U zakutke, u skrovišta, cesto odlažemo ili bisere ili smece, ili i jedno i drugo. Cak kad «metemo pod tepih», ponaosob ili kolektivno, znanstveno, kulturološki, politicki i tako redom, dogodi se da «sklanjamo» ono u cemu se zrcale naši životi: poganosti, kako bismo ih zaboravili, svetosti, kako bismo ih sacuvali i zaštitili. Vjerujem da sve treba vaditi iz zakutaka, podastrijeti povijesti i stvarnosti na uvid. Skrivenosti tako dobivaju mjesto u javnosti, pravo na rijec, one se mogu valorizirati, o njima se može suditi, a tek nakon toga one ce ili nastaviti živjeti ili zgasnuti. U neku ruku, to je i «posao» književnosti. Blok o literaturi Talijana u Hrvatskoj i Sloveniji prvi je u nizu blokova o književnosti onih pisaca koji, s obzirom na svoje etnicko, kulturalno i povijesno podrijetlo nisu «obilježeni» dominantnim nacionalnim predznakom država u kojima (na prostoru bivše Jugoslavije) žive, a koje pokrece redakcija Sarajevskih sveski. S obzirom na moje stanovište po pitanju nacionalnih država, koje smatram davno ustolicenim i nažalost još uvijek neprevazidenim politickim (i socijalnim) konstruktom onih na vlasti radi lakšeg upravljanja (i manipuliranja) stanovništvom, izraz «nacionalna manjina» meni je neprihvatljiv, stoga ga ovdje ne koristim. Ali, tu smo gdje smo, i u ime malog koraka prema internacionalizmu, mislim da se, i kad je u pitanju umjetnicko stvaralaštvo, treba okrenuti prema svima s kojima živimo i s kojima dijelimo sadašnjost (i prošlost), s onima koji nužno ne sanjaju i svojoj djeci ne pjevaju uspavanke na dominantnom jeziku odredene države. Dakle, iako je ovaj blok (i blokovi koji ce, nadamo se, uslijediti) u neku ruku prica o «Drugome i o drugosti», on je zapravo prica o katkada prakticiranoj bahatosti pojedinih pripadnika vecinskih naroda «u regionu», o njihovim zabludama i samoproklamiranim mitovima, o njihovim cesto neutemeljenim velicinama. Prica kroz koju znaju strujati netrpeljivost i grandomanija, iskljucivost i destruktivna sljepoca koje osiromašuju kako individualne tako i kolektivne identitete. Prema tome, pokretanjem ovakvih cjelina želimo ukazati na «jednost dvojnosti», kako u svom eseju istice Milan Rakovac, na «razlicite kulture i jezike koji kohabitiraju stoljecima, preplicu se i uzajamno se 'kontaminiraju'… u dinamicnoj interakciji.» Kroz daljnju nam i bližu povijest, mnogo pojedinacnih napora ali i dobrih politickih poteza (unatoc i onim autoritarnim i zastrašujuce restriktivnim), uloženo je, bar kada su u pitanju Talijani u Hrvatskoj, kako bi se u temelje te male, komplicirane države (Hrvatske) ugradile i njegovale ideje convivenze (suživota) i fratellanze (bratstva) koje, kako veli Rakovac, «u prah i pepeo pretvaraju (svaki) nacionalni mit… Nastalo je novo stanje stvari, i ono je naprosto [u Hrvatskoj] stvorilo ambijent kulturalne tolerancije i nadvisilo dominantni duh nacionalisticke retorike, mitomanije i kolektivne psihopatologije, koji nas je sve zajedno prožimao kroz minulo stoljece.» Bilo je mnogo nerazumijevanja u odnosu jugoslavenskih a potom i hrvatskih vlasti prema Talijanima na ovim prostorima, ucinjene su im mnoge nepravde kojima su upravljale politicka iskljucivost, paranoja i autoritarna ideologija. Ali, i u vrijeme Jugoslavije i nakon njenog raspada, pojedinci su vodili svoje humanisticke bitke u ime dostojanstva svakog covjeka ponaosob. Recimo, u Istri, dvojezicnost je desetljecima bila ugradena u kulturalni i životni kod njenih žitelja. Od dvojezicnih naziva ulica, dvojezicnih osobnih iskaznica, do dvojezicnih djecjih vrtica i srednjih škola. Dolaskom HDZ-a i Tudmana na vlast, u Hrvatskoj se ta convivenza, u ime «jacanja» nezdravog, te arhaicnog nacionalnog jedinstva, pokušala zatrti što zakonskim odredbama, što samovoljnim potezima vladajuceg establišmenta. Pokušali su se, primjerice, uvesti iskljucivo hrvatski nazivi pojedinih ulica, što je samo po sebi bilo besmisleno jer su te ulice nosile imena talijanskih gradana koji su živjeli u Istri, a medu njima bilo je španjolskih boraca, antifašista partizana i antifašista svecenika, pisaca, slikara, kipara i znanstvenika. To doba, pocetkom 1990-tih, obilovalo je brojnim, samo naizgled benignim odlukama i potezima. Izgradnja kulturalne, kreativne, socijalne, sve do intimne convivenze, ima dugu i zamršenu povijest na prostoru Istre i Primorja. I, nadamo se da danas nema te ideologije, tog pokreta, tog rata, koji bi bili u stanju takve temelje potkopati. Ovo je pokušaj, ne da se takozvane nevidljive pisce ucini vidljivima, nego da se skine koprena s vlastitih ociju.