu u pjesmi plemenite Hasanaginice kazuje u vidiku tradicijske mudrosti. Hasan-aga je simbol smrtne strane ljudskog jastva. On se opredjeljuje za ostajanje u ovome svijetu kao predjelu roda, dvora, blaga i ugleda. On hoce svoje jastvo, te ga zato ne prepušta ni njegovom pocelu. Hvaljeni, kao njegova viša mogucnost nije mu preci od svakog stanja jastva i svega cime je ono uobliceno. Plemenita Hasanaginica ostavlja sve, svjedoceci da je žrtvovanje smrtnog jastva odlazak i iseljenje od svega radi Svega, od pokazanja lijepog Njemu Zbiljnom. Ona se odrice svog jastva da bi ga dobila u pocelu i s njime. Pokriva se svijetu da bi se otkrila u svojoj najuzvišenijoj naravi. Hasanaginica je plemenita, jer svjedoci da je jedino imatelj svih lijepih imena gospodar velicine i plemenitosti. Ona zna da se samo u smrti, kao potpunom odvajanju od svih privida, dogada povratak Lijepom kao najljepšem utocištu. Jedino se u smrti, koju smrtno jastvo doživljava kao žalost, dogada potpuna tragicna katarza. A to znaci da se prizor i osjecanje stradanja i patnje nadlazi u naziranju i saznavanju njihovog razrješenja u Umu i Ljepoti. Žalost se tako preinacuje u radost, jer je cijeli vidik svijeta odreden jednošcu njegovog pocela i povratkom svega njemu. Sva iskušenja svijeta moguce je savladati jedino u odnosu s Lijepim i Živim, u ostavljanju svega radi povratka Njemu, te gledanja ostavljenog iz vidika dobivenog ili otkrivenog. Smrt smrti jest otkrivanje ili nalaženje Živoga. Smrt je estetski ili osjetni potres, jer se u njoj dogada oslobodenje od zatvorenosti u jednu razinu bivanja, pa tako i oslobodenje od varke neovisnosti i dovoljnosti volje smrtnoga jastva. Ali ona to nije u njegovome osjecanju sebe. Tek kada je u njoj otkrivena ili nadena obznana jastva, sve ljepote svijeta su vracene Lijepom. Potpuno oživljenje je poistovjecenje s Njime. Smrt nije estetski potres za one njene promatrace koji su u prividu što im ga namece smrtna strana jastva. I još više od tog: smrt je smrtnome jastvu najteža i neizljeciva bolest; u njoj živi koji hoce svoje jastvo doseže neotrpljivo suocenje sa sobom. U tome se potresu dogada potpuno odvajanje jastva od svega što nije Jastvo. To je ozbiljenje u Lijepom ili ujedinjenje s Njime, dosezanje cilja kojem covjeka vodi srijeda njegovog jastva preko neodoljive privlacnosti Voljenog. Tada se žalosno siromaštvo svijeta preinacuje u sretno primanje Jednog kao imatelja svih najljepših imena. Žrtvovanjem svog smrtnog jastva covjek ustaje u Jastvu Živog. Time on pristaje na bezuvjetno iseljenje iz svega što prijeci slijedenje Hvaljenog kao najljepšeg primjera voljenja Lijepog. Jastvo u svojoj ljubavi za jednost Jastva i poslanost Hvaljenog kao vodica prema Jastvu ne može prihvatiti nikakvo ostajanje. Tako se patnja i smrt, te sva iskušenja njima, preinacuju u uzlaženje do pune blaženosti u kojoj sve pojave u obzorjima i nižem jastvu dobivaju nova znacenja. Plemenita Hasanaginica je kazivateljica svoje žalosne pjesme u kojoj ona nadlazi prividnu raskoš svijeta u usmrcenju smrtnoga jastva i potvrdi u Jastvu Živog. Za citatelja sakralne pjesme ona je samo znak o jastvu pjesnika. Iz tog jastva, koje je nadišlo sebe povezivanjem s Jastvom, pjesma je pokazanje Lijepog. S tim se Lijepim jastvo slušatelja ili citatelja želi povezati i poistovjetiti u svome uzlaženju iz nizine prema visini ili u otkrivanju svoje izvorne i najljepše cudi. Zato je plemenita Hasanaginica u središtu ove žalosne pjesme. Vidik u kojem je pjesma recena jest iz jastva Hasanaginice koje je izašlo iz zatocenja svoje pojedinacnosti ili umrlo u svojoj smrti – pokrilo se za nju i otkrilo se u Živom. Tome se središtu citatelj okrece kao jednome srcu svih ljudi, pa iz njeg nastoji vidjeti i sebe i cijelo postojanje. Takvi se sadržaji ove pjesme mogu razviditi jedino pomocu tradicijske teorije umjetnosti. Samo tako je