Ligio Zanini autor je stihova iz kojih sam prekovao ovaj naslov – „naša zemlja drevna stara, pobratime“... U podnaslovu spominjem „našu“ talijansku literaturu, pamteci lekciju Silvija Strahimira Kranjcevica (ucitelja u Bosni), koji odbija molbu Vladimira Nazora da ga namjesti negdje u Bosni kako bi naucio dobar hrvatski jezik: Ostanite Vi na obali, jer svi ti rimski hramovi i mletacki dijalekti i palazzetti dio su hrvatske NACIONALNE kulture. S.S.K. danas bi s ovom uputom Nazoru bio heretik (na obje obale Jadrana!), a ni meni koji više od stoljeca kasnije tvrdim nešto slicno nece biti oprošteno niti „svojatanje“ niti pak „ugroza“, jer, dakako, kad velim „naše“ ne mislim samo na teritorij suživota dviju kultura. Naravno, u „naše“ (ovdašnje talijanske – kao i hrvatske i slovenske ubrajam i rodom ili životom ili djelom i istro-kvarnersko-dalmatinske talijanske pisce živuce u Italiji, što se u poneke „kriterije“ takoder ne uklapa, naravno. Hocu odmah podastrijeti srž: jednu pjesmu na istroromanskom ili istriotskome (autor Ligio Zanini, Rovinjež, dobar mi pokojni prijatelj, robijaš na Golom, napisao i roman Martin Muma o tome, preveden i na hrvatski), i jednu na istrovenetskome (autorica Laura Marchig, iz Rijeke, bliska mi prijateljica). Posrijedi su dva britka autorska artefakta, lokalno-univerzalna, bujne poeticnosti, autenticne artisticnosti, arhaicnih govora. Radi se o tome da je gotovo svaka rijec u ovim drevnim govorima i ovim pjesmama naprosto semantem! Pojašnjava Ligio Zanini svoju pjesmu „Pubrateine“ : „Iz knjige na rovinjskom dijalektu 'Ribari i težaci', rovinjske novele, što ju je Raimondo Devescovi sam izdao 1894., doznajemo da se rovinjski seljak obracao hrvatskom seljaku rijecju 'pobratime'... Od drevnih vremena u našem dijalektu se pridjev 'viecio' pojacavao odgovarajucom rijecju iz hrvatskog jezika, to jest 'staro'... Imenica 'pobratim' (pubrateine) je nestala iz današnje upotrebe, ali izraz 'viecio-staro' još se upotrebljava“. Ligio Zanini: PUBRATEINE POBRATIME Pubrateine, sigouro ti ta racuordi Jur se domišljaš, o pobratim, dal lughito che ti m'arivi ugrajice ca si mi je ora e de li veide ch'i t'incalmivo... i trsi ca san ti hi cipija... I tuoi gaiardi bianci Tuoji vuoli bili fiva muliseina la meia puoca tiera mekali su muoju brižnu zemlju e svielte le miee man ganbiva a ruke mi žvielte pricinjale el salvadago in ustran. diblje u domace. Cuntento ti ma ie da tu feia, Kuntiento si mi da šcier ca favalando cume mei ca razminjuci se z namon la fiva la su' schera, je kopala suoj ried, ca cantando e pirendo cun mei ca pivajuc i placuci s namon la ma uo da tanti fioi. mi je dala svu tu dicu. Ma la longa tanpastada Ma je grda nevera masacra 'nda uo miese criatoure pobila cuda svita dastrusendo i nostri loghi: rovinala naša mista: la tiera xi turnada doura, i ziemlja nan se strdla li veide xi rusagade dal lagrami. i loze nan zatrla troskot. Pubrateine mieo, O pobratim muoj, lassemo che li sigale canto ma neka nan crvcki cvrce cume preima de la tanpastada. ka'i prija nevere. Informatvini prijevod iz istriotskog u cakavicu je moj, a uz Zaninijevu opasku kako se rijec „pubrateine“ više ne koristi, moram reci da se rijec (i pojam) „pobratim“ više ne koristi ni u nas, istarskih Hrvata. Osobno, cuo sam je kada sam naucio hrvatski književni standard, ona je zacijelo došla u Istru s našim precima, imigrantima iz Morlakije (Vlaške, brdske Dalmacije), Hercegovine, Bosne, Crne Gore, tamo negdje u 16. stoljecu. Preveo sam u istu cakavicu i pjesmu «Mati slavinska» (slavenska majka), Laure Marchig (kao i ostale citirane pjesme i citate), vrsne poetesse novije generacije, snažnoga iskaza, osobnog u strasnome vrisku zavicaja, ali i osebujno mondijalistickoga, i kada pjeva o Blake-ovoj planini (La montagna di Blake), i o bubnju kojem hoce skršiti hrbat, i o slavenskoj majci: Laura Marchig MARE SLAVA MATI SLAVINSKA 'Sti coli giali de tera che ciapa Ti brižici žuti zemlje ca se lipi ciplje oci ka'i ccie kripke. piziga i oci Come zize gagliarde. A ti te lo domando mare slava Te pitan mati slavinska che ti sburti in alto i sorisi de late ki rivaš u viške nasmih mlicni quale xe el mio sguardo originale ca je muoj prvanji vid varado dal peto col primo respiro? hicen z prsi u prven zdihu? Fra i mii maestri ti la più bestiale: Ti zvirska mrež maještri mi che dai odori tui te go imparado ca z oduori ti san te navadila el naso pien de miel e de cipola. nosa punega meda i žbulje. Su la strada de fughe, de le scelte Na ten putu bižanja i izbire vedo arpioni de lagrime e medaglie vidin kljuke suz i medalj tuti che me zuca sve ca mi potiže conceti e comozioni. pensire i miline. Ma se straparme provo de 'sta tera Ma 'ko cu se zvuc z te zemlje resta striche de pele e sangue amaro. ustaju friži kože i krv žuka. Lechime alora le feride, insegna Lizni mi donke rane, naputi a rispetar la piera, el oro, el zolfo poštivati stinu, zlato, šuolfer e la maniera de intuir la quieta i muod da razumin mir doglia che scava e che ne fa co